...in patria sua
11.01.2013., petak
Problemi obično nisu tamo gdje su uprti pogledi.
Kad se djeca posvađaju i to zaprijeti eskalacijom u tučnjavu, najlakše ih je sve skupa politi vodom i reći im da se uozbilje. No, s vremenom ti mali ljudi postanu samostalni i institucija veće osobe koja za njih brine i koja ih vodi realno prestane postojati te bude zamijenjena svakojakim prikazama, ako već i posve ne nestane u prividu pune slobode. Kod većine budu to razni bogovi (različiti često i kad nose isto ime), države i "viši" moralni zakoni na koje se oni pozivaju kad nemaju stvarnijih razloga za svoje ponašanje. Isto tako često budu to i ljudi sami, blaženo nesvjesni toga da, iako su mjerom svemu ostalom, ne mogu biti mjerom i sebi. Drugim riječima, posvađane odrasle nema tko politi vodom. A kad bi ih tko i polio, najveće bi postignuće bilo vlastito prometnuće u zajedničkog Neprijatelja te s time povezano privremeno ujedinjenje do jučer posvađanih u zajedničkoj mržnji. Gledajući u povijest, nijedan Neprijatelj nije potrajao dovoljno dugo da bi se ljudi trajno izmirili. Možda je stvar u kratkom roku trajanja Neprijateljâ, možda u ljudskoj sposobnosti da brzo unište sve što im se nađe na putu, možda u ljudskoj sposobnosti da brzo nađu nešto što će im se naći na putu, makar to bili i drugi ljudi. Kako bilo, nije jako izvjesno da će se ljudi brzo odviknuti od svađe i svega što iz nje slijedi. Ako ni zbog čega drugoga, onda jer je takva narav izgrađena kroz desetke, pa i stotine tisućljeća kroz koja smo nemilosrdno tamanili, što jedni druge, što sve ostalo što smo uspjeli doživjeti prijetnjom. Borba protiv ljudske agresivnosti vjerojatno nije ništa manje zahtjevna, a niti manje beznadna od borbe protiv smrti ili traganja za temeljnim zakonima Svemira. Stoga se ona mirno može (p)ostaviti dalekim, idealnim ciljem, a um usredotočiti na one bliže zadatke, poput spašavanja vlastite glave ili umirivanja vlastite savjesti. Za slučaj da potonje zvuči odveć licemjerački, savjest se može i tako umirivati da ju slijedite, ne mareći za vlastito dobro koliko za dobro drugih. Nije čest slučaj, ali događa se, vjerojatno čak svakodnevno. Prvo je pak vezano za ona stanja društva, kad smrt postane prihvatljivim "rješenjem" za "one druge". Njih je najzdravije spriječiti ili, nešto realnije, na vrijeme predvidjeti, pa odštakoriti na sigurno. Tu moram reći da ne osjećam osobite želje da umrem za nekavu ideju. Jedva da živim za njih. Sprečavanje autoimunih bolesti društva traži golem utjecaj i mnoštvo ljudi, čak i kad utjecaj izlazi samo iz jedne osobe. A i onda postoji sasma solidan rizik od neuspjeha. Pojave se tu i tamo ideje da su se neki ratovi mogli spriječiti ubijanjem onih koji bi ih kasnije pokrenuli, ali njihova se veza s istinom svodi na to da neki ljudi jesu bili ubijeni, samo što su to bili oni koji su govorili protiv ratova ili budućih njihovih pokretača. Na kraju ostaje tek predviđanje onoga što se ima dogoditi, koje ide ruku pod ruku s borbom protiv ljudske prirode, jer traži ista znanja, premda daleko manju moć od mijenjanja iste. Empirijskih saznanja, zahvaljujući povijesti, imamo u tolikim količinama da gotovo paradoksalno djeluje činjenica da se sve uporno ponavlja. No, znanje čovječanstva nije isto što i znanje pojedinaca, pogotovo ne onih koji će biti topovskim mesom sadašnjih i budućih ljudomora. Teorijska znanja također