E.
Ne želim kukulelekati jer nemam zašto. Život mi u pravilu sve tako uredi da na meni ostaje još samo to da sve zabrljam i upropastim. Naravno da ja to malokad izvedem baš savršeno. Tako da ne mogu uživati čak ni u estetici katastrofe.
Potaknut povremenim rasprama o tomu bi li se isplatilo vraćati nazad u vremenu i popravljati greške, krenuh raditi misaone pokuse. Nakon nekoliko međuušnih eksplozija te određenog broja curenja radiomoždanog materijala kroz nos (neki će zlobnici reći da su to ustvari bili šmrklji) dođoh do zaključaka velikih poput Svemira na minus prvu, a jasnih kao što je to zrak kad temperatura padne par stupnjeva ispod one kod koje bi zrak bio zasićen vodenom parom.
Svakako je sigurno da za života stignemo napraviti konačan broj grešaka. Konačnost vremena što ga imamo na raspolaganju zaslužna je za to da je broj promašaja prebrojiv. Međutim, to ne znači da smo svjesni svih svojih grešaka, pa čak ni da smo ih se svih u stanju prisjetiti. No, bit ću ovdje veliki Dušan i pretpostaviti da akter misaonog pokusa ima mali notezić u koji je pribilježio sve svoje omaške, greške, lapsuse i laptope, tako da se onda može u liku podsvjesnog demona baviti poboljšavanjem vlastite osobe.
I krene on tako vremeplovom unazad i nađe sebe kako se sprema počiniti ono radi čega i danas pazi kako navlači čarape (Nažalost, ne mogu precizirati što mu se točno dogodilo jer si nisam nikakvo osobito zlo učinio čarapom.). I rekne svom negdašnjem ja: Pazi malo!
A to negdašnje on shvati poruku i ne napravi ništa pogrešno. I krene zatim vrijeme pomalo naprijed, a ono gle čuda. Ne samo da već druge greške nema pa nema, već je tu neka posvema treća, koje u stvarnom svijetu nije bilo. Naš je akter sad vrlo z(aje)bunjen, ali ostaje ipak pratiti što se zbiva. A zbiva se svašta i ništa. Kako vrijeme brza i rza pritom, staro njegovo ja, koliko god bilo slično, postaje sve drugačije. Akter vidi da i dalje ima pogrešaka, da je i dalje to ugrubo ista osoba, ali zapravo ništa nije isto. I što je najgore, stvari postupno postaju sve drukčije. Jedan sitan, gotovo kozmetički potez potjerao je razvoj događaja daleko od onog koji se stvarno dogodio.
Ukratko, ne samo da bi popravci na kraju dali drugačiju osobu, već vjerojatno nije moguće napraviti više od jednog popravka. Svaka situacija koja može u više od jednog smjera točka je od koje se razvija više budućnosti. One mogu biti bliže ili dalje, mogu se čak i u većem dijelu poklapati, ali ne mogu biti identične (Točnije, mogu, samo što je vjerojatnost za to po svojoj prilici jednaka nuli.). K tomu, što je razlika između prvih parakoraka veća, to će se one brže udaljavati jedna od druge.
Za očekivati je da bismo prvo navalili na one greške zbog kojih se godinama grizemo. No, to su ujedno i potezi koji su nas dobrim dijelom odredili. Bez njih ne bismo bili što jesmo. Što je najgore, krivi potezi, kao stalna iritacija vjerojatno imaju veći utjecaj na izgradnju karaktera od onih koje zovemo ispravnima. Tako da bismo, ispravljajući ono gore, dobili različitiju osobu nego kad bismo se bavili sitnim propustima. Stotinu sigurnih pretrčavanja preko ceste nije nikoga ništa naučilo, jedan bliski susret s autom već je.
- Osjećam nezadrživu potrebu da pripomenem da je tebe auto trebao lupiti dvaput.
To je zato jer volim utvrditi gradivo. A ono prvo je prošlo bez kontakta s vozilicom.
- Jesi li siguran?
Naravno da ne.
Još jednom naravno, neću reći da ne mislim kukati zarad silnih gluposti što ih počinjah i dalje počinjam. Samo si ne umišljam da bih išta promijenio kad bih išao nešto mijenjati. Da uklonim jednu grešku, dobio bih namjesto nje neku drugu. Pa čak i kad bih imao opciju spremanja situacije pred veće događaje, kako to bude u svakoj poštenoj igrici, bojim se da bih opet nakon određenog broja pokušaja odustao od savršenstva i prihvatio neku umjereno dorađenu verziju, vjerojatno ne bolju od prvotne. Jednostavno, savršenstvo traži prevelik trud. Nisam zadovoljan, ali nisam u posjedu iluzije da mogu znatno bolje. Dok dobivam dvojke, mogu reći "sve pet".
Još jedno zanimljivo otkriće. Pisanje popravlja raspoloženje. Nadam se da vam čitanje onoga gore nije u istoj mjeri pokvarilo volju. Ako je, molim za izvinjenje. Šipke koje treba izvinuti donosim od kuće.
Ako ni izvijanje ne upali, možete pokušati sa zavijanjem.
I četvrti put naravno, sretna vam svima obljetnica rođena Isaaca Newtona, kao i poslijesolsticijski praznik te za njega vezan rođendan od bitno manje pouzdanosti, premda simbolikom znatno jači.
Post je objavljen 25.12.2011. u 01:53 sati.