...in patria sua
23.09.2013., ponedjeljak
Prelijevanje iz zatvorenog u puno nije puno sretnije od onog iz šupljeg u prazno
|
(Pomicanjem svekruga za jedan ulijevo, dva udesno i dvopola ugnjetno naoko se nije ništa promijenilo, i zapravo nitko nije odmah osjetio promjenu. I ne samo odmah. Mnogi promjenu neće nikad osjetiti. Neki jer za nju jednostavno nemaju osjetilo, neki jer će na to osjetilo zažmiriti. Oni koji će se roditi poslije promjene neće za nju ni znati. Njihov će svijet uvijek biti isti i nepromijenjen. Do idućeg pokreta.) Profesor Patkomaslov je već nekoliko sati prekapao po unutrašnjosti detektora, ali nije nalazio ništa neobično. Žice su bile na broju, k tomu očito posve nove, LED-ice su svjetlucale u svojim ustaljenim ritmovima, kontakti i procesori djelovali su savršeno neoštećeno, a tako su javljali i kontrolni sustavi; nekoliko ventilatora tiho je zujalo. Ipak, s druge strane stvari nisu imale smisla. Umjesto da intenzitet na detektoru uredno prati onaj kakav je bio određen na izvoru elektronskog zračenja, ovaj je pokazivao jasnu periodičnost, ali samo podvečer, i to ako ne bi bilo kiše. Denis i još dva studenta kojima se Patkomaslov nikako nije mogao točno sjetiti imena (Rabinov, Rubinov ili Rjepinov te Dolgorukov, Kratkonogov ili Bezuhov) stajali su iza, prekrštenih ruku, i čekali da profesor konačno odustane. Potratili su na pregled i pokušaje popravka stroja već nekoliko tjedana, potrošivši nekoliko desetaka metara žica, izmijenivši nekoliko stotina sitnih elektroničkih dijelova, od LED-ica pa do same fotodiode, napravili tisuće identičnih eksperimenata i dobili na tisuće identičnih rezultata: normalno ponašanje većinu vremena, rusvaj u suha predvečerja. Naravno da im profesor nije vjerovao, zato i traje sad ova višesatna komedija sa starcem koji se prije toga zadnji put u labosu pojavio da bi ga uslikali za novine. Ako je predvečerje, mora biti nešto s osvjetljenjem ili temperaturom, možda čak i nekim sitnim propuhom; ako je suho vrijeme, mora biti nešto s vlagom. Ali sve je to prije savršeno radilo, i to u isto takvim uvjetima. Kao da nisu njih trojica već sve to pregledali i stoput prošli kroz sve moguće uzroke. Kao da mu nisu rekli da je najmudrije jednostavno ne koristiti stroj u vrijeme kad se čudno ponaša. I šutjeti o tomu izvan labosa. Tako je na kraju i ispalo, kad je Patkomaslov napokon odustao od potrage za detaljem koji je ovima sigurno bio promakao. Samo po sebi, otkriće da se neka materija ponaša suprotno poznatim zakonima fizike bilo bi fanastično, ali ovo je bilo toliko besmisleno da ne bi moglo proći ni u kakav časopis, pa čak ni žuti tisak, jer potonje takvo nešto prosto ne bi zanimalo, a prvi ne bi vjerovali ni da im se pokaže. Za početak, ni sami otkrivači niti nakon nekoliko tisuća pokusa i dalje nisu vjerovali da se to zbilja događa kako su vidjeli. Istovremena halucinacija sve četvorke, skupa s haluciniranjem prisutnih fizičkih dokaza, imala je više smisla od toga da detektor u suha predvečerja reagira samo ako elektroni dolaze u određenim, dosta precizno definiranim količinama koje su k tomu višekratnici neke osnovne količine. Drugim riječima, detektor im je povremeno mjerio nešto što bi se moglo nazvati makrokvantima. Zbog toga je otkriće moralo pričekati da se Kratkonogov (Patkomaslov je barem bio blizu s imenom) na jednoj konferenciji u Oxfordu susretne s Longnoseom, također fizičarem. Nakon običajnog znanstvenog eksperimenta, provjeravanja okusa jedaneste votke, razgovor koji je prvotno bio ukočen kao i tema mu - materijali u čvrstom stanju - razvezao se brzo u svim smjerovima te ne treba čuditi što su se u nekom času našli u laboratorijskim ispovijestima. Detalje o tomu što se u znanosti radi u kasne večeri i poneke vikende ćemo naravno preskočiti. Bitan je bio moment kad je Longnose spomenuo da se zbog njihove lude mašine popodne uglavnom ne radi