...in patria sua
27.01.2013., nedjelja
Sav pošten svijet spava, a ja ... ovako.
|
Mutimir je jednom pronašao Istinu. Iako je za njom u tom času već dulje bio tragao, mora se priznati da je nalaz bio posve slučajan. S baterijom u ruci, radi svjetla, i dvije vrećice u džepovima, za svaki slučaj, zaputio se na tavan da potraži nekakve stripove za koje se upravo bio sjetio da ih je pred nekoliko tjedana obećao posuditi prijateljici. Neko je vrijeme prolazio kroz nataložena sjećanja, igračke, školske knjige i bilježnice, stare novine i časopise, sve odreda predmete koji su mu bili materijalnom pozadinom nekadašnjih danâ. Stripovi se, kako to traženim predmetima priliči, nisu udostojali pojaviti. Ispod jedne naslage novina pronašao je malu kockastu kutijicu tamnoplave boje i zaobljenih rubova. Otvorivši kutijicu i uperivši u nju bateriju, ugledao je Istinu. Prvo ju je pokušao izvući iz kutijice, ali nikako ju nije uspijevao dohvatiti prstima. Onda je stao potresati kutijicu, ali ništa iz nje nije ispadalo pa se vratio čeprkanju. Uzeo je nekakav štapić, ali koliko ga je god gurao u kutiju, Istini se nije uspijevao približiti. Ostavši bez ideja, neko je vrijeme samo zurio u sadržaj kutije, a onda zakoračio u nju. To je nekim čudom išlo. Kad je potpuno ušao unutra, poklopac se sâm zatvorio za njim i Mutimira otad više nitko nije vidio. Mnogo je zanimljiviji slučaj Pelagije koja je tražila i našla Slobodu. Potrošila je na to godine, a i sebe samu. Počela je kao i mnogi prije nje - trčanjem za, bježanjem od, kidanjem svih zamislivih spona. Nije išlo. Počela je još više lutati, gledajući u svaki zakutak, svaki list i svaku životinju, skupa s ljudima, pa čak i onima koji se samo zovu tako. Nigdje nije bilo Slobode. Sve se nečemu podređivalo. Biljke su rasle slijepo slijedeći pravila dijeljenja stanica, gravitaciju i sunčevu svjetlost. Životinje su radile to isto, samo kompliciranije. Ljudi opet isto, samo još kompliciranije. Gledala je divlje rijeke i vidjela kako se podvrgavaju nagibu terena, slušala kako vjetar i Zemljina vrtnja tjeraju more na talasanje, prepoznavala hlapljenje i kondenzaciju vode u beskonačnoj raznolikosti oblakâ. Ni sâm vjetar nije radio ništa nego prebacivao zrak iz krajeva s višim tlakom u one s manjim. A tako je slobodno djelovao na prvi pogled. Pelagija je morala tražiti dalje. Možda je broj razina poimanja svijeta ispod kojih se Sloboda skrivala bio beskonačan. Možda je bila pred nosom, ali nevidljiva. Možda se uvijek skrivala u onom dijelu vidnog polja koji vodi u slijepu pjegu. A možda je uopće nije bilo. Te su se misli vrtjele godinama, dopunjavajući potragu posve fizičke naravi - po poljima, u hramovima, među ljudima, u dubokim spiljama, po vrhuncima planina, u labirintima ulicâ mediteranskih gradova, po afričkim savanama. Sloboda je mogla biti bilo gdje i upravo ju je tamo trebalo tražiti. Jedne zimske večeri to se obistinilo. U izlogu neke mađarske prodavaonice limenih bubnjeva ugledala je odraz Slobode. Potraga je bila gotova i Pelagija je bila slobodna. O njezinoj daljnjoj sudbini ne zna se ništa. Neki kažu da sad danju konobari, a noću kvari teleskope. I da i dalje luta. Ali to su ljudi okovani uvjerenjem da moraju dati nekakav odgovor. Rutvica je još od rane mladosti tragala za Srećom. Nije da je bila nesretna, samo je htjela svojim srećicama pridružiti onu s velikim slovom. Kako ju nisu pogonili ni strahovi ni frustracije, mogla si je dopustiti sustavnu potragu. Prvo je krenula najjednostavnijim putem. Od malih sreća prema većima pa dokle ide. Sitne ugode, pomaganje drugima, mirenje svađâ prije nego što bi počele, otapanje vlastitih kvarova, vođenje drugih u istom smjeru, sve su to bili izvori sreće, ali Sreća se činila