rastu, ali pate od neprimjenjivosti kakva često dođe s ovećom apstrakcijom. K tomu, mnoga su od njih izvedena iz postavki vezanih za pojedine civilizacije ili kulture i time neprimjenjiva na cijelu vrstu, nekad čak i na kulturu iz koje potječu. U krajnjoj liniji, razvoj točnog modela masovnog ljudskog ponašanja samo bi pretvorio u brojke ono što mnogi već znaju u riječima: da društvo povremeno podivlja i onda se umiri, obično zadržavši neprijateljstvo prema nekom svojem dijelu, ili pak nekom drugom društvu; da civilizacije imaju svoj vijek trajanja i da ih suštinske promjene tehnologije mogu transformirati ili ubiti; da je puno lakše započeti rat nego mir; da su okidači divljanja neki posvema nevažni događaji, a uzroci zakopani puno dublje, obično u promjenama u načinu života; da divljanja ne počinju bez najava. Trenutna situacija u mnogim komadima svijeta podsjeća me na dijarejičnu probavu. Neko se vrijeme čuje brčkanje u crijevima, a onda treba trčati na zahod. Tko ne bude dovoljno brz, bude u govnima do koljena (s koje strane, ovisi je li u metafori ili ne). Preuranjen trk može pobuditi sumnje i baciti vrijeme na suvišno sjedenje; posljedice okašnjelog već su opisane. U arapskim krajevima brčka se već godinama, i ne samo da brčka, europsko brčkanje jedva da više dolazi do vijestî, a nedavno je čak i hrvatski, tradicionalno miroljubiv i liberalan kler počeo nešto brčkati, što su antiklerikalci isto tako miroljubivo prihvatili. Što će biti od kojeg brčkanja, teško je reći. Ona svjetska mi se ne dopadaju, previše ih se izvrglo u ratove, domaća me ne brinu jer nisam doma, a i naučio sam ne shvaćati vlastitu državu pretjerano ozbiljno. Škole će imati zdravstveni odgoj, kler će rogoboriti sve manje protiv toga, a sve više protiv novih pokušaja da se vjeronauk prebaci u crkve. Štoviše, da je ova vlast pametnija, bila bi proturila spolni odgoj baš iza vjeronauka. Sve što je trebalo napraviti je glasno krenuti s micanjem vjeronauka iz škola, a tiho s uvođenjem spolnog odgoja, zatim uvesti spolni odgoj paralelno s odustajanjem od micanja vjeronauka, tako da se kler zbuni, a onda se vratiti micanju vjeronauka i koristiti ga opet za skretanje pozornosti. No, to je samo jedna državica u trenutno razmjerno mirnom zakutku svijeta. Slučajno baš ona u kojoj mi se dopada(lo) živjeti. Kako se ljudska društva mogu gledati kao superorganizmi, s društvenim skupinama kao organima, a ljudima kao nekovrsnim stanicama, tako se i bolesti društva mogu gledati kao klasične bolesti. Neke od njih dale su se liječiti i puno prije moderne medicine, uglavnom empirijski nađenim metodama ili lijekovima, premda je tek razvoj znanosti pokazao smrti grbavi prst i sveo ju na šačicu uzroka na koje se i dalje juriša. Ovisno o tomu kakva je bolest, nekad se mora pristupiti hitnoj operaciji ili unosu lijeka, a nekad je potrebno prvo ublažiti simptome, e kako organizam ne bi bio liječenjem doveden u goru opasnost od one koju mu je donijela sama bolest. Često se može naći da su bolesti neizlječive, ali i nesmrtonosne, pa je dovoljno samo povremeno utišavati simptome (ili stalno: za to imamo obrazovanje). Neke se liječe transplantacijom, uvozom novih ljudi, tako da stara populacija ne propadne (uzroci starenja su druga priča, vjerojatno vezana za blagostanje). Najgore su autoimune bolesti i tumori. Prve se izvrgnu u rasizme ili genocide, druge znače