(Pomicanjem svekruga za jedan ulijevo, dva udesno i dvopola ugnjetno naoko se nije ništa promijenilo, i zapravo nitko nije odmah osjetio promjenu. I ne samo odmah. Mnogi promjenu neće nikad osjetiti. Neki jer za nju jednostavno nemaju osjetilo, neki jer će na to osjetilo zažmiriti. Oni koji će se roditi poslije promjene neće za nju ni znati. Njihov će svijet uvijek biti isti i nepromijenjen. Do idućeg pokreta.)
Profesor Patkomaslov je već nekoliko sati prekapao po unutrašnjosti detektora, ali nije nalazio ništa neobično. Žice su bile na broju, k tomu očito posve nove, LED-ice su svjetlucale u svojim ustaljenim ritmovima, kontakti i procesori djelovali su savršeno neoštećeno, a tako su javljali i kontrolni sustavi; nekoliko ventilatora tiho je zujalo. Ipak, s druge strane stvari nisu imale smisla. Umjesto da intenzitet na detektoru uredno prati onaj kakav je bio određen na izvoru elektronskog zračenja, ovaj je pokazivao jasnu periodičnost, ali samo podvečer, i to ako ne bi bilo kiše. Denis i još dva studenta kojima se Patkomaslov nikako nije mogao točno sjetiti imena (Rabinov, Rubinov ili Rjepinov te Dolgorukov, Kratkonogov ili Bezuhov) stajali su iza, prekrštenih ruku, i čekali da profesor konačno odustane. Potratili su na pregled i pokušaje popravka stroja već nekoliko tjedana, potrošivši nekoliko desetaka metara žica, izmijenivši nekoliko stotina sitnih elektroničkih dijelova, od LED-ica pa do same fotodiode, napravili tisuće identičnih eksperimenata i dobili na tisuće identičnih rezultata: normalno ponašanje većinu vremena, rusvaj u suha predvečerja.
Naravno da im profesor nije vjerovao, zato i traje sad ova višesatna komedija sa starcem koji se prije toga zadnji put u labosu pojavio da bi ga uslikali za novine. Ako je predvečerje, mora biti nešto s osvjetljenjem ili temperaturom, možda čak i nekim sitnim propuhom; ako je suho vrijeme, mora biti nešto s vlagom. Ali sve je to prije savršeno radilo, i to u isto takvim uvjetima. Kao da nisu njih trojica već sve to pregledali i stoput prošli kroz sve moguće uzroke. Kao da mu nisu rekli da je najmudrije jednostavno ne koristiti stroj u vrijeme kad se čudno ponaša. I šutjeti o tomu izvan labosa. Tako je na kraju i ispalo, kad je Patkomaslov napokon odustao od potrage za detaljem koji je ovima sigurno bio promakao.
Samo po sebi, otkriće da se neka materija ponaša suprotno poznatim zakonima fizike bilo bi fanastično, ali ovo je bilo toliko besmisleno da ne bi moglo proći ni u kakav časopis, pa čak ni žuti tisak, jer potonje takvo nešto prosto ne bi zanimalo, a prvi ne bi vjerovali ni da im se pokaže. Za početak, ni sami otkrivači niti nakon nekoliko tisuća pokusa i dalje nisu vjerovali da se to zbilja događa kako su vidjeli. Istovremena halucinacija sve četvorke, skupa s haluciniranjem prisutnih fizičkih dokaza, imala je više smisla od toga da detektor u suha predvečerja reagira samo ako elektroni dolaze u određenim, dosta precizno definiranim količinama koje su k tomu višekratnici neke osnovne količine. Drugim riječima, detektor im je povremeno mjerio nešto što bi se moglo nazvati makrokvantima.
Zbog toga je otkriće moralo pričekati da se Kratkonogov (Patkomaslov je barem bio blizu s imenom) na jednoj konferenciji u Oxfordu susretne s Longnoseom, također fizičarem. Nakon običajnog znanstvenog eksperimenta, provjeravanja okusa jedaneste votke, razgovor koji je prvotno bio ukočen kao i tema mu - materijali u čvrstom stanju - razvezao se brzo u svim smjerovima te ne treba čuditi što su se u nekom času našli u laboratorijskim ispovijestima. Detalje o tomu što se u znanosti radi u kasne večeri i poneke vikende ćemo naravno preskočiti. Bitan je bio moment kad je Longnose spomenuo da se zbog njihove lude mašine popodne uglavnom ne radi ništa s elektronskim zračenjem. I kad je odmah potom Kratkonogovu ispala čaša iz ruke te, suprotno pravilima drame, ostala stajati uspravno, čudno se odbivši od poda, da bi se ovaj mirno mogao sagnuti, pokupiti čašu i nastaviti piti. Naravno, to desetak sekundi poslije, kad je došao k sebi. U međuvremenu je Longnose prošao i kroz ostatak priče, sjetivši se da je par puta mašina bila skroz normalna i da mu je uvijek kiša brzo potom vratila raspoloženje u negativno.
Kratkonogovu je sad već titrao lijevi mali prst na ruci i morao je uložiti dosta napora da ne počne hodati okolo. Suzdržavši se od vike i skakanja, uspio je kratko reći da je njegovo nedavno iskustvo s tim strojem potpuno identično. I da je dosad mislio da je lud, skupa s još troje ljudi koji su za to znali. No, ako se isto dogodilo još negdje, možda ipak u pitanju jest stvarnost. Sad je trebalo nekako doznati događa li se isto i još gdje. Otkriti da postoji još netko s istim iskustvom znači ogromnu razliku u odnosu na samoću. Međutim, za znanstvenu zajednicu jedan ili dva slučaja jednako su neznatni, barem kad se radi o otkrićima koja se protive poznatoj slici svijeta. Za ovo neće biti dovoljni dokazi, trebat će vidjeti što se događa u velikom broju laboratorija diljem svijeta. I nadati se da je ludilo šire od jednog ruskog i jednog engleskog laboratorija.
Post je objavljen 23.09.2013. u 11:06 sati.