jednako daleko kao i kad je bila na početku. Jedno je vrijeme, tužna zbog uvijek iste udaljenosti, pokušala fokusirati se samo na sebe, ali brzo je otkrila da ne može biti sretna ako to nisu i drugi oko nje. A ljudi su često talentirani za obnesrećivanje. Onda je otišla od ljudi i zavukla se u neku vrstu izolacije. Krenula je graditi mir, kao temelj za Sreću, ali vanjski svijet joj je previše nedostajao. Izolacija nije baš za sve ljude. Jednog jutra izašla je iz skrovišta i krenula nazad u ostavljeni život. Dok je hodala kraj nekakve livade, u glavu joj se zaletio neki krupan kornjaš, odbio se i odzujao dalje. U tom je času ugledala Sreću. Oni koji su Rutvicu poznavali kažu da se vratila neka druga osoba. Iz licâ im je teško očitati predznak promjene. Santiego je pak tražio šarene kamenčiće i jednom slučajno našao Ljubav. Prvo je mislio da je to još jedan šareni kamenčić, a onda ga je odbljesak otopio pa je iscurio kroz šljunak i pomiješao se s podzemnim vodama. Posljednji je put viđen kako šiklja kroz islandske gejzire. Općenito, krenete li u potragu za općim pojmovima s velikim početnim slovima, pozdravite se za svaki slučaj s rodbinom i prijateljima. Znade svašta iz toga ispasti. |
20.01.2013., nedjelja
Trans
|
Čim se probudio, Guinefortu je postalo jasno da nešto jako ne štima. Međutim, gdje god da je pogledao, sve je djelovalo savršeno normalno. Bio je u svojoj postelji, i to u onom položaju u kakvom se i inače budio. Cipele su mu bile do postelje, s čarapama preko, istima onima koje je jučer ujutro oprezno navlačio na noge, tako da mu rupe ne dođu na palčeve. Odjeća je visjela preko naslona stolca, na isti način kako je to uvijek običavala činiti ujutro, bivajući lagano neuredna, kao nekovrsna terapija protiv opsesivno-kompulzivnog poremećaja za koji je Guinefort hipohondarski mislio da ga ima. Ogromni poster bengalskog tigra s flekom na trbuhu, koji je skrivao isto takvu vlažnu fleku na zidu, nije davao nikakvih znakova da bi tu bilo nešto čudno. Tigar čak nije ni treptao, što je iza nekih jačih opijanja znao činiti. Lijeva vrata ormara bila su lagano otvorena i visjela u stranu, a između vratâ je virila zimska jakna. Oboje je mogao lako popraviti, ali nije, opet zbog umišljenog OCD-a. A možda je samo bio lijen. Knjige po policama bile su iste one koje je već godinama mislio nekako složiti. One na stolu također nisu djelovale ništa drugačije nego što se uspijevao prisjetiti. Ustavši, otišao je prvo do prozora i pogledao van. Pod sobe bio je jednako hladnjikav kako je to uvijek bio. Zavjese su posve nevino skrivale svijet izvan sobe i nisu prigovarale kad ih je razmaknuo. Polja, šume i rijetke kuće bile su na svojim mjestima. Kroz jutarnju izmaglicu provirivale su iste one planine koje je godinama gledao. Jato vrabaca nije poznavao, ali ponašalo se isto kao i sva koja je vidio. Nakon nekoliko minuta gledanja uokolo Guinefort se prvo uštipnuo, a onda dvaput ošamario. Svijet mu je na to poslao samo nešto krvi u obraze, a inače se nije nimalo promijenio. Guinefortu nikako nije bilo jasno kako je uspio zaspati u stanu u Oslu i probuditi se drugo jutro u svojoj sobi, nekoliko stotina kilometara dalje. I dalje se nadao da je taj transfer djelo sna, iako je negdje duboko već bio sretan što je opet doma. Iz dubokog razmišljanja, gotovo transa, u koji bi Kobold upao skoro svaki put kad bi se zagledao u šumama prekrivena brda oko Kamengrada, prenuo ga je sitan bljesak svjetla. Dok je još dolazio k sebi, bljesnulo je i drugi, treći i četvrti put. Brzo je izvukao dalekozor i usmjerio pogled prema brdu s kojeg mu se činilo da svjetlost dolazi. Nakon nekoliko minuta i još jednog bljeska, ovaj put jačeg, jer je prošao kroz leće, uspio je uhvatiti prvo pokret, a