ništa s elektronskim zračenjem. I kad je odmah potom Kratkonogovu ispala čaša iz ruke te, suprotno pravilima drame, ostala stajati uspravno, čudno se odbivši od poda, da bi se ovaj mirno mogao sagnuti, pokupiti čašu i nastaviti piti. Naravno, to desetak sekundi poslije, kad je došao k sebi. U međuvremenu je Longnose prošao i kroz ostatak priče, sjetivši se da je par puta mašina bila skroz normalna i da mu je uvijek kiša brzo potom vratila raspoloženje u negativno. Kratkonogovu je sad već titrao lijevi mali prst na ruci i morao je uložiti dosta napora da ne počne hodati okolo. Suzdržavši se od vike i skakanja, uspio je kratko reći da je njegovo nedavno iskustvo s tim strojem potpuno identično. I da je dosad mislio da je lud, skupa s još troje ljudi koji su za to znali. No, ako se isto dogodilo još negdje, možda ipak u pitanju jest stvarnost. Sad je trebalo nekako doznati događa li se isto i još gdje. Otkriti da postoji još netko s istim iskustvom znači ogromnu razliku u odnosu na samoću. Međutim, za znanstvenu zajednicu jedan ili dva slučaja jednako su neznatni, barem kad se radi o otkrićima koja se protive poznatoj slici svijeta. Za ovo neće biti dovoljni dokazi, trebat će vidjeti što se događa u velikom broju laboratorija diljem svijeta. I nadati se da je ludilo šire od jednog ruskog i jednog engleskog laboratorija. |
07.09.2013., subota
Nema smisla ljudima reći da su glupi. To moraju zaključiti sami, a i onda je upitno jesu li to zbilja shvatili.
|
Da se razumijemo, ja sam tupson, tikva, bedak, budala, bukva, idiot, imbecil, krepil, debil, šupljeglavac, meksički aksolotl, glupan, kreten, slaboumnik i ostatak srodne flore i faune. I to kažem hladne glave, ne uslijed nekakve svježe negativne emocije. Da me sad muči neka od takovih spoznaja, pričao bih o nečem drugom, ako ne i sasvim prvom. Ono što želim reći je samo to da od sebe ne očekujem previše i da se ne mislim nervirati kad ispadne još manje, a još manje mislim o tomu kukulelekati. Kao i to da aluzije na tuđu glupost nisu isto što i uvjerenje u vlastitu pamet. Cilj mi je vidjeti smiješno u svemu lošem, pogotovo kad je na moju štetu, i ostaviti drugima da prave razlike između mene i trećih. A dalje idu primjeri koji mogu biti izmišljeni, viđeni, izvedeni ili zamišljeni. A možda pričam i o vama. Toplo preporučam da tražite sebe, a ne svoje bližnje. Kalteniks je uvijek nametao ljudima svoju pomoć i ljutio se kad bi zamijetio da sretni prijamnik ne osjeća nikakvu zahvalnost. Štoviše, znao bi i posve propisno popizditi. Eufonija je pak htjela da joj netko pomogne, ali tako da se ona cijelo vrijeme grčevito protivi. Čak joj ni Kalteniks nije uspio pomoći. Eglibije je svoju posebnost tražio u kolekciji kamenova koji su bili posebni samo po tomu što bi ih pokupio kad bi mu se nešto značajno dogodilo, a inače bez ikakvih osobitosti. Kad je upoznao Oglibiju koja je radila to isto, prebacio se na skupljanje bezličnih kamenova u dane kad se ništa značajno ne bi dogodilo. Smislio je razne kriterije da ih ne bude previše, uglavnom dizanjem važnosti svega, i dosta nemirno reagirao na provokacije. Pododo je uvijek bio u pravu. Gamali se nije mogao prestati smijati kad je jednom vidio djevojku s ogromnim plavim cilindrom na glavi. Kad je to poslije prepričavao, nije mogao vjerovati da ostalima to nije smiješno. Peludija je jednom cijeli dan psovala glavnu junakinju neke sapunice. Similija je psovala Peludiju jer je mislila da je junakinja sapunice postupila ispravno. Naime, Similija i Peludija bile su različitih političkih orijentacija. Dok je prva bila uvjerena vrumistica, druga je držala do svog pradjeda koji se pred stoljeće borio protiv vrumistâ. Kotorigon je bio šokiran spoznajom da netko može biti tako glup. To je ponavljao nekoliko sati. Činku tuđa glupost nije šokirala, znala je da su ljudi oko nje glupi i da si tu ne može pomoći. Tojest, znala