...in patria sua

25.09.2011., nedjelja

Nisam ubio muhu. Uhvatio sam ju i bacio kroz prozor.

To ne znači da muhu nisam pokušao ubiti. Problem je bio taj da mi je svaki put ubojstvo propalo. Onda sam pomislio da će biti bitno lakše uhvatiti muhu i to je upalilo od prve. Ako komu slučajno još nije poznato, sve što treba je uhvatiti šakom zrak desetak centimetara iznad mjesta gdje sjedi muha. Ako ih nešto uplaši, muhe odlete, ali prvo naprave zuj uvis. Upornost s kojom uvijek rade isto omogućava muholovcima sigurnu lovinu.



Neke je stvari zanimljivije ne posebno najavljivati. Isto ću učiniti i s onime što ću napraviti neki drugi dan na nekom drugom mjestu, pod uvjetom da to zbilja napravim. U suprotnom nije važno. Već sam otkrio da s dosta visokim učinkom kršim obećanja. Zato ponekad obećavam suprotno, u nadi da ću kršenjem tog obećanja napraviti što već treba.

"I am always alone. But just now I want to be alone by myself."

Terry Pratchett, Reaper man (rečenicu izgovara Smrt, čest pozitivac iz Pratchettovih romana)

Citiram ju kao dosta zgodnu distinkciju između psihičke i fizičke samoće. A i zato jer sam već davno primijetio da me prva smeta ako bude bez potonje, što će pak reći da me ljudsko društvo rijetko kad veseli. Manjak ljudi u odgovarajućem razvojnom dobu stvara teško ugasivu naviku. Makar, kad malo proanaliziram situacije, ljudi nije nedostajalo. Ja sam i u najgušćim okruženjima nalazio načina da budem po strani, čak lakše nego kad bi se okolina svodila na mali broj jedinki (jednu osobu je teže ignorirati nego dvije). Obično je bilo dovoljno ne ići za ljudima, a u ekstremnim situacijama pomaže i kretanje u suprotnom smjeru.

Toliko o korisnim savjetima. Sad moram otkriti što me obneveselilo.
- To što znaš što i kako moraš napraviti kako bi sve ispalo kako treba?
- To što si cijeli dan potrošio da napraviš ništa?
- To što niti ništa nisi uspio napraviti jer je ipak ispalo nešto malo?
- To što su muhe bile dvije, a sad nema nijedne, premda si kroz prozor izbacio samo jednu?
- To što pola dana slušaš onu grozotu koju si ovdje postavio?
- To što si zaboravio naslov i isto tako genijalan uvod?
- To što si previše vremena za računalom?
- To što je ova rečenica zapravo podla improvizacija?
- To što si shvatio da su tvorci humora najtužniji ljudi?
- To što je nesreća jedini put do stvaralaštva?
- To što ćeš sutra opet prespavati jutro?
- To što ćeš četiri godine provesti uglavnom van države?
- To što ne možeš ništa, možeš sve, a ustvari tu i tamo ponešto?
- To što uvijek uspiješ napraviti sve bitne greške i par nebitnih, čisto radi dojma?
- To što otkriće nečega što opća teorija relativnosti ne obuhvaća neće napraviti nikakvu revoluciju, budući da niti relativnost skoro nitko ne kuži?
- To što ćeš se jednom probuditi nakon života koji se uglavnom nije događao?
- To što te zapravo nije briga?
- To što znaš previše i premalo?
- To što si po drugi put zapeo pred ovim teškim poslom smišljanja pitanja?
Bez brige, jedan je navodno triput pa je opet došao do kraja.
- To što je ono završilo kako je završilo, a ne kako pričaju, što nitko ne želi priznati?
- To što ćeš sutra čitati ovo i misliti si: "Ajmemeni, zar sam to ja?"
- To što nedostatak crtice kvari simetriju?
- To što ovo nije smiješno?
- To što zapravo bi želio pisati nešto što će ti kasnije biti smiješno?
- To što bi bilo pametnije otići prekinuti svijest do jutra?
- To što se uglavnom ljutiš bezveze?
- To što se ljutiš što se ljutiš bezveze, što je tek bezveze?
- To što ti se na čas učini da si nešto uhvatio, a onda se probudiš?
- To što sad ozbiljno pretjeruješ s ovim crticama, odajući tako dojam nekoga tko jest nezadovoljan?
- To što sve treba biti kako jest, a ne drugačije?
- To što bi sve, da počneš ispočetka, bilo drugačije, a opet isto?
- To što su panteoni ukinuti pa božanstva čame u dosadnim utvrdama, umjesto da negdje banče?
- To što ti ne treba zrcalo da vidiš kakav si?
- To što ti se zapravo dopada ovakovo kukulelekanje?
- To što zapravo djeluje?
- To što znaš protiv čega djeluje?