onda i obris prilike koja se igrala ogledalom. Djelovala je ljudski, što je moglo značiti puno toga, jer u tim šumama životinje nisu bila jedina bića. No, nitko od tih poluljudi nije poznavao ništa naprednije od vatre i jednostavnog oruđa. Poznavali su, doduše, šumu, ali šuma ne proizvodi ogledala. A iz Kamengrada nisu mogli dobiti ogledalo barem iz dva jednako jaka razloga. Šumski su bili nepovjerljivi i, osim ponekad noću, nisu dolazili ni blizu utvrde. Pored toga, u gradu nije bilo nijednog zrcala. Jedino koje su imali prije nekoliko je godina razbio Artorius u svom uzaludnom pokušaju da shvati kako se zrcala prave. Kobold se još uvijek sjećao kako je jedva odgovorio majku od toga da ga dade pogubiti. Volio je tog ludog starca, sa svim njegovim pričama od kojih je valjda jedina istinita bila ona da se od vina može napraviti nešto još jače, ako ga se kuha u zatvorenom loncu te hladi i skuplja pare koje iz njega hlape. Iz mislî o starcu i zrcalu prenuo ga je novi prelet svjetla preko lica. Osoba, ili što god, sa zrcalom, ili čime god, nije odustajala. Opet je uzeo dalekozor i pokušao vidjeti nešto više. Dobio je nekoliko novih bljesaka i zatim skok s drveta. Predstava je završila, ali Kobold je već znao da će sutra biti isto, kao i da će prekosutra otići u šumu da možda vidi izbliza što se događa. Ono što nije znao je da će se iz šume vratiti tek nakon mnogo godina. Iduća riječ je transpiracija, ali ne pada mi na pamet ništa pametno. To znači da je idući eksperiment nešto eksperimentalniji. Recimo da sam smislio svijet u kojemu postoje duhovi. Mnogi ljudi misle da je ovaj baš takav, ali ja ću biti taman toliko pristojan da kažem da to nije baš jako vjerojatno, premda nije isključeno. Duhovi su krivi za postojanje svijeta. Ako pitate svijet. Ili zaslužni, ako pitate duhove. Stvorili su ga kao svoje igralište. Kad su bili samo oni, bilo im je dosadno pa su složili vrijeme. Vrijeme je dosadu učinilo gorom jer je počela trajati. Zato su svinuli vrijeme i izvukli iz njega prostor. Onda su prostor isprebijali namrtvo, tako da se podijelo na da i ne. Svaku su polovicu odvukli na svoju stranu i zavrtjeli ih. Jedan od tih vrtloga je svijet. Drugi je protusvijet. Isti je kao i svijet, samo drugačiji. I vrti se na suprotnu stranu. Kad se svijet već lijepo izvrtio, duhovi su počeli nalaziti nova pravila vrtnje. Pravrtnja, naime, ima samo jedno pravilo, a to je da se nešto vrti. No, ako spojite dva mala vrtloga, naći ćete da ih možete spojiti na različite načine. Iz tih načina dolaze nova pravila i novi, čudniji vrtlozi. Jesu li duhovi znali da će vrtnja postajati sve zanimljivijom, ili su samo imali sreće, ne znaju vjerojatno više ni sami duhovi. Oni, naime, ne pamte jer se uvijek mogu vratiti nazad i proći opet kroz događaj. No, onda možda i znaju, samo što im se ne da prisjećati. Nakon jako puno vrtnje dolazimo do svijeta kakav znamo. Iz perspektive ljudi, najzanimljivije je biti čovjekom jer ima najsloženiji mozak i vidi najviše detalja. No, ako niste ograničeni vremenom, a duhovi to nisu, možete se zabavljati bilo čim. Neki duhovi prate ljude, neki druge životinje. Neki se pak nađu u biljkama, a neki se vežu za cijele galaksije i uopće ne gledaju na rezoluciji sitnijoj od parseka. Ako vam se čini nevjerojatnim kako bi netko kraj svekolike ljudske raznolikosti mogao odabrati jednu biljku, sjetite se koliko ste puta poželjeli jednostavno isključiti mozak i gledati zvijezde. Ili što već, glavno da ne mislite. A duhovi uopće nemaju mozga! Zato nije osobito iznenađujuće da će neki duhovi prolaziti kroz živote biljaka. A ima tu i dosta za vidjeti. Počinjete kao plod (osim ako niste od onih biljaka koje su škrte pa daju samo sjeme). Plod na kraju propadne ili bude