Čim se probudio, Guinefortu je postalo jasno da nešto jako ne štima. Međutim, gdje god da je pogledao, sve je djelovalo savršeno normalno. Bio je u svojoj postelji, i to u onom položaju u kakvom se i inače budio. Cipele su mu bile do postelje, s čarapama preko, istima onima koje je jučer ujutro oprezno navlačio na noge, tako da mu rupe ne dođu na palčeve. Odjeća je visjela preko naslona stolca, na isti način kako je to uvijek običavala činiti ujutro, bivajući lagano neuredna, kao nekovrsna terapija protiv opsesivno-kompulzivnog poremećaja za koji je Guinefort hipohondarski mislio da ga ima. Ogromni poster bengalskog tigra s flekom na trbuhu, koji je skrivao isto takvu vlažnu fleku na zidu, nije davao nikakvih znakova da bi tu bilo nešto čudno. Tigar čak nije ni treptao, što je iza nekih jačih opijanja znao činiti. Lijeva vrata ormara bila su lagano otvorena i visjela u stranu, a između vratâ je virila zimska jakna. Oboje je mogao lako popraviti, ali nije, opet zbog umišljenog OCD-a. A možda je samo bio lijen. Knjige po policama bile su iste one koje je već godinama mislio nekako složiti. One na stolu također nisu djelovale ništa drugačije nego što se uspijevao prisjetiti.
Ustavši, otišao je prvo do prozora i pogledao van. Pod sobe bio je jednako hladnjikav kako je to uvijek bio. Zavjese su posve nevino skrivale svijet izvan sobe i nisu prigovarale kad ih je razmaknuo. Polja, šume i rijetke kuće bile su na svojim mjestima. Kroz jutarnju izmaglicu provirivale su iste one planine koje je godinama gledao. Jato vrabaca nije poznavao, ali ponašalo se isto kao i sva koja je vidio.
Nakon nekoliko minuta gledanja uokolo Guinefort se prvo uštipnuo, a onda dvaput ošamario. Svijet mu je na to poslao samo nešto krvi u obraze, a inače se nije nimalo promijenio. Guinefortu nikako nije bilo jasno kako je uspio zaspati u stanu u Oslu i probuditi se drugo jutro u svojoj sobi, nekoliko stotina kilometara dalje. I dalje se nadao da je taj transfer djelo sna, iako je negdje duboko već bio sretan što je opet doma.
Iz dubokog razmišljanja, gotovo transa, u koji bi Kobold upao skoro svaki put kad bi se zagledao u šumama prekrivena brda oko Kamengrada, prenuo ga je sitan bljesak svjetla. Dok je još dolazio k sebi, bljesnulo je i drugi, treći i četvrti put. Brzo je izvukao dalekozor i usmjerio pogled prema brdu s kojeg mu se činilo da svjetlost dolazi. Nakon nekoliko minuta i još jednog bljeska, ovaj put jačeg, jer je prošao kroz leće, uspio je uhvatiti prvo pokret, a onda i obris prilike koja se igrala ogledalom. Djelovala je ljudski, što je moglo značiti puno toga, jer u tim šumama životinje nisu bila jedina bića. No, nitko od tih poluljudi nije poznavao ništa naprednije od vatre i jednostavnog oruđa. Poznavali su, doduše, šumu, ali šuma ne proizvodi ogledala. A iz Kamengrada nisu mogli dobiti ogledalo barem iz dva jednako jaka razloga. Šumski su bili nepovjerljivi i, osim ponekad noću, nisu dolazili ni blizu utvrde. Pored toga, u gradu nije bilo nijednog zrcala. Jedino koje su imali prije nekoliko je godina razbio Artorius u svom uzaludnom pokušaju da shvati kako se zrcala prave. Kobold se još uvijek sjećao kako je jedva odgovorio majku od toga da ga dade pogubiti. Volio je tog ludog starca, sa svim njegovim pričama od kojih je valjda jedina istinita bila ona da se od vina može napraviti nešto još jače, ako ga se kuha u zatvorenom loncu te hladi i skuplja pare koje iz njega hlape.
Iz mislî o starcu i zrcalu prenuo ga je novi prelet svjetla preko lica. Osoba, ili što god, sa zrcalom, ili čime god, nije odustajala. Opet je uzeo dalekozor i pokušao vidjeti nešto više. Dobio je nekoliko novih bljesaka i zatim skok s drveta. Predstava je završila, ali Kobold je već znao da će sutra biti isto, kao i da će prekosutra otići u šumu da možda vidi izbliza što se događa. Ono što nije znao je da će se iz šume vratiti tek nakon mnogo godina.