truljenje društva. Rješenje iz medicine - kemoterapija - za superorganizam bi značila masovna ubojstva, tako da treba tražiti druga rješenja. Jedino koje znam je korištenje vremena i fundamentalne razlike između osobe i društva. Osoba je smrtna, a njezine stanice to ne moraju nužno biti. S druge strane, društvo ne mora biti smrtno, ali njegove komponente - ljudi - to sigurno jesu. Dovoljno vremena u kojem je sukob makar i prisilno utišan može omogućiti akterima tog sukoba da ostare i postanu bezopasnima ili barem smiješnima, a njihovom potomstvu da ne upije njihovu agresivnost. No, prisila ne smije biti očita, a niti zbilja prisila, inače će se vrijednosti koje vode u sukob sakriti u potaju i tamo čekati vanjske izvore frustracije da ojačaju i u pogodnom času naprave rusvaj, neovisno o tomu koliko je generacija prošlo. Mogli bismo to nazvati latentnom bolešću. Drugo je pitanje tko može biti liječnikom. Zemlja nema ni jedno društvo koje bi moglo biti iznad ostalih. Sva su sačinjena od ugrubo istih ljudi i sva pate od ljudskih mana - uglavnom kvarova doživljenih u djetinjstvu i strahova skrivenih pod oklopom pretjerane sigurnosti u što god. Posljedično, ona društva koja su se upuštala u liječenja drugih obično bi se pokazala ne puno boljima, nekad i gorima, a često i licemjernima ili čak zlonamjernima u tomu što rade. SAD su osvajale, nisu širile demokraciju, europske zemlje nisu čak ni skrivale da im stabilna Sjeverna Afrika treba radi energenata, o starim ratovima vođenima pod crkvenim zastavama da ne pričam. UN su posve nemoćni, a najmoćniji su među nedržavama. Istovar novaca i materijalâ u siromašn(ij)e zemlje pokazuje se pak možda i najgorom strategijom jer pretvara ljude u parazite, izbijajući im iz ruku potrebu za radom. Isti se problem, istina, pojavio i unutar društava, opet u vidu socijale, s tim da se sad pojedini komadi društva pretvaraju u parazite, ako ne i tumorska tkiva. Ovdje mogu nastaviti o tomu što mi se sve čini nevaljalim, u nekom kasnijem času dolazeći do orgastičnog hiperbeznađa, ili pak postupno se još gore izgubiti u metaforiranju, a sve u bezuspješnim pokušajima da sakrijem nedostatak daljnjih ideja. Kako sam toga očito svjestan, a također i toga da je počesta mana kritičarâ da iznesu problem, ali ne i rješenje, pokušat ću ukratko opisati put kojim čovječanstvo može krenuti u sveopći napredak i, ako već ne blagostanje, a onda barem blažestanje: Idete prvo ravno, drugi hodnik ulijevo i tamo treća vrata desno. Ne morate kucati kad ulazite jer je jedina osoba koju unutra možete naći gluha. S lijeve je strane crveni drveni stol sa zelenim stolnjakom i četiri noge. Ispod njega je kartonska kutija koja će vam se činiti malenom i punom bezveznih papira. Unatoč tomu, kad ju otvorite, činit će vam se gotovo posve praznom, sadržavajući samo jednu kockastu, lagano zaobljenu kutijicu tamnoplave boje. Tu kutijicu nemojte otvarati. Vratite ju nazad i zatvorite kutiju. Izađite iz sobe i vratite se doma. Nastavite sa svojim životima ne misleći puno na to što je u onoj kutijici. Jedino na taj način možete staviti u nju što god želite. Ali to je već druga priča. Što je poslanje čovjeka, rekao je možda najbolje Kurt Vonnegut: "We are here on Earth to fart around. Don't let anybody tell you any different." Tako da neću ni ja. Oznake: otkrivanje tople vode, pravljenje pametnim, beskorisno tipkaranje |