Alijativni naslov, jer teško da ću stati na dva, bio bi:
Ako želite da nešto brzo prođe, bavite se nečim drugim.
S tim da kod života imamo anomaliju jer ionako proleti.
- To ćeš doznati istom kad te pohodi starost.
Nadam se da će biti pristojna i zakucati na vrata.
- Zakucat će ti po zglobovima.
Prije određenog broja određenih vremenskih jedinica - s tim da niti jednoj određenosti ne mogu pripisati neku konkretnu vrijednost, što će reći da sam informaciju koju ću valjda izreći do kraja ove rečenice, a to ako ju ne zaboravim posve, posve usvojio te ju smatram dijelom opće kulture - negdje sam pročitao da ljudi u nedostatku suvisle, pa i ikakve teme posižu za vremenom. Ono ima tu lijepu osebinu da je uvijek nekakvo te da ta njegova nekakvost na kratkim vremenskim razmacima, a koji su ljudima jedini stvarno uočljivi, barem dok se malo ne zamisle - a onda počnu kukati o prohujalima mladosti, starosti, ljetu, jeseni, praznicima, godini, danu, mjesecu, tjednu, a što bi se opet dalo opisati određenim brojem određenih vremenskih jedinica - ne slijedi naročitih pravilnosti ili svako malo uzme drugu što opet dođe na isto pa se uvijek može reći da je vrijeme takvo i takvo te povezati njegovo stanje s nečim na što ono utječe, a to pak može stvarno biti bilo što jer vrijeme ima dosta širok dijapazon djelovanja, pogotovo nad nama koji živimo u atmosferi.
- Nećeš ni sam biti u stanju pročitati svoje rečenice s razumijevanjem, a možda ni s nerazumijevanjem.
To me vodi do sljedeće misli: većinu toga što čitam, čitam s razumijevanjem, jer se inače moram vraćati da opet pročitam, a nisu mi baš sve repetitivne radnje vrhuzabavne. No, kad uzmem u ruke kakav mržnjom ili neznanjem krcat tekst, teško da ću za njega imati razumijevanja.
- U pretakanju misli u rečenice pojavio se problem. Tipkar ideje je nekim čudom shvatio da mu je na pamet pala bedasta ideja, a u ovom času možda shvaća i to da mu se dotična nije javila prvi put.
Što vodi do isto stare ideje o kruženju.
- Krivulje koje se u tvojem mislokrugu zbivaju ne bi bile opisive niti rojem jednokrilih pčela u prostoru bez gravitacije. Opisivanje njih kružnicama isto je kao opisivanje nečega nečim.
Unutarnji komentator je shvatio da je ljudski um po svojoj prilici najkompliciranija stvar s kojom može imati posla.
- Pogrešno, samo mi je trebala prethodna, inače jako pogrešna rečenica, da me potakne. Opisivanje misli kružnicom isto je kao i opisivanje živog bića kemijskom formulom (cehadvahadvaoenaceel je inače sasvim dobra aproksimacija, ako pomislite na naftu), isto kao i opisivanje kapi vode kristalnom strukturom leda, isto kao i opisivanje naravi elektronâ u atomu antropomorfnim predodžbama, isto kao i...
Natrag k epruvetama. Bilo ih je stotinu i bila je još hrpa koječega.
- Možda bi se to moglo nazvati epruvetskim intermezzom.
A možda sam to zamislio kao uvod u nešto drugo.
- Što još nije imalo čast pojaviti se.
Prvo sam jednostavno ribao epruvetu za epruvetom, a onda sam oprane prebrojio i našao da ih ima šezdesetak pa sam odlučio do kraja dana oprati njih stotinu.
- Potreba da se nešto izgovori obično je obrnuto proporcionalna smislenosti istog.
Da bih mogao pojmiti vlastitu glupost, prvo moram ispasti glup. Vrijedi to i za sve ostalo, ali glupost je daleko najbitnije što netko od sebe mora poznavati.
Da ne ispadne da lažem o broju naslovâ:
Više od jednog fundamentalno različitog tumačenja iste pojave često znači da su sva točna.
- Ili da su sva jednako pogrešna, ili da je samo jedno točno, ili da su samo neka točna. Ovo je prejednostavno. Daj nešto što je teže raskrinkati kao nepunosmislicu.
Bojim se da nije baš trivijalan zadatak sebe samog zbuniti.
- Imaš Prirodu kao najbolju moguću ispomoć. Prepuna je pitanja, samo ih trebaš prepoznati.
Što je s ljudima?
- Prejednostavni i prekomplicirani. Kao epruveta s dva različita taloga, jednim koji ode čim ga preliješ vodom i jednim koji ostaje i nakon što se kuha u zlatotopci. Da ne govorim da već u startu gadno izgleda.
A što je s onim između?
- To se dade ostrugati.
Da ne ispadne da je prethodni želinaslov bio samo da ne bih spao na dva:
Razlika između kemičara i kuhara je u tomu što kemičar nikoga ne tjera da jede njegove eksperimente.
- Ti tjeraš ljude da pomirišu tvoje pokuse.
Ništa što i sam ne radim.
- Ti se NE baviš tvarima ugodnih mirisa.
Ljepota je u nosu promatrača.
- Sinestezija neka?
Ljepota je u nosu šnjofkala.
Inače, LSD je doslovce tvar koja tjera svoje uživaoce na sinesteziju. Napravi rusvaj u unutarmoždanim komunikacijskim kanalima pa mirisni signali odu u područje za obradu sluha, oni vidni u područje okusa, s tim da se zapravo zbiva svega (dakle i ostaloga, ali ne da mi se nabrajati jer bih sigurno nešto zaboravio ili zabrljao) pomalo pa drogirana osoba bude dosta zbunjena.
Naravno, koliko god mi to zabavno djelovalo, ostajem mišljenja da nijedna droga ne može nadmašiti mozak sâm.
Također ostajem mišljenja da ja uopće ne mislim, već da sve radi onaj dio mozga koji ne kontroliram previše.
- Da se i ja malo javim.
Čemu?
- Tako, vidim da prelaziš u monolog.
Pa i ovo je monolog.
- Je, ali od one vrste.
- One je, naravno, u kurzivu, ali krom mi kod pokušaja ukošavanja teksta nekad sve obriše.
Ne shvaćam previše tu (vlastitu) potrebu za crticama. Pisci romanâ ih isto jako vole, ali prave se da su neki drugi i treći ljudi. Tek je Kundera negdje priznao da su svi njegovi likovi on sâm, a Čapek uredno porazgovorio sa sobom o tomu kako da završi knjigu.
- Sigurno još deseci njih, samo što ih ne znaš.
Što ne znaš, neka te ne zamara.
- Grozan moto.
Okloterp.
Da ne zaboravim dodati i jedan divan pjesmuljak o ubojici s nožem:
Post je objavljen 27.11.2010. u 12:57 sati.