...in patria sua
29.03.2015., nedjelja
Doza hoda do zahoda.
|
Stvarnost je s druge strane tunela. Tunel je uzak, ali dovoljno širok za prolaz. Međutim, problem su izranjavani laktovi. Mislim da ću još malo ostati pričati sa šišmišima. Zabavno je jer ih uglavnom ne čujem, kao ni oni mene. Voda uredno kaplje. Daje dodatni ritam, pored onog sunčevog, izvana. Treći ritam daje srce. Spilja je tiha samo prvih nekoliko trenutaka. Čim uho zaboravi na odjeke vanjske buke, a tijelo prestane proizvoditi zvukove kretnji, počinje zvučni spektakl. Rijetki ciktaji šišmišâ, nešto češće njihovo sneno meškoljenje, poneki vlastiti izdah ili uzdah, kucanje srca, povremeno fijukanje vjetra vani, poneki ulet iz živog svijeta izvana, najviše ptičjeg. Tišina je samo podloga za male stvari koje zbog buke nikad ne čujemo. Apsolutne tišine nema za žive. Na kraju bi ostale zujati same uši. U nedostatku smisla, prestajem s daljnjim opisom. Traži li lik sklonište od vanjske buke, ili se pak skriva od kakve potjere, to ne mogu reći jer nisam uspio odlučiti. |
11.03.2015., srijeda
Tri pčelara pčelu krala; pčela sim, pčela tam, pčela im počela po čelu plesati.
|
Bilo je to u one dane kad se na sobove još moralo jurišati tenkovima. (Zanemarimo sad to da nije baš to neki juriš, ako se ne ide nogama, nego kotačima, k tomu još ugusjeničenima.) Moćna je bila njihova obrana, ali nije ni naš napad bio bezazlen, tako da su obje strane trpjele ogromne gubitke. Napad za napadom, obrana za obranom, da bi konačno, u drugoj minuti produžetka, jedan tenk probio obranu s desnog boka i zašao duboko u sobu, pravo pred vratara, i zadao odlučan uradac: - OK, dosta više s tim. I tako je desetminutni rat bio završen. Sobovi su se vratili pašnjacima, a naši su neuroni opet počeli slati zvučne signale u centar za sluh, vidne u centar za vid i tako to. Svijet je opet počeo djelovati smisleno. Zmajevi su se smirili i postali običnim šarama na krovovima i zidovima, bez inherentnih značenja. Vjetar je na se preuzeo huku duhova, a sveci na tostovima kolektivno su se maknuli i ustupili mjesto ničemu posebnom. Duboka značenja izronila su na površinu i postala proizvoljnim interpretacijama uglavnom praktične naravi. Ono o čemu sam stvarno želio pričati, ali tek nakon što rastjeram sve normalne naletioce, skupa s nenormalnima, abnormalnima i paranormalnima, ostavši tako na sebi i sebima, nije zapravo bilo ništa. U zadnje vrijeme puno mislim, čitam i pričam o domaćoj politici, ali nemam osobite želje da to pretvorim u nešto tipkano za što bih si bio u stanju umisliti da je koherentno. Razmišljam dosta i o aktualnim pitanjima iz vlastite znanstvene grane, ali o tomu pišem tekstove koji barem na prvi pogled djeluju skroz ozbiljno, tako da nisu za ovdje. Razmišljam i o tomu što me čeka za oko godinu dana, skupa sa svime između, ali ovdje ne želim objavljivati tu vrstu znanstvene fantastike (znanstvene jer uglavnom smjeram ostati barem blizu znanosti, fantastike jer sam malim nožnim prstom ipak čvrsto na par centimetara od tla, tako da sam u određenoj mjeri svjestan svoje nesvjesnosti). Ali najljepše mi je kad ne razmišljam uopće. (Lažem, nisam u stanju ne razmišljati.) |
