...in patria sua
25.12.2011., nedjelja
Znate ono kad biste trebali biti jako veseli, druželjubivi i tako to, a ono neće pa neće?
|
E. Ne želim kukulelekati jer nemam zašto. Život mi u pravilu sve tako uredi da na meni ostaje još samo to da sve zabrljam i upropastim. Naravno da ja to malokad izvedem baš savršeno. Tako da ne mogu uživati čak ni u estetici katastrofe. Potaknut povremenim rasprama o tomu bi li se isplatilo vraćati nazad u vremenu i popravljati greške, krenuh raditi misaone pokuse. Nakon nekoliko međuušnih eksplozija te određenog broja curenja radiomoždanog materijala kroz nos (neki će zlobnici reći da su to ustvari bili šmrklji) dođoh do zaključaka velikih poput Svemira na minus prvu, a jasnih kao što je to zrak kad temperatura padne par stupnjeva ispod one kod koje bi zrak bio zasićen vodenom parom. Svakako je sigurno da za života stignemo napraviti konačan broj grešaka. Konačnost vremena što ga imamo na raspolaganju zaslužna je za to da je broj promašaja prebrojiv. Međutim, to ne znači da smo svjesni svih svojih grešaka, pa čak ni da smo ih se svih u stanju prisjetiti. No, bit ću ovdje veliki Dušan i pretpostaviti da akter misaonog pokusa ima mali notezić u koji je pribilježio sve svoje omaške, greške, lapsuse i laptope, tako da se onda može u liku podsvjesnog demona baviti poboljšavanjem vlastite osobe. I krene on tako vremeplovom unazad i nađe sebe kako se sprema počiniti ono radi čega i danas pazi kako navlači čarape (Nažalost, ne mogu precizirati što mu se točno dogodilo jer si nisam nikakvo osobito zlo učinio čarapom.). I rekne svom negdašnjem ja: Pazi malo! A to negdašnje on shvati poruku i ne napravi ništa pogrešno. I krene zatim vrijeme pomalo naprijed, a ono gle čuda. Ne samo da već druge greške nema pa nema, već je tu neka posvema treća, koje u stvarnom svijetu nije bilo. Naš je akter sad vrlo z(aje)bunjen, ali ostaje ipak pratiti što se zbiva. A zbiva se svašta i ništa. Kako vrijeme brza i rza pritom, staro njegovo ja, koliko god bilo slično, postaje sve drugačije. Akter vidi da i dalje ima pogrešaka, da je i dalje to ugrubo ista osoba, ali zapravo ništa nije isto. I što je najgore, stvari postupno postaju sve drukčije. Jedan sitan, gotovo kozmetički potez potjerao je razvoj događaja daleko od onog koji se stvarno dogodio. Ukratko, ne samo da bi popravci na kraju dali drugačiju osobu, već vjerojatno nije moguće napraviti više od jednog popravka. Svaka situacija koja može u više od jednog smjera točka je od koje se razvija više budućnosti. One mogu biti bliže ili dalje, mogu se čak i u većem dijelu poklapati, ali ne mogu biti identične (Točnije, mogu, samo što je vjerojatnost za to po svojoj prilici jednaka nuli.). K tomu, što je razlika između prvih parakoraka veća, to će se one brže udaljavati jedna od druge. Za očekivati je da bismo prvo navalili na one greške zbog kojih se godinama grizemo. No, to su ujedno i potezi koji su nas dobrim dijelom odredili. Bez njih ne bismo bili što jesmo. Što je najgore, krivi potezi, kao stalna iritacija vjerojatno imaju veći utjecaj na izgradnju karaktera od onih koje zovemo ispravnima. Tako da bismo, ispravljajući ono gore, dobili različitiju osobu nego kad bismo se bavili sitnim propustima. Stotinu sigurnih pretrčavanja preko ceste nije nikoga ništa naučilo, jedan bliski susret s autom već je. - Osjećam nezadrživu potrebu da pripomenem da je tebe auto trebao lupiti dvaput. To je zato jer volim utvrditi gradivo. A ono prvo je prošlo bez kontakta s vozilicom. - Jesi li siguran? Naravno da ne. Još jednom naravno, neću reći da ne mislim kukati zarad silnih gluposti što ih počinjah i dalje počinjam. Samo si ne umišljam da bih išta promijenio kad bih išao nešto mijenjati. Da uklonim jednu grešku, dobio bih namjesto nje neku drugu. Pa čak i kad bih imao opciju spremanja situacije pred veće događaje, kako to bude u svakoj poštenoj igrici, bojim se da bih opet nakon određenog broja pokušaja odustao od savršenstva i prihvatio neku umjereno dorađenu verziju, vjerojatno ne bolju od prvotne. Jednostavno, savršenstvo traži prevelik trud. Nisam zadovoljan, ali nisam u posjedu iluzije da mogu znatno bolje. Dok dobivam dvojke, mogu reći "sve pet". Još jedno zanimljivo otkriće. Pisanje popravlja raspoloženje. Nadam se da vam čitanje onoga gore nije u istoj mjeri pokvarilo volju. Ako je, molim za izvinjenje. Šipke koje treba izvinuti donosim od kuće. Ako ni izvijanje ne upali, možete pokušati sa zavijanjem. I četvrti put naravno, sretna vam svima obljetnica rođena Isaaca Newtona, kao i poslijesolsticijski praznik te za njega vezan rođendan od bitno manje pouzdanosti, premda simbolikom znatno jači. |
12.12.2011., ponedjeljak
Obećanje je najsigurniji pokazatelj da nešto neću učiniti.