je da su svi vrumisti glupi. A i mnogi protuvrumisti. Ulika je dobro znala da obloga od koprive skida celulit. Makidor se smijao bapskim ljekarijama. Sve što treba za zdravlje je jutarnja rakija. Gilenu je poštenje bilo ono kad te ne uhvate. Dlinka je pisala protestna pisma kad bi joj horoskop bio previše promašen. Malenka se smijala kad nešto ne bi razumjela. Klisurka nije smjela propustiti misu u nedjelju. Hokoru nije bilo teško reći da mu je žena glupa. Paksimon je uvijek pazio da kupuje samo onu robu koja je bila posve lišena svega životinjskog. Fibiju nisu razumjeli. Liskip je preskakao sve linije na pločniku. Alamija nije odustajala. Propheta nemo je tipkao što bi mu palo na pamet. Da se razumijemo, niti je glupost nužno loša, niti je ono njoj obrnuto nužno dobro. Loše je ono za što postoji nekakav konsenzus da je loše. Silom prilika, dok se ne nađe neki lijep matematski opis koji će biti isto to, samo na drugom jeziku. A do toga ćemo praviti zrcala od ljudi i praviti se da je sve lijepo naš odraz, a sve loše od materijala u kojem se ogledamo. |
01.09.2013., nedjelja
Početak razumijevanja je kraj magije. Krah obrazovanja znači povratak magije.
|
Okidač možete vidjeti ovdje, poriv je, naravno, stariji. Treći Clarkeov zakon (prvi put spomenut početkom šezdesetih) kaže: "Dovoljno naprednu tehnologiju nemoguće je razlikovati od magije." Oko dva desetljeća prije toga Leigh Brackett je zapisao: "Čarobnjaštvo za neznalice... jednostavna znanost za učene." Još jedno desetljeće prije može se naći izjava Charlesa Forta: "...čin koji bi se jednog dana mogao držati shvatljivim, ali koji, u ta primitivna vremena, toliko nadilazi poznato da je upravo ono što smatram magijom." Nakon uvoda, nadograđena teza: Za doživljaj magičnog potrebna je i određena doza straha. Može to biti zbog poznate opasnosti spletene s nepoznatim, ali i zbog tolikog neznanja da se probudi strah od nepoznatog. U kompjuterskim igricama vrste magije vežu se za klasične alkemijske elemente: vodu, zemlju, vatru i zrak. Moderna magija je drugačija i ne rađa se iz metafizike, nego skupa s njom, i to iz rastućeg neznanja. Kako se periodi rađanjâ preklapaju, redoslijed nije bitan. Kompjuterska magija je magija nestvarnog svijeta. Oni vješti u njoj mogu činiti čuda sa svim strojevima koji imaju u sebi nekakve čipove. Naročito se to odnosi na računala. Iako većinu svoje magije rade u tišini, kuckajući po tastaturi ili klikćući po ekranu ter ponekad otvarajući te čarobne kutije, ponekad samo da bi pokazali da je netko na njih bacio urok u vidu hrpe prašine, neke magične riječi poput "server", "kôd", "IP-adresa" ili "drajver" znaju i izgovoriti, ponekad se pritom praveći da druga strana poznaje tu vrstu magije ili bi barem trebala. Bijeli magovi su obično klinci ili čudaci iz bliže okoline koje zovete da vam skinu uroke s kompjutera, poput virusâ, neradećeg interneta ili presporog svega. Crni magovi stvaraju viruse, provaljuju u računala, prave milijunske štete u virtualnim novcima, tresu cijele sustave. Obično su djeca. Tehnička magija je vrlo srodna kompjuterskoj, ali više vezana za fizički rad. Tehnički mag može učiniti da vaš ukleti auto odjednom radi ili da prestane davati čudne znakove, sklopiti komad namještaja prema uputama na papiru, promijeniti žarulju ili složiti električne ili kakve god instalacije. Iako je njihov rječnik razumljiviji od kompjuterskog, magija koju čine nije ništa manje strana, a njihov nedostatak straha od toga da na kraju dana budu prljavi od motornog ulja ili prašine upravo je fascinantan. Za razliku od kompjuterskih magova, koji su bili i ostali rijetki, tehnički magovi su nekad pokrivali veći dio ljudske populacije, osobito muške, da bi danas postali sve rjeđi. Obično ih se nalazi pod zajedničkim imenom "majstori". O njihovoj magiji može se učiti iz polutajnog časopisa zvanog "Majstor". Iako su tehnički magovi