Mislim da je muzika kriva. Negdje oko bezbrižnog prekida čemer je ustupio mjesto ironiji, a tu sam negdje i prestao ispočetka vrtjeti Faustovu smrt.
- Traži se novi eksperiment.
Naravno, ali što ćemo dalje pisati?
- Dugo već nismo ništa. Tako da možemo bilo što.
- Muzika pokrenuta. Imat ćemo tri runde, a onda novu konstantaciju stanja svijesti.
Gotovo da se veselim svojoj budućoj nesreći. Bit će to malo kontradiktorno, a ako nađem da muzika zbilja toliko djeluje na raspoloženje onda ću se još i ljutiti što sam toliko podložan pukim vibracijama plinovitog medija.
- I to bezveze.
Već konstantirasmo da je svaka ljutnja bezveze. Pogotovo one koje su vezane za stvari koje ne možemo mijenjati ili možemo pa se umjesto toga ljutimo.
- Zasad idemo očekivano.
Ovo je dosta inventivan način kršenja obećanja. Uranio si za dvije trećine vremena.
- Dešava se. Malmö.
- ?
- Htjedoh reći Uppsala.
- Što ne Stockholm?
On će doći na red kad budem mogao biti skroman bez mogućnosti da netko to shvati ozbiljno.
- Znači nikad?
- Više nego nikad. Kao da misliš napraviti nešto tek kad se ona lubanja koju držiš na balkonu pretvori u ovcu.
- To bi tražilo okret strijele vremena i zapravo povratak u prošlost, što u ovom kontekstu nema smisla.
- Nema smisla općenito. Nikad je dovoljan izraz, premda neki ljudi misle da nikad treba govoriti upravo toliko često.
- Što se, da se izbjegne paradoks poput onog u koji je upao čovjek koji je nespomenutu izreku izgovarao i po više puta na dan, a spomenutu riječ duplo češće, elegantno rješava taktičnim supstitucijama, a ne šumskim divovima s brkovima i svečanim odijelima.
Počeli smo spavati, što će reći da je eksperiment manjeviše propao.
- Načelno nije. Stanje se jest malo unazadilo. Sad samo trebamo prebaciti opet na nešto veselije. Već je ono što imamo dovoljno da se uspostavi nekakva korelacija, ali s tim dodatnim eksperimentom imamo iza sebe jedan pokus više, a k tomu i opit više.
Sviđa mi se riječ opit. Djeluje kao neka opojna tekućina.
- Zapravo, djeluje više kao opis nekoga tko je tu tekućinu ulio u se.
- A na se i poda se?
- To samo ako pretjera s onim "u se".
- Ili ako misli na nešto drugo.
Definitivno pozitivnija muzika stvara pozitivnije misli.
- Ja sam trebao prvo dati izvješće.
Zakasnio si.
- Ne, nego si ti ubrzao.
Mislim da u ovoj situaciji neće nijedan doći do pobjede.
- Ajmo radije najaviti nekakvu muziku.



- A gdje je najava?
O tomu je već bilo riječî.
- 01:23 - Rekoše (28) - Tnirp - ???

09.09.2011., petak

Krive krave na krovu ilitiga zamislite samo!

