...in patria sua
27.11.2010., subota
Kako sam u jednom danu oprao stotinu epruveta ilitiga o odgađanju.
|
Alijativni naslov, jer teško da ću stati na dva, bio bi: Ako želite da nešto brzo prođe, bavite se nečim drugim. S tim da kod života imamo anomaliju jer ionako proleti. - To ćeš doznati istom kad te pohodi starost. Nadam se da će biti pristojna i zakucati na vrata. - Zakucat će ti po zglobovima. Prije određenog broja određenih vremenskih jedinica - s tim da niti jednoj određenosti ne mogu pripisati neku konkretnu vrijednost, što će reći da sam informaciju koju ću valjda izreći do kraja ove rečenice, a to ako ju ne zaboravim posve, posve usvojio te ju smatram dijelom opće kulture - negdje sam pročitao da ljudi u nedostatku suvisle, pa i ikakve teme posižu za vremenom. Ono ima tu lijepu osebinu da je uvijek nekakvo te da ta njegova nekakvost na kratkim vremenskim razmacima, a koji su ljudima jedini stvarno uočljivi, barem dok se malo ne zamisle - a onda počnu kukati o prohujalima mladosti, starosti, ljetu, jeseni, praznicima, godini, danu, mjesecu, tjednu, a što bi se opet dalo opisati određenim brojem određenih vremenskih jedinica - ne slijedi naročitih pravilnosti ili svako malo uzme drugu što opet dođe na isto pa se uvijek može reći da je vrijeme takvo i takvo te povezati njegovo stanje s nečim na što ono utječe, a to pak može stvarno biti bilo što jer vrijeme ima dosta širok dijapazon djelovanja, pogotovo nad nama koji živimo u atmosferi. - Nećeš ni sam biti u stanju pročitati svoje rečenice s razumijevanjem, a možda ni s nerazumijevanjem. To me vodi do sljedeće misli: većinu toga što čitam, čitam s razumijevanjem, jer se inače moram vraćati da opet pročitam, a nisu mi baš sve repetitivne radnje vrhuzabavne. No, kad uzmem u ruke kakav mržnjom ili neznanjem krcat tekst, teško da ću za njega imati razumijevanja. - U pretakanju misli u rečenice pojavio se problem. Tipkar ideje je nekim čudom shvatio da mu je na pamet pala bedasta ideja, a u ovom času možda shvaća i to da mu se dotična nije javila prvi put. Što vodi do isto stare ideje o kruženju. - Krivulje koje se u tvojem mislokrugu zbivaju ne bi bile opisive niti rojem jednokrilih pčela u prostoru bez gravitacije. Opisivanje njih kružnicama isto je kao opisivanje nečega nečim. Unutarnji komentator je shvatio da je ljudski um po svojoj prilici najkompliciranija stvar s kojom može imati posla. - Pogrešno, samo mi je trebala prethodna, inače jako pogrešna rečenica, da me potakne. Opisivanje misli kružnicom isto je kao i opisivanje živog bića kemijskom formulom (cehadvahadvaoenaceel je inače sasvim dobra aproksimacija, ako pomislite na naftu), isto kao i opisivanje kapi vode kristalnom strukturom leda, isto kao i opisivanje naravi elektronâ u atomu antropomorfnim predodžbama, isto kao i... Natrag k epruvetama. Bilo ih je stotinu i bila je još hrpa koječega. - Možda bi se to moglo nazvati epruvetskim intermezzom. A možda sam to zamislio kao uvod u nešto drugo. - Što još nije imalo čast pojaviti se. Prvo sam jednostavno ribao epruvetu za epruvetom, a onda sam oprane prebrojio i našao da ih ima šezdesetak pa sam odlučio do kraja dana oprati njih stotinu. - Potreba da se nešto izgovori obično je obrnuto proporcionalna smislenosti istog. Da bih mogao pojmiti vlastitu glupost, prvo moram ispasti glup. Vrijedi to i za sve ostalo, ali glupost je daleko najbitnije što netko od sebe mora poznavati. Da ne ispadne da lažem o broju naslovâ: Više od jednog fundamentalno različitog tumačenja iste pojave često znači da su sva točna. - Ili da su sva jednako pogrešna, ili da je samo jedno točno, ili da su samo neka točna. Ovo je prejednostavno. Daj nešto što je teže raskrinkati kao nepunosmislicu. Bojim se da nije baš trivijalan