gotovo beziznimno bijeli, ponegdje se nađu i crni, koji prave eksplozivne naprave ili vam dignu novce za popravke koji nisu potrebni. Kuhinjska magija pak doživljava sudbinu denekle obrnutu tehničkoj. Dok je nekad bila strogo vezana uz žensku populaciju (obično pod imenom "mama"), danas se, uporedo s općim padom u znanju, zbiva i rast muške populacije koja znade barem osnovne čarobne čini poput rezanja kruha ili kuhanja kave. U osnovi, kuhinjska magija je pretvaranje sirovih namirnica u hranu. Iako taj proces djeluje možda i najmagičnije od svih dosad opisanih, s tom je magijom najlakše početi, želite li, jer se metodom pokušaja i pogreške može stići vrlo daleko (ja sam još uvijek živ i uglavnom sit). Kuhinjski magovi su, slično tehničkima isto redovito bijeli, a šačica crnih su trovači. Tu, doduše, postoje i tzv. sivi, kojima dobre namjere počesto završe kolektivnim odlascima na zahod. Laboratorijska magija je pak ona vrsta magije koju je nemoguće savladati bez pomoći drugih, vještijih magova i ogromne količine magijske literature (tzv. udžbenici kemije, fizike i biologije). Međutim, ono što se dobije već nakon osnovnih koraka upravo je čudesno. Laboratorijski magovi mogu praviti vatru ili dim bez šibica ili upaljača, mogu mijenjati boje vode, mogu vas natjerati da plačete, kašljete ili smijete se, i to šuteći. Mogu čak navesti predmete da lete ili lebde, izazvati vam čudne osjećaje ili čak bol, a da vas ničim ne dotaknu. O eksplozijama i čudnim zvukovima ili svjetlima da ne pričam. Naravno, količina čudesa odgovara težini naučavanja. U svojem ponašanju laboratorijski magovi donekle podsjećaju na kompjuterske jer su isto uglavnom skriveni i isto pričaju čudnim jezikom, no nema podjele na crne i bijele magove. Svi su podjednako opasni i počesto toga nesvjesni, a boje su im dugine. Dok se svijet magije odavde može činiti uzbudljiv, iznutra uzbuđenje počesto znači strah. Magija proizlazi iz mraka neznanja. Cijela ljudska povijest bila je i još uvijek jest dugotrajni i mukotrpni izlazak iz tog mraka. Bilo bi ironično da se sad tamo vratimo. Sâm ne vjerujem u takav razvoj događajâ, premda me rast tehnologijom potaknutog neznanja pomalo brine. S druge strane, hrpe mladih ljudi zanimaju se za donedavno opskurne aktivnosti poput poljoprivrede, izrade uporabnih predmeta ili kuhanje pa mi se čini da stvari ipak jesu uravnotežene. Bez takovih interesa civilizacija bi sigurno kolabirala unutar jedne generacije. Naivno je misliti da će se npr. multinacionalni sustavi opskrbe električnom energijom održavati sami od sebe. Netko mora znati kako sve to radi (a između razumijevanja kako se od komada tkanine pravi majica i toga kako se postavljaju dalekovodi ne vidim fundamentalne razlike: i jedno i drugo treba naučiti kroz rad, oboje ima i teorijsku podlogu), inače će se greške nakupljati sve dok sustav ne pukne. A onda smo, htjeli, ne htjeli, svi skupa na svijećama. Održavanje znanja nužno se veže za znanost. Zbog nesavršenosti prijenosa znanja nije dovoljno samo da se uči postojeće. To bi opet vodilo do toga da u nekom času svi imaju titule, a nitko ništa ne zna i ne razumije (fakultet na kojem sam studirao jest načet time). Znanost mora stvarati novo znanje, i to kroz istraživanje, kao i kroz propitivanje postojećeg. U potonje spada i pseudoznanost. Dok ću bez problema reći da su homeopatija, duhovi ili uroci hrpa gluposti, nije mi na kraj pameti da idem u zabrane takovih razmišljanja. Sustavna borba protiv pseudoznanosti treba ostati na tomu da države ne daju nikakve potpore ičemu što ne može dokazati svoje tvrdnje (tj. treba prosto ignorirati, osim ako ne preraste u kakav kriminal). Tu, naravno, spadaju i religije. A kako urediti modernu znanost i društvo, odnosno kako mi se čini da će to ići, to u pola sata nisam uspio pretvoriti ni u što suvislo, tako da ću pokušati opet kroz nekoliko mjeseci ili godina. |