Bilo je to jedne večeri, kad nisam radio ništa pametno, značajno ili barem obećavajuće. Roditelji su se stvorili niotkuda i posjeli me na krevet, što je značilo da sam time što sam radio ipak bio zabavljen, a i da su oni već bili vješti u prikradanju. Kasnije će se tom vještinom predstaviti Uvta Mkhui, izvevši državni udar uz pomoć obojene banane i par sofizama. Posjedanje je pak značilo da slijedi jedan od Razgovora. Iako oni nisu donosili nikakvu fizičku pa ni psihičku bol, a nekad su čak bili zabavni, bojao sam ih se ko đavo tamjana jer bih nakon svakog postajao odraslijom osobom, što će reći da bi mi dio djetinjastosti nepovratno umro.
- Znaš sine - počne tata - kad si bio mali, nisi bio obično, bezvezno dijete.
- To je zbog toga što roditelji imaju nagon da obožavaju vlastito potomstvo.
- Bio si poseban i povrh toga. Znaš, kad si se tek rodio, imao si mali repić.
- Slatki mali repić - počne mama, koja je tada čitala Edwarda Leara pa je često pričala besmislice - duguljasti, praščićasti, buci bu, hopuli hip.
- Što se dogodilo s tim repom? Ja sada nemam nikakav rep.
- Doktor je preporučio da ga se amputira kako ti ne bi smetao kod tjeranja muha s leđa pa smo poslušali njegov savjet.
- Ali nismo ga bacili - nadoveže se mama - već ga i danas čuvamo u formalinu - izvadivši pritom odnekud staklenku s nečim od tri palca, a konstitucije davno umrlog trpa - slatki mali repić, da ne zaboravimo da si ga imao, ciguli miguli hoj.
- Dobro, imao sam rep i sad ga nemam. Čemu ta informacija?
- Bolje je da znaš što više o sebi. Tako se rješavaš deluzija.
- Rep je običan atavizam, pojavi se jednom u svakih nekoliko stotina tisuća ljudi ili rjeđe. Kakvih se deluzija rješavam ako znam da sam jedan od tih primjeraka?
- Znaš sine - nastavi tata ignorirajući pitanje - kad si bio mali, imao si i roščiće.
- Slatke male roščiće - nastavi mama, očito s namjerom da uljepša situaciju, premda se po sitnim trzajima oko lijevog oka vidjelo da je nervozna - njima si stalno grebuckao po uzglavlju kinderbeta, grebuli grabuli hop.
Tada sam se sjetio da daska stvarno jest bila izgrebana i da mi nikad nisu htjeli reći zašto je tomu tako. Razvio sam čak ideju da je uzglavlje nekad služilo kao postolje za nekakav stroj, ali nisu mi to htjeli ni potvrditi ni oboriti, ostavljajući tako ideju ni na nebu ni na zemlji, što i danas smatram vrlo nepristojnim.
- Zašto mi niste prije rekli da je uzglavlje izgrebano rogovima? Zašto ja sad nemam mikakvih rogova?
- Imaš, imaš - reče tata ignorirajući prvo pitanje - samo ih više ne nosiš. Čim ti je lubanja dovoljno otvrdnula, odveli smo te na operaciju da ti se skinu i rogovi i kornugeno tkivo iz kojega su rasli, tako da se na kraju ne vidi ništa i ne raste ništa.
Zatim je mama otišla do srndaćeve glave koja je stajala na zidu i skinula dva paroška za koja mi nikako nije jasno kako nikad nisam primijetio da su bili našarafljeni, kad sam često zurio u tu glavu i čekao da trepne. Roščići su podsjećali na kravlje, samo što su bili koštani, a ne keratinski.
- Tvoji mali roščići koje smo ti morali skinuti da ne uništiš kinderbet, rožići svarožići, lunaj lije lunaj le.
- Znaš sine - nastavi tata - kad si bio mali, tvoja su stopala zapravo bila kopita.
- Slatka mala kopitanca, digi digi dajca. Kad si hodao po pločicama, čulo se klak-klak klak-klak.
Moja stopala su i sad neobična. Puna davnih ožiljaka, čudno izvijenih kostiju, s noktima koji kao da žele srasti preko prstiju. Međutim, naučio sam da je nepristojno zuriti u stopala pa tako nisam zurio ni u vlastita. Kretanje mi je bilo u rangu normalnog pa se nisam nikad bavio mišlju kakve ja to noge imam.
- Sad me počinjete brinuti. Kamo ta priča vodi?
Međutim, odgovor mi roditelji, da ih tako posljednji put nazovem, nisu mogli niti trebali dati. Dok su se postupno pretvarali u stupove natrijevog acetata trihidrata, ispuštajući pritom neobične zvukove i prilično topline, ja sam prihvatio svoju ulogu i krenuo ostvariti ono zbog čega sam na zemlju i došao.
- 18:57 - Rekoše (36) - Tnirp - ???

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.