zadatak sebe samog zbuniti. - Imaš Prirodu kao najbolju moguću ispomoć. Prepuna je pitanja, samo ih trebaš prepoznati. Što je s ljudima? - Prejednostavni i prekomplicirani. Kao epruveta s dva različita taloga, jednim koji ode čim ga preliješ vodom i jednim koji ostaje i nakon što se kuha u zlatotopci. Da ne govorim da već u startu gadno izgleda. A što je s onim između? - To se dade ostrugati. Da ne ispadne da je prethodni želinaslov bio samo da ne bih spao na dva: Razlika između kemičara i kuhara je u tomu što kemičar nikoga ne tjera da jede njegove eksperimente. - Ti tjeraš ljude da pomirišu tvoje pokuse. Ništa što i sam ne radim. - Ti se NE baviš tvarima ugodnih mirisa. Ljepota je u nosu promatrača. - Sinestezija neka? Ljepota je u nosu šnjofkala. Inače, LSD je doslovce tvar koja tjera svoje uživaoce na sinesteziju. Napravi rusvaj u unutarmoždanim komunikacijskim kanalima pa mirisni signali odu u područje za obradu sluha, oni vidni u područje okusa, s tim da se zapravo zbiva svega (dakle i ostaloga, ali ne da mi se nabrajati jer bih sigurno nešto zaboravio ili zabrljao) pomalo pa drogirana osoba bude dosta zbunjena. Naravno, koliko god mi to zabavno djelovalo, ostajem mišljenja da nijedna droga ne može nadmašiti mozak sâm. Također ostajem mišljenja da ja uopće ne mislim, već da sve radi onaj dio mozga koji ne kontroliram previše. - Da se i ja malo javim. Čemu? - Tako, vidim da prelaziš u monolog. Pa i ovo je monolog. - Je, ali od one vrste. - One je, naravno, u kurzivu, ali krom mi kod pokušaja ukošavanja teksta nekad sve obriše. Ne shvaćam previše tu (vlastitu) potrebu za crticama. Pisci romanâ ih isto jako vole, ali prave se da su neki drugi i treći ljudi. Tek je Kundera negdje priznao da su svi njegovi likovi on sâm, a Čapek uredno porazgovorio sa sobom o tomu kako da završi knjigu. - Sigurno još deseci njih, samo što ih ne znaš. Što ne znaš, neka te ne zamara. - Grozan moto. Okloterp. Da ne zaboravim dodati i jedan divan pjesmuljak o ubojici s nožem: |
12.11.2010., petak
Opet sam zaboravio naslov. Čak više njih.
|
A zaboravio sam i o čemu sam nakanio pisati. Ponekad mi se čini da crna rupa nije u središtu naše galaksije, nego meni među ušima. Sasvim sigurno sam u nekom času zaključio da tekst neće imati puno veze s naslovom, osim jedne opcije koja je u tekstu imala komentar naslova, a zatim nešto ento, da se sad ne mučim s izborom brojke, jer njih ima previše pa se ne mogu odlučiti. Sasvim sam sigurno imao u glavi čak nekakvo pitanje koje mi se u tom času činilo logično, ali ne bih se kladio da bih na njega bio u stanju odgovoriti da mi ga netko sad postavi. - Bi, jer bi se onda i sâm sjetio pitanja što bi te asociralo na odgovor. Možda mi se odgovor više ne bi činio smislenim. - Ta se pojava stručno nazivlje usklađivanjem sa stvarnošću. Upravo sam se sjetio jednog od naslovâ: Šinterliber. Pohodio sam danas to stjecište ljudi koji si nisu našli pametnijeg posla i uočio da mi jedan antikvar nije sasvim lagao kad je rekao da ih ove godine neće biti tamo. Bila su prisutna dva anikvarijata te Jesenski i Turk, ali kao izdavači. Tako da se nisam previše vrtio oko jako starih knjiga. No, vidio sam nešto zanimljivih za koje mi nije posve svejedno što sam ih ostavio. S druge strane, držim se politike po kojoj obavezno kupim samo one knjige koje su istovremeno meni zanimljive, a vlasniku otpad koji će nakon sajma ostaviti ili odvući u kakav kontejner. Drugi motiv za ne pretjerano zbližavanje s literaturom bile su ogromne količine ljudi koje su se tamo slile. Preciznije, ogromne količine djece koje su na velesajmu istovarili autobusi tkoznaodakle. Vjerojatno je da je samostalnih posjetitelja čak bilo manje nego lani, ali dotok djece je stvorio sasvim realan osjećaj gužve. Izlagače