Mutimir je jednom pronašao Istinu. Iako je za njom u tom času već dulje bio tragao, mora se priznati da je nalaz bio posve slučajan. S baterijom u ruci, radi svjetla, i dvije vrećice u džepovima, za svaki slučaj, zaputio se na tavan da potraži nekakve stripove za koje se upravo bio sjetio da ih je pred nekoliko tjedana obećao posuditi prijateljici. Neko je vrijeme prolazio kroz nataložena sjećanja, igračke, školske knjige i bilježnice, stare novine i časopise, sve odreda predmete koji su mu bili materijalnom pozadinom nekadašnjih danâ. Stripovi se, kako to traženim predmetima priliči, nisu udostojali pojaviti. Ispod jedne naslage novina pronašao je malu kockastu kutijicu tamnoplave boje i zaobljenih rubova. Otvorivši kutijicu i uperivši u nju bateriju, ugledao je Istinu. Prvo ju je pokušao izvući iz kutijice, ali nikako ju nije uspijevao dohvatiti prstima. Onda je stao potresati kutijicu, ali ništa iz nje nije ispadalo pa se vratio čeprkanju. Uzeo je nekakav štapić, ali koliko ga je god gurao u kutiju, Istini se nije uspijevao približiti. Ostavši bez ideja, neko je vrijeme samo zurio u sadržaj kutije, a onda zakoračio u nju. To je nekim čudom išlo. Kad je potpuno ušao unutra, poklopac se sâm zatvorio za njim i Mutimira otad više nitko nije vidio.
Mnogo je zanimljiviji slučaj Pelagije koja je tražila i našla Slobodu. Potrošila je na to godine, a i sebe samu. Počela je kao i mnogi prije nje - trčanjem za, bježanjem od, kidanjem svih zamislivih spona. Nije išlo. Počela je još više lutati, gledajući u svaki zakutak, svaki list i svaku životinju, skupa s ljudima, pa čak i onima koji se samo zovu tako. Nigdje nije bilo Slobode. Sve se nečemu podređivalo. Biljke su rasle slijepo slijedeći pravila dijeljenja stanica, gravitaciju i sunčevu svjetlost. Životinje su radile to isto, samo kompliciranije. Ljudi opet isto, samo još kompliciranije. Gledala je divlje rijeke i vidjela kako se podvrgavaju nagibu terena, slušala kako vjetar i Zemljina vrtnja tjeraju more na talasanje, prepoznavala hlapljenje i kondenzaciju vode u beskonačnoj raznolikosti oblakâ. Ni sâm vjetar nije radio ništa nego prebacivao zrak iz krajeva s višim tlakom u one s manjim. A tako je slobodno djelovao na prvi pogled. Pelagija je morala tražiti dalje. Možda je broj razina poimanja svijeta ispod kojih se Sloboda skrivala bio beskonačan. Možda je bila pred nosom, ali nevidljiva. Možda se uvijek skrivala u onom dijelu vidnog polja koji vodi u slijepu pjegu. A možda je uopće nije bilo. Te su se misli vrtjele godinama, dopunjavajući potragu posve fizičke naravi - po poljima, u hramovima, među ljudima, u dubokim spiljama, po vrhuncima planina, u labirintima ulicâ mediteranskih gradova, po afričkim savanama. Sloboda je mogla biti bilo gdje i upravo ju je tamo trebalo tražiti. Jedne zimske večeri to se obistinilo. U izlogu neke mađarske prodavaonice limenih bubnjeva ugledala je odraz Slobode. Potraga je bila gotova i Pelagija je bila slobodna. O njezinoj daljnjoj sudbini ne zna se ništa. Neki kažu da sad danju konobari, a noću kvari teleskope. I da i dalje luta. Ali to su ljudi okovani uvjerenjem da moraju dati nekakav odgovor.
Rutvica je još od rane mladosti tragala za Srećom. Nije da je bila nesretna, samo je htjela svojim srećicama pridružiti onu s velikim slovom. Kako ju nisu pogonili ni strahovi ni frustracije, mogla si je dopustiti sustavnu potragu. Prvo je krenula najjednostavnijim putem. Od malih sreća prema većima pa dokle ide. Sitne ugode, pomaganje drugima, mirenje svađâ prije nego što bi počele, otapanje vlastitih kvarova, vođenje drugih u istom smjeru, sve su to bili izvori sreće, ali Sreća se činila jednako daleko kao i kad je bila na početku. Jedno je vrijeme, tužna zbog uvijek iste udaljenosti, pokušala fokusirati se samo na sebe, ali brzo je otkrila da ne može biti sretna ako to nisu i drugi oko nje. A ljudi su često talentirani za obnesrećivanje. Onda je otišla od ljudi i zavukla se u neku vrstu izolacije. Krenula je graditi mir, kao temelj za Sreću, ali vanjski svijet joj je previše nedostajao. Izolacija nije baš za sve ljude. Jednog jutra izašla je iz skrovišta i krenula nazad u ostavljeni život. Dok je hodala kraj nekakve livade, u glavu joj se zaletio neki krupan kornjaš, odbio se i odzujao dalje. U tom je času ugledala Sreću. Oni koji su Rutvicu poznavali kažu da se vratila neka druga osoba. Iz licâ im je teško očitati predznak promjene.
Santiego je pak tražio šarene kamenčiće i jednom slučajno našao Ljubav. Prvo je mislio da je to još jedan šareni kamenčić, a onda ga je odbljesak otopio pa je iscurio kroz šljunak i pomiješao se s podzemnim vodama. Posljednji je put viđen kako šiklja kroz islandske gejzire.
Općenito, krenete li u potragu za općim pojmovima s velikim početnim slovima, pozdravite se za svaki slučaj s rodbinom i prijateljima. Znade svašta iz toga ispasti.
Post je objavljen 27.01.2013. u 02:30 sati.