pojeden, a sjemenke se razlete okolo. Većina će ih propasti i neće nikad ni proklijati. No, neke će uspjeti, nađu li se na dovoljno toplom i vlažnom mjestu, podalje od bilo koga tko bi ih pojeo. Onda treba izbaciti stabljiku s prvim listićima prema gore, korjenčić prema dolje. Korjenčić mora odmah početi upijati vodu sa svime unutra, kako ne bi zbog transpiracije gore došlo do sušenja. Listić pak mora brzo krenuti u fotosintezu, jer su zalihe hrane u sjemenci ograničene. Sve to je tek početak. Biljka treba naći svoje mjesto pod suncem, izrasti dovoljno velika da dade prvo cvjetove, zatim iz njih treba polučiti nove plodove. Mnoge biljke trebaju preživjeti izmjenu godišnjih doba. Čak i ako ne možete ništa mijenjati, i samo promatrate, može vam biti zanimljivo. Nemojte se zavarati manjkom osjetâ i čistom automatikom. Stvari su i tako sasvim lijepo nepredvidljive. Kao da čitate knjigu za koju ne samo da ne znate kako će završiti, nego su joj potpuno napisane samo one stranice koje ste već pročitali. Nećete ni primijetiti da nema puno radnje. |
11.01.2013., petak
Problemi obično nisu tamo gdje su uprti pogledi.
|
Kad se djeca posvađaju i to zaprijeti eskalacijom u tučnjavu, najlakše ih je sve skupa politi vodom i reći im da se uozbilje. No, s vremenom ti mali ljudi postanu samostalni i institucija veće osobe koja za njih brine i koja ih vodi realno prestane postojati te bude zamijenjena svakojakim prikazama, ako već i posve ne nestane u prividu pune slobode. Kod većine budu to razni bogovi (različiti često i kad nose isto ime), države i "viši" moralni zakoni na koje se oni pozivaju kad nemaju stvarnijih razloga za svoje ponašanje. Isto tako često budu to i ljudi sami, blaženo nesvjesni toga da, iako su mjerom svemu ostalom, ne mogu biti mjerom i sebi. Drugim riječima, posvađane odrasle nema tko politi vodom. A kad bi ih tko i polio, najveće bi postignuće bilo vlastito prometnuće u zajedničkog Neprijatelja te s time povezano privremeno ujedinjenje do jučer posvađanih u zajedničkoj mržnji. Gledajući u povijest, nijedan Neprijatelj nije potrajao dovoljno dugo da bi se ljudi trajno izmirili. Možda je stvar u kratkom roku trajanja Neprijateljâ, možda u ljudskoj sposobnosti da brzo unište sve što im se nađe na putu, možda u ljudskoj sposobnosti da brzo nađu nešto što će im se naći na putu, makar to bili i drugi ljudi. Kako bilo, nije jako izvjesno da će se ljudi brzo odviknuti od svađe i svega što iz nje slijedi. Ako ni zbog čega drugoga, onda jer je takva narav izgrađena kroz desetke, pa i stotine tisućljeća kroz koja smo nemilosrdno tamanili, što jedni druge, što sve ostalo što smo uspjeli doživjeti prijetnjom. Borba protiv ljudske agresivnosti vjerojatno nije ništa manje zahtjevna, a niti manje beznadna od borbe protiv smrti ili traganja za temeljnim zakonima Svemira. Stoga se ona mirno može (p)ostaviti dalekim, idealnim ciljem, a um usredotočiti na one bliže zadatke, poput spašavanja vlastite glave ili umirivanja vlastite savjesti. Za slučaj da potonje zvuči odveć licemjerački, savjest se može i tako umirivati da ju slijedite, ne mareći za vlastito dobro koliko za dobro drugih. Nije čest slučaj, ali događa se, vjerojatno čak svakodnevno. Prvo je pak vezano za ona stanja društva, kad smrt postane prihvatljivim "rješenjem" za "one druge". Njih je najzdravije spriječiti ili, nešto realnije, na vrijeme predvidjeti, pa odštakoriti na sigurno. Tu moram reći da ne osjećam osobite želje da umrem za nekavu ideju. Jedva da živim za njih. Sprečavanje autoimunih bolesti društva traži golem utjecaj i mnoštvo ljudi, čak i kad utjecaj izlazi samo iz jedne osobe. A i onda postoji sasma solidan rizik od neuspjeha. Pojave se tu i tamo ideje da su se neki ratovi mogli