|
Mislio sam napisati koju o izborima, ali nije mi se dalo. Onda sam mislio napisati koju o izborima, sad u maniri poslijebitčanog generala, ali nije mi se dalo. Puno prije sam mislio napisati program za nošenje sa stvarnim svijetom, ali nije mi se dalo. Malo iza puno prije krenuo sam pisati tekst o tomu što je zdravlje, ali nije mi se dalo dovršiti. Ima već par tjedana kako si u bilježnicu gdje bilježim aktivne zadatke nisam stavio nijednu kvačicu. Neke stvari sam čak u međuvremenu dovršio, ali nije mi se dalo kvačičnuti ih. Mnoge druge mi se i dalje ne da dovršiti. - S takvim promišljanjem možeš odmah proglasiti da si u Mrtvom moru ili Velikom slanom jezeru. Bojim se da to naprosto ne bi bilo istina. Stvar je u tomu da sam se malo pogubio pa mi vrijeme nekon trol irano leti. - Da mu probamo potkresati krila? Ni Kairosa ne mogu uhvatiti, gdje ću vrijeme. Kad mi je umrla jedna susjeda, inače udovica, potomstvo je, ne mogavši se bolje dogovoriti, prodalo imanje jednom udomaćenom strancu. On si je zamislio da na dobrom dijelu te zemlje zasadi vinograde i možda jednog dana zbilja hoće. Ono što ga je manje zanimalo, a mene više, je sudbina klijeti. Prije deset godina još je služila svojoj svrsi. Danas je više nema. Par godina sam poslikavao polagano nestajanje. Kad mi se bude dalo, skupit ću tih par desetaka slika i napraviti nekakvu seriju. Sad mi se ne da. Jučer sam doznao da nisam jedina osoba u krugu od par kilometara koja skuplja kukce. Naravno, ima već par godina kako mi se ne da tražiti ljušturice i lešinice. Samo ih poslikavam dok su još živi. Ubijanje radi imanja trofejčića mi nekako nije po volji. A možda mi se samo ne da nositi pribadače. Ujutro sam trebao poslati barem dva emajla, ali nije mi se dalo. Ni ovo mi se zapravo ne da pisati, ali nešto mi se čini da će mi služiti kao nekakva korisna avetinja. Tako da, ako se slučajno opet nađem obrastao plijesnima i impregniram truležnim bacilima, mogu vidjeti supatnika u vlastitoj osobi. Ili da se podsjetim na to kako mi je bilo lijepo. Ima par dana kako sam barem drugi put dočuo da oni koji vide moje pisanje misle da imam iza sebe barem pola stoljeća. Možda bi bilo zanimljivo obrlatiti kakvu četrdesetgodišnjakinju i onda se pojaviti i ispričati "tatu". Ujutro sam inter alia sanjao nekakve patke koje je trebalo potjerati u štalu. Prvo je krepala jedna, a onda još jedna, s tim da je ona prva tad već bila istrunula i vidjela su se samo bijela rebra koja su monumentalo stršala uvis. Iza toga sam primijetio vodomara u jednoj bari koja je ustvari bila augmentirana rupa za piljevinu ispod pilane. Sjedio je na nekakvoj trstici, a onda skočio u vodu i izletio sa sitnom ribicom u kljunu. Prekrasna ptica. Mislim da mi je mozak pokušao imitirati ono što sam pročitao u Helade, ali nije baš da mu ide. Prije pet i pol godina obećao sam da ću za koji dan doći s autom i pokupiti ogromnu količine kemijskog pribora koji mi je bio ponuđen. Dvije godine kasnije sjetio sam se. Blog sam počeo pisati koji mjesec prije početka studija. Sad je koji mjesec iza završetka. |