je to vjerojatno veselilo više negoli posjetitelje. Ipak, malo strpljenja bilo je u stanju omogućiti pristup bilo čemu. Treći motiv za letimizaciju knjigogledanja, koji k tomu povezujem s blagim osjećajem mučnine, jest poplava pseudalačkog šunda. Preko polovice izloženih knjiga jesu duhovnjački preserans ter čista pseudoznanost. Kršćani su mi u svemu tomu djelovali čak simpatično (u vezi s time, vidjeh neki dan u nekom izlogu knjigu naslovljenu s "Lijepo je biti svećenik"), pogotovo patareni. Prodavačici se nisam obratio samo zato što sam se bojao da bi me počela nagovarati na štoliveć, mjesto da mi samo rekne štogod o tomu kako su se opet ovdje pojavili, nakon svih onih srednjevjekovnih mrcvarenja što su im priredili "pravovjerni". No, njuejđerski šund me je ubio u pojam. Nisam siguran da je tamo makar i jedan izdavač koji time ne bi bio zagađen. Čak je i Školska knjiga izdala nekakvu knjigu o akupunkturi. Tješim se tek mišlju da ni ostatak povijesti nije bolji po tom pitanju te u zadnje vrijeme povremeno doma dovlačim pseudalačke knjige od stoljeća ili malo više (možda ću ih jednog dana moći skupo prodati kao drevne mudre knjige, svakako prije nego one kemijske). Zanimljivo je inače to se što priče prorokâ pseudoznanosti od prije stoljeća nimalo ne razlikuju od onih današnjih, dok se, s druge strane, pisci popularnoznanstvene literature danas bave bitno drugačijom tematikom negoli prije stotinu godina. Jedni su otišli naprijed, drugi nisu, rekao bih. Na kraju sam ostao starog dojma da knjige koštaju malo previše te da knjigâ koje bi mi mogle biti zanimljive ima daleko više nego što bi dopuštale financije jednog studenta, a više i nego što bih za života stigao pročitati. Tako da sam kupio tek par poznatih mi imena (Raos, Vian), jednu knjigu o halucinogenim drogama koja mi se učinila radi svoje duhovitosti vrijednom čitanja te jednu knjižicu naslovljenu s "Majmuni dolaze", a čiji je autor u mojim godinama već bio truplom. Koštale su me prosječno pet puta više nego one hrelićke. - Kuku lele, škrtico. - Ja bih sad trebao analogno prozvati ga rasipnikom, ali to je očito i prva opaska mi se čini dovoljno dvosmislenom da se ni ne trebam javljati. - A što se onda javljaš? - To jer nam kontrolor prstiju ne misli dovoljno brzo, a lijen je porabiti izbristipku. - Bojim se da je šituacija beznadna. Naš domaćin je nepopravljiv glupan. Molio bih vas da se ograničite na sarkazam i čekate nekakve realnije povode. Ovako će prije ispasti da se hvastam lažnom samokritičnošću. - Cijelo tvoje biće, izim, naravno, nas, jest povod za porugu. Postajete naporni. - To je od konstantnog bivanja u tvojoj glavi. Počet ću i sâm misliti da mi u glavi živi više od jedne osobe, a u stvari samo ne znam elegantno izići iz ovakvih samosvađa. Heureka! Ili možda hijeurijeka, nikad se ne zna. Upravo me mater nanervirala entim (i dalje sam neodlučan po pitanju brojeva) svojim bojnim pozivom u rat protiv miševa. Sve što treba je zatvoriti im manje-više jedini put kojim nam se useljavaju, ali to se nikome ne da učiniti pa miševi slobodno imigriraju. Nikome se ne da ni ostati budan uz mačku u kući (bivajuć okolokućnima, naše mačke svijet oko sebe promatraju kao divovski zahod) pa ni to posvema elegantno rješenje ne dolazi u obzir. K tomu, nisam siguran ni jesu li nam mačkovi više u stanju uloviti kućnog miša. Par nedavnih eksperimenata dalo je dosta porazne rezultate. Tako da ću do daljnjega biti zadovoljan time što u moju sobu miševi ne zalaze. Ako ih već ne odbijaju knjige, efikasan je submuskularni razmak između vratâ i poda. A možda se uskoro pretvorim u ludog kemičara i nađem nekakvu nama mirišljavu, a miševima upravo odvratnu supstancu. Zasad uglavnom nalazim spojeve koji su odvratni ljudima. |