spriječiti ubijanjem onih koji bi ih kasnije pokrenuli, ali njihova se veza s istinom svodi na to da neki ljudi jesu bili ubijeni, samo što su to bili oni koji su govorili protiv ratova ili budućih njihovih pokretača. Na kraju ostaje tek predviđanje onoga što se ima dogoditi, koje ide ruku pod ruku s borbom protiv ljudske prirode, jer traži ista znanja, premda daleko manju moć od mijenjanja iste. Empirijskih saznanja, zahvaljujući povijesti, imamo u tolikim količinama da gotovo paradoksalno djeluje činjenica da se sve uporno ponavlja. No, znanje čovječanstva nije isto što i znanje pojedinaca, pogotovo ne onih koji će biti topovskim mesom sadašnjih i budućih ljudomora. Teorijska znanja također rastu, ali pate od neprimjenjivosti kakva često dođe s ovećom apstrakcijom. K tomu, mnoga su od njih izvedena iz postavki vezanih za pojedine civilizacije ili kulture i time neprimjenjiva na cijelu vrstu, nekad čak i na kulturu iz koje potječu. U krajnjoj liniji, razvoj točnog modela masovnog ljudskog ponašanja samo bi pretvorio u brojke ono što mnogi već znaju u riječima: da društvo povremeno podivlja i onda se umiri, obično zadržavši neprijateljstvo prema nekom svojem dijelu, ili pak nekom drugom društvu; da civilizacije imaju svoj vijek trajanja i da ih suštinske promjene tehnologije mogu transformirati ili ubiti; da je puno lakše započeti rat nego mir; da su okidači divljanja neki posvema nevažni događaji, a uzroci zakopani puno dublje, obično u promjenama u načinu života; da divljanja ne počinju bez najava. Trenutna situacija u mnogim komadima svijeta podsjeća me na dijarejičnu probavu. Neko se vrijeme čuje brčkanje u crijevima, a onda treba trčati na zahod. Tko ne bude dovoljno brz, bude u govnima do koljena (s koje strane, ovisi je li u metafori ili ne). Preuranjen trk može pobuditi sumnje i baciti vrijeme na suvišno sjedenje; posljedice okašnjelog već su opisane. U arapskim krajevima brčka se već godinama, i ne samo da brčka, europsko brčkanje jedva da više dolazi do vijestî, a nedavno je čak i hrvatski, tradicionalno miroljubiv i liberalan kler počeo nešto brčkati, što su antiklerikalci isto tako miroljubivo prihvatili. Što će biti od kojeg brčkanja, teško je reći. Ona svjetska mi se ne dopadaju, previše ih se izvrglo u ratove, domaća me ne brinu jer nisam doma, a i naučio sam ne shvaćati vlastitu državu pretjerano ozbiljno. Škole će imati zdravstveni odgoj, kler će rogoboriti sve manje protiv toga, a sve više protiv novih pokušaja da se vjeronauk prebaci u crkve. Štoviše, da je ova vlast pametnija, bila bi proturila spolni odgoj baš iza vjeronauka. Sve što je trebalo napraviti je glasno krenuti s micanjem vjeronauka iz škola, a tiho s uvođenjem spolnog odgoja, zatim uvesti spolni odgoj paralelno s odustajanjem od micanja vjeronauka, tako da se kler zbuni, a onda se vratiti micanju vjeronauka i koristiti ga opet za skretanje pozornosti. No, to je samo jedna državica u trenutno razmjerno mirnom zakutku svijeta. Slučajno baš ona u kojoj mi se dopada(lo) živjeti. Kako se ljudska društva mogu gledati kao superorganizmi, s društvenim skupinama kao organima, a ljudima kao nekovrsnim stanicama, tako se i bolesti društva mogu gledati kao klasične bolesti. Neke od njih dale su se liječiti i puno prije moderne medicine, uglavnom empirijski nađenim metodama ili lijekovima, premda je tek razvoj znanosti pokazao smrti grbavi prst i sveo ju na šačicu uzroka na koje se i dalje juriša. Ovisno o tomu kakva je bolest, nekad se mora pristupiti hitnoj operaciji ili unosu lijeka, a nekad je potrebno prvo ublažiti simptome, e kako organizam ne bi bio liječenjem doveden u goru opasnost od one koju mu je donijela sama bolest. Često se može naći da su bolesti neizlječive, ali i