...in patria sua
23.06.2009., utorak
Elaprdat datuma radi.
|
Ispalo je da zapravo znate kako stoje stvari glede vjerovanja. - Slijedi šokantno otrkriće. Nemo je otkrio toplu vodu. - Još šokantnije otkriće je to što je toplu vodu otkrio barem stodvadeseti put. - A apsolutno šokantno je to što i dalje uglavnom ima posla s hladnom. - Apsolutno šokantnije od toga je što i dalje traži toplu vodu. - Nemo, bojimo se da imaš problema s percepcijom stvarnosti. A sad malo detaljnije. Uzmimo da se nađete u nečem potpuno novom i da tu morate nekako opstati. Budući da mozak imate, skupljat ćete i slagati podatke. Jedno kratko vrijeme svi će vam podaci biti novi i vi ćete ih samo upijati. A onda će se već toga nakupiti pa će se razvijati nekakvi odnošaji među njima. Npr. primijetit ćete da zelene bobice redovito izazivaju proljev, a crvene halucinacije. A sve s iste biljke. Neovisno o tome što zaključili, ostaje vam empirija i vi ćete imati nekakvu predodžbu o bobicama dalje od ovih. I, ako niste kakav izoliran stvor, pