...in patria sua
09.09.2011., petak
Krive krave na krovu ilitiga zamislite samo!
|
Bilo je to jedne večeri, kad nisam radio ništa pametno, značajno ili barem obećavajuće. Roditelji su se stvorili niotkuda i posjeli me na krevet, što je značilo da sam time što sam radio ipak bio zabavljen, a i da su oni već bili vješti u prikradanju. Kasnije će se tom vještinom predstaviti Uvta Mkhui, izvevši državni udar uz pomoć obojene banane i par sofizama. Posjedanje je pak značilo da slijedi jedan od Razgovora. Iako oni nisu donosili nikakvu fizičku pa ni psihičku bol, a nekad su čak bili zabavni, bojao sam ih se ko đavo tamjana jer bih nakon svakog postajao odraslijom osobom, što će reći da bi mi dio djetinjastosti nepovratno umro. - Znaš sine - počne tata - kad si bio mali, nisi bio obično, bezvezno dijete. - To je zbog toga što roditelji imaju nagon da obožavaju vlastito potomstvo. - Bio si poseban i povrh toga. Znaš, kad si se tek rodio, imao si mali repić. - Slatki mali repić - počne mama, koja je tada čitala Edwarda Leara pa je često pričala besmislice - duguljasti, praščićasti, buci bu, hopuli hip. - Što se dogodilo s tim repom? Ja sada nemam nikakav rep. - Doktor je preporučio da ga se amputira kako ti ne bi smetao kod tjeranja muha s leđa pa smo poslušali njegov savjet. - Ali nismo ga bacili - nadoveže se mama - već ga i danas čuvamo u formalinu - izvadivši pritom odnekud staklenku s nečim od tri palca, a konstitucije davno umrlog trpa - slatki mali repić, da ne zaboravimo da si ga imao, ciguli miguli hoj. - Dobro, imao sam rep i sad ga nemam. Čemu ta informacija? - Bolje je da znaš što više o sebi. Tako se rješavaš deluzija. - Rep je običan atavizam, pojavi se jednom u svakih nekoliko stotina tisuća ljudi ili rjeđe. Kakvih se deluzija rješavam ako znam da sam jedan od tih primjeraka? - Znaš sine - nastavi tata ignorirajući pitanje - kad si bio mali, imao si i roščiće. - Slatke male roščiće - nastavi mama, očito s namjerom da uljepša situaciju, premda se po sitnim trzajima oko lijevog oka vidjelo da je nervozna - njima si stalno grebuckao po uzglavlju kinderbeta, grebuli grabuli hop. Tada sam se sjetio da daska stvarno jest bila izgrebana i da mi nikad nisu htjeli reći zašto je tomu tako. Razvio sam čak ideju da je uzglavlje nekad služilo kao postolje za nekakav stroj, ali nisu mi to htjeli ni potvrditi ni oboriti, ostavljajući tako ideju ni na nebu ni na zemlji, što i danas smatram vrlo nepristojnim. - Zašto mi niste prije rekli da je uzglavlje izgrebano rogovima? Zašto ja sad nemam mikakvih rogova? - Imaš, imaš - reče tata ignorirajući prvo pitanje - samo ih više ne nosiš. Čim ti je lubanja dovoljno otvrdnula, odveli smo te na operaciju da ti se skinu i rogovi i kornugeno tkivo iz kojega su rasli, tako da se na kraju ne vidi ništa i ne raste ništa. Zatim je mama otišla do srndaćeve glave koja je stajala na zidu i skinula dva paroška za koja mi nikako nije jasno kako nikad nisam primijetio da su bili našarafljeni, kad sam često zurio u tu glavu i čekao da trepne. Roščići su podsjećali na kravlje, samo što su bili koštani, a ne keratinski. - Tvoji mali roščići koje smo ti morali skinuti da ne uništiš kinderbet, rožići svarožići, lunaj lije lunaj le. - Znaš sine - nastavi tata - kad si bio mali, tvoja su stopala zapravo bila kopita. - Slatka mala kopitanca, digi digi dajca. Kad si hodao po pločicama, čulo se klak-klak klak-klak. Moja stopala su i sad neobična. Puna davnih ožiljaka, čudno izvijenih kostiju, s noktima koji kao da žele srasti preko prstiju. Međutim, naučio sam da je nepristojno zuriti u stopala pa tako nisam zurio ni u vlastita. Kretanje mi je bilo u rangu normalnog pa se nisam nikad bavio mišlju kakve ja to noge imam. - Sad me počinjete brinuti. Kamo ta priča vodi? Međutim, odgovor mi roditelji, da ih tako posljednji put nazovem, nisu mogli niti trebali dati. Dok su se postupno pretvarali u stupove natrijevog acetata trihidrata, ispuštajući pritom neobične zvukove i prilično topline, ja sam prihvatio svoju ulogu i krenuo ostvariti ono zbog čega sam na zemlju i došao. |