nesmrtonosne, pa je dovoljno samo povremeno utišavati simptome (ili stalno: za to imamo obrazovanje). Neke se liječe transplantacijom, uvozom novih ljudi, tako da stara populacija ne propadne (uzroci starenja su druga priča, vjerojatno vezana za blagostanje). Najgore su autoimune bolesti i tumori. Prve se izvrgnu u rasizme ili genocide, druge znače truljenje društva. Rješenje iz medicine - kemoterapija - za superorganizam bi značila masovna ubojstva, tako da treba tražiti druga rješenja. Jedino koje znam je korištenje vremena i fundamentalne razlike između osobe i društva. Osoba je smrtna, a njezine stanice to ne moraju nužno biti. S druge strane, društvo ne mora biti smrtno, ali njegove komponente - ljudi - to sigurno jesu. Dovoljno vremena u kojem je sukob makar i prisilno utišan može omogućiti akterima tog sukoba da ostare i postanu bezopasnima ili barem smiješnima, a njihovom potomstvu da ne upije njihovu agresivnost. No, prisila ne smije biti očita, a niti zbilja prisila, inače će se vrijednosti koje vode u sukob sakriti u potaju i tamo čekati vanjske izvore frustracije da ojačaju i u pogodnom času naprave rusvaj, neovisno o tomu koliko je generacija prošlo. Mogli bismo to nazvati latentnom bolešću. Drugo je pitanje tko može biti liječnikom. Zemlja nema ni jedno društvo koje bi moglo biti iznad ostalih. Sva su sačinjena od ugrubo istih ljudi i sva pate od ljudskih mana - uglavnom kvarova doživljenih u djetinjstvu i strahova skrivenih pod oklopom pretjerane sigurnosti u što god. Posljedično, ona društva koja su se upuštala u liječenja drugih obično bi se pokazala ne puno boljima, nekad i gorima, a često i licemjernima ili čak zlonamjernima u tomu što rade. SAD su osvajale, nisu širile demokraciju, europske zemlje nisu čak ni skrivale da im stabilna Sjeverna Afrika treba radi energenata, o starim ratovima vođenima pod crkvenim zastavama da ne pričam. UN su posve nemoćni, a najmoćniji su među nedržavama. Istovar novaca i materijalâ u siromašn(ij)e zemlje pokazuje se pak možda i najgorom strategijom jer pretvara ljude u parazite, izbijajući im iz ruku potrebu za radom. Isti se problem, istina, pojavio i unutar društava, opet u vidu socijale, s tim da se sad pojedini komadi društva pretvaraju u parazite, ako ne i tumorska tkiva. Ovdje mogu nastaviti o tomu što mi se sve čini nevaljalim, u nekom kasnijem času dolazeći do orgastičnog hiperbeznađa, ili pak postupno se još gore izgubiti u metaforiranju, a sve u bezuspješnim pokušajima da sakrijem nedostatak daljnjih ideja. Kako sam toga očito svjestan, a također i toga da je počesta mana kritičarâ da iznesu problem, ali ne i rješenje, pokušat ću ukratko opisati put kojim čovječanstvo može krenuti u sveopći napredak i, ako već ne blagostanje, a onda barem blažestanje: Idete prvo ravno, drugi hodnik ulijevo i tamo treća vrata desno. Ne morate kucati kad ulazite jer je jedina osoba koju unutra možete naći gluha. S lijeve je strane crveni drveni stol sa zelenim stolnjakom i četiri noge. Ispod njega je kartonska kutija koja će vam se činiti malenom i punom bezveznih papira. Unatoč tomu, kad ju otvorite, činit će vam se gotovo posve praznom, sadržavajući samo jednu kockastu, lagano zaobljenu kutijicu tamnoplave boje. Tu kutijicu nemojte otvarati. Vratite ju nazad i zatvorite kutiju. Izađite iz sobe i vratite se doma. Nastavite sa svojim životima ne misleći puno na to što je u onoj kutijici. Jedino na taj način možete staviti u nju što god želite. Ali to je već druga priča. Što je poslanje čovjeka, rekao je možda najbolje Kurt Vonnegut: "We are here on Earth to fart around. Don't let anybody tell you any different." Tako da neću ni ja. Oznake: otkrivanje tople vode, pravljenje pametnim, beskorisno tipkaranje |
