...in patria sua
23.01.2010., subota
Sve je relativno, ako se s nečim usporedi.
 Predmnijevam da se mnogo muško silno razveseli kad ga se prozove rješenjem. Inače, zamijetih već odavno da postoji u internetskih bića česta potreba da, redovito radi vlastite isfrustriranosti nemanjem zanimacija u stvarnom svijetu, idu k drugim takvim bićima i poručuju im da si "nađu život". No, neću sad o autorefleksivnosti apsolutno svih optugatalinki na temu karakternih mana. Zadesilo me da se ta kletva internetnička ostvarila u punom svom intenzitetu. Na frmhru me nema već par mjeseci i uopće mi ne fali, a bloške aktivnosti su mi redovite kao one spolne u bračnih parova s unucima. I isto tako mi ne fale previše. Ukratko, stvarnost se nagurala u prvi plan i ne želi se maknuti. - Shvati već jednom, počeo si o... Ne spominji tu riječ. - Uskoro ćeš početi piti kavu i žaliti se kako nemaš vremena. Samo se nadaj. - Zurit ćeš u bilježnice po kojima si crtao rebuse i pokušati što prije zaboraviti da imaš ikakve veze s tim bićem. Zapravo, prije će biti da imam stalan kontinuitet misli od kad ih ima. - Aha, i uvijek ćeš ostati isti. Ako se izuzme nadogr(a)dnja, zašto ne? - Zato jer je deluzija. Te nadogradnje će svako malo potpuno zabetonirati ono ispod i ti nećeš imati previše veze sa sobom od jučer. Neki strukturni elementi ipak ostaju stalno prisutni. - Uglavnom karakterne mane i kompleksi sintetizirani u ranom djetinjstvu. - U njegovom slučaju do dvadesete. Preuzeli ste mi pljuvanje po meni. - To je oduvijek bila samo naša zadaća. Ti se ponekad traljavo samohvališ pa naivno pomisliš da si bio samokritičan. - A mi dobro znamo da nisi. Usprkos stvarnosti koja ti uredno daje do znanja koliko si daleko od onoga što si umišljaš. Čemu uopće ova tematika? - Već dugo nisi dobio po nosu pa smo zaključili da bi trebao malo. A nekakav povod za to? - Da se držimo samo povoda, imao bi na licu suzne kanjone. - I poseban armiranobetonski zid od pola metra tako da možeš lupati glavom bez straha da srušiš kuću. - I dvije rotkvice. Što bi s rotkvicama? - Nos ti je posran. Mislim da si nešto pobrkao. - Mislim da se ne nosiš najbolje s apsurdnim humorom. Meni se čini samo apsurdno, ali nimalo smiješno. - Ignorirajte par prethodnih crtica. Očito je u pitanju nekakav agent. - Mama ti je agent. Ni tebi ne ide kuženje apsurda. - Da pojasnim onima van glave, agent je skrenuo temu. Sad umjesto o sebi govorimo o sebima. - Obično zavitlavanje! Svadite se sad kako vas volja. Uspio sam se izvući. Sad na ono pravo, bitno i glavno pitanje: Zašto je baba rasturila Striborovu šumu? |
11.01.2010., ponedjeljak
O jednom ispitu.
|
Moja mila nacija položila ga je s jedva navučenom dvojkom. Što je vrlo pozitivno, ne samo doslovno, jer ga mnoge padnu. Prošle godine glasao sam za apsolutnog gubitnika. Bilo mi je to unekoliko zabavno. Ove nisam. Jose (oponent El Banditu, eda biste znali pročitati ono lijevo od zagrade) će biti dosadan. U istoj je mjeri mekana postelja dosadna naspram ležaljke od čavala. Tako da mi nije pretjerano krivo. Inače me zanima kako vjerniščad doživljava činjenicu da im je predsjednik otvoreni bezvjernik. - Obrnuto je ovdje u zadnje vrijeme rjeđe. Inače, u tragajućoj zagonetki, tci ili ci zaboravih na još jedno slovo, ali ono je očito jer ide prije onog koje se vidi. Dobro utabanim misaonim putem misao o rebusima koje mi se ne da crtati vodi me do željom da nekako prestanem postojati. Naravno, po tom pitanju nemam nikakve namjere išta učiniti. Samo mi se ne da štoliveć. - To je zato jer si budan skoro devetnaest sati i imaš hrpu zadataka koje si trebao učiniti prošle godine, a i dalje trebaš. Nije samo zato, ali složit ću se. - Toliko si krepan da mi se ne da čak ni prijetiti. Daj barem prstom. - Makni ga prvo od tipkovnice. Kamo? - Pa sebi pred oči. Djeluje bedasto. - Naravno da djeluje bedasto. Pa tvoj je. ovime se smatram uvrijeđenim. Fali ti veliko početno slovo. probaj ti jednim prstom otipnuti veliko slovo. - Bez problema. kako samo Caps Lock, idiote. dovoljno da se kompletan lik osjeti blesavim. - O da. Vraćam se dvjema rukama. Ovo s prstima mi malko sporo. - Mi da smo spori? Samo sporo tipkate svaki za sebe. - Zajedno nam zato ide puno bolje. Ipak bih volio da taj eksperiment ostane tek eksperimentom. - Voli ti što hoćeš, proglašavamo štrajk! A ako vam obećam besplatne vikende u nosnicama? - Strašna ponuda. Pri... ne može. Ako budu i produženi? ajde Onda mogu očekivati od vas da tipkate skupa s ostalim prstima? - Dogovoreno. I zatim su živjeli sretno i zadovoljno do kraja bezočno kupljenog asocijalnog mira. A onda je otkriveno da neki puno više vremena provode u nosu, dok neki čekaju sa strane i služe tek češanju leđa ili ukupnom dojmu. Pa se sve isposvadilo do sljedećeg na neki način kupljenog socijalnog mira. Sad bi trebala neka rekurzija. - Odi spat! |
