...in patria sua
18.08.2013., nedjelja
Razvoj u (ne)poznatom smjeru
|
Običajno, imam volju nešto napisati, ali nemam nikakve konkretne ideje. Drugim riječima, počinjem od ničega. Ništa je zbir svih mogućnosti. U ničemu je sve moguće jer ne postoji ništa što bi ičemu ograničilo bivanje. Pojavom nečega mogućnosti postaju prebrojive, premda ostaju beskonačne. To znači da je neprebrojivo mnogo mogućnostî postalo nemogućnostima. Pojava nečega znači i pojavu svojstava. Nešto jest na nekakav način. Način na koji to nešto jest jesu pravila po kojima će to biti. Kad bi to nešto bilo po nekim drugim pravilima, onda bi to nešto bilo nešto drugo. Pravila su identitet onoga što jest. Svemir se može izjednačiti s prirodnim zakonima. (Drugačiji temeljni zakoni značili bi svemir u kojem ne možete postojati. Isti temeljni zakoni mogu donijeti svemir koji je drugačiji u krajnjim detaljima, ali na kraju vam ipak omogućava postojanje, kao što strane države omogućavaju život imigrantima.) Stvaranje je time stvoreno. Dalje se mogu baviti samo (meta)povjesničarenjem i (meta)mehaničarenjem jer bivanja bitno drugačija od ovoga teško da ću zamisliti. Bivajući dijelom Svemira, ograničen sam na postojeće prirodne zakonitosti i njihova izvrnuća. Ne mogu zamisliti Svemir bitno drugačiji od ovoga. Doduše, to može biti i stvar toga što slabo znam matematiku. Mehanika je pak ovakova, i dosta se poklapa s poviješću. Krećem od grubih detalja pa prema sve finijima. Imamo prostor i tvar. Tvar su pojedine čestice. Je li prostor svojstvo materije, ili materija svojstvo prostora, to ne znam. Moguće da je stvar toga kako mi se više sviđa. Ne znam ni je li prostor roj čestica, ili pak kontinuum, poput nesretnog etera. Ne znam ni postoji li pračestica, premda mi se sviđa ideja, ili su dvije, ili pak cijela hrpa njih. Uzmimo da je barem jedna, tako je najpoštenije. Imamo i vrijeme. Vrijeme je ono što postojanje pretvara u bivanje. Kakvo je, ne znam. Je li vrijeme građeno od trenutaka, ili pak između svaka dva trenutka postoji beskonačno mnogo njih, ne znam. Ne znam ni koliko je vrijeme isprepleteno s prostortvari. S česticama je lakše. Svakoj se može pripisati određeni broj svojstava. Neka svojstva govore "gdje" i njih je barem tri. Neka svojstva govore "kako" i njih je barem jedno, s barem dvije mogućnosti (to je, doduše, tek jedan od zamislivih rasporeda). "Kada" je malo kompliciranije i čini se da isto nije univerzalna veličina. Čestice se mogu povezati u veće čestice. Koliko njih i kako, određuju njihova svojstva "kako". Kad se povežu, dijele barem tri svojstva "gdje", možda i sva. Veće čestice rade to isto, samo kompliciranije. Nakon ne previše tih povezivanja dolazimo do golemog broja zamislivih mogućnosti, od kojih je stvarno tek malo njih. Neke kombinacije idu, neke ne idu. Neke idu, ali nisu stabilne kao neke druge. Na kraju te priče dolazimo do onoga što se zove standardni model. Protoni, neutroni, elektroni i nešto nezanemarive sitneži poput neutrinâ i fotonâ. Plus antičestice i još nešto zanemarive sitneži. Druga strana je ponašanje prostora. Poznato je da se širi, nije poznato zašto. Neovisno o stvarnom razlogu, širenje je omogućilo da se osnovnije čestice povežu u složenije, a potom je gravitacija omogućila česticama da se opet zgusnu, ali sad u zvijezde. Zvijezde su neke lakše atome skuhale u teže, a onda pomrle u bljeskovima veličina galaksija. Rođene su nove, manje zvijezde. Teži atomi su često ostajali u grudicama oko tih zvijezda, pogotovo manjih. Kad su se te grudice dovoljno ohladile, atomi su se povezali u veće nakupine, molekule. Isto se dogodilo i s mnogim atomima koji su ostali u međuzvjezdanim prostorima. Sile koje drže molekule u komadu puno su slabije od onih koje drže atomske jezgre, a te su opet puno slabije od sila koje na okupu drže kvarkove. No, nisu najslabije od sila koje dolaze od slaganjâ čestica. Danas su najzanimljivije one još slabije. Zovemo ih međumolekulskim silama. One su polje na kojem se zbiva većina života. Dok se s molekulama u međuzjvezdanom prostoru, kao i većinom onih koje su zakopane u planetima, ne događa gotovo ništa (dogodi im se niz reakcija koje vode prema takvim molekulama koje će imati najmanje energije), one izložene zvijezdama ne mogu posve mirovati. Svjetlost koja dolazi sa zvijezda daje im toplinu da se kreću, ali i energiju da se pregrađuju. Za većinu molekula to ipak ne znači previše, jer većina elemenata pravi soli bez previše mašte. No, ugljik i šačica elemenata koji se s njim često vežu su drugačiji. Ugljik lako stvara veze između svojih atoma, ali i s ostalima, tako da je broj vrsta molekula upravo neograničen. Zbog toga sjaj zvijezda može potjerati ugljik da stalno stvara nove spojeve. Naravno, da bi se to događalo, svjetlost koja dolazi sa zvijezde mora biti dovoljno jaka i dovoljno visokih frekvencija da bi mogla pogoniti kemijske reakcije, a površina planeta mora obilovati ugljikom i ostalim lakim elementima. Međutim, ako je previše vodika, neće se događati ništa. Ako planet ima previše atmosfere, sve složenije molekule će jednostavno potonuti dublje i ispasti iz igre. Kandidata za nove zanimljive pojave zapravo i nije previše, premda ih ima posvuda. Kemijske reakcije ne idu uvijek same za sebe. Zapravo, ne idu nikad. Sve što je oko molekula utječe na to što i kako se s njima zbiva. Stvari postaju zanimljive onda kad na reakcije utječe ono što iz njih nastaje. Ili ono što je tim produktima slično. Tada kemija više nije posve nasumična. Ako molekule prisutne uokolo olakšavaju neku reakciju, onda će se ta reakcija zbivati brže, a njezinih će produkata biti više. Vjerojatno je na mladoj Zemlji bila hrpa takvih reakcija. Što se točno sve zbivalo, možda nikad nećemo znati. Znamo tek ono prije opisano, da su neke molekule tako utjecale na okolna zbivanja, da je na kraju tih i mnogih drugih molekula bilo više. Kroz dugo vremena iz tog su meteža izrasli cijeli sustavi građeni od mnogo molekula, u kojima su se zbivale takve reakcije da su ti sustavi rasli i dijelili se u iste takve. To je nastanak života. Par milijardi godina kasnije, neki oblici života pokušavaju zamisliti kako je sve to bilo. Neki drugi pak i dalje samo rastu i dijele se. Njih je većina. |