Iduća riječ je transpiracija, ali ne pada mi na pamet ništa pametno. To znači da je idući eksperiment nešto eksperimentalniji. Recimo da sam smislio svijet u kojemu postoje duhovi. Mnogi ljudi misle da je ovaj baš takav, ali ja ću biti taman toliko pristojan da kažem da to nije baš jako vjerojatno, premda nije isključeno.
Duhovi su krivi za postojanje svijeta. Ako pitate svijet. Ili zaslužni, ako pitate duhove. Stvorili su ga kao svoje igralište. Kad su bili samo oni, bilo im je dosadno pa su složili vrijeme. Vrijeme je dosadu učinilo gorom jer je počela trajati. Zato su svinuli vrijeme i izvukli iz njega prostor. Onda su prostor isprebijali namrtvo, tako da se podijelo na da i ne. Svaku su polovicu odvukli na svoju stranu i zavrtjeli ih. Jedan od tih vrtloga je svijet. Drugi je protusvijet. Isti je kao i svijet, samo drugačiji. I vrti se na suprotnu stranu. Kad se svijet već lijepo izvrtio, duhovi su počeli nalaziti nova pravila vrtnje. Pravrtnja, naime, ima samo jedno pravilo, a to je da se nešto vrti. No, ako spojite dva mala vrtloga, naći ćete da ih možete spojiti na različite načine. Iz tih načina dolaze nova pravila i novi, čudniji vrtlozi. Jesu li duhovi znali da će vrtnja postajati sve zanimljivijom, ili su samo imali sreće, ne znaju vjerojatno više ni sami duhovi. Oni, naime, ne pamte jer se uvijek mogu vratiti nazad i proći opet kroz događaj. No, onda možda i znaju, samo što im se ne da prisjećati.
Nakon jako puno vrtnje dolazimo do svijeta kakav znamo. Iz perspektive ljudi, najzanimljivije je biti čovjekom jer ima najsloženiji mozak i vidi najviše detalja. No, ako niste ograničeni vremenom, a duhovi to nisu, možete se zabavljati bilo čim. Neki duhovi prate ljude, neki druge životinje. Neki se pak nađu u biljkama, a neki se vežu za cijele galaksije i uopće ne gledaju na rezoluciji sitnijoj od parseka. Ako vam se čini nevjerojatnim kako bi netko kraj svekolike ljudske raznolikosti mogao odabrati jednu biljku, sjetite se koliko ste puta poželjeli jednostavno isključiti mozak i gledati zvijezde. Ili što već, glavno da ne mislite. A duhovi uopće nemaju mozga! Zato nije osobito iznenađujuće da će neki duhovi prolaziti kroz živote biljaka. A ima tu i dosta za vidjeti. Počinjete kao plod (osim ako niste od onih biljaka koje su škrte pa daju samo sjeme). Plod na kraju propadne ili bude pojeden, a sjemenke se razlete okolo. Većina će ih propasti i neće nikad ni proklijati. No, neke će uspjeti, nađu li se na dovoljno toplom i vlažnom mjestu, podalje od bilo koga tko bi ih pojeo. Onda treba izbaciti stabljiku s prvim listićima prema gore, korjenčić prema dolje. Korjenčić mora odmah početi upijati vodu sa svime unutra, kako ne bi zbog transpiracije gore došlo do sušenja. Listić pak mora brzo krenuti u fotosintezu, jer su zalihe hrane u sjemenci ograničene. Sve to je tek početak. Biljka treba naći svoje mjesto pod suncem, izrasti dovoljno velika da dade prvo cvjetove, zatim iz njih treba polučiti nove plodove. Mnoge biljke trebaju preživjeti izmjenu godišnjih doba. Čak i ako ne možete ništa mijenjati, i samo promatrate, može vam biti zanimljivo. Nemojte se zavarati manjkom osjetâ i čistom automatikom. Stvari su i tako sasvim lijepo nepredvidljive. Kao da čitate knjigu za koju ne samo da ne znate kako će završiti, nego su joj potpuno napisane samo one stranice koje ste već pročitali. Nećete ni primijetiti da nema puno radnje.
Post je objavljen 20.01.2013. u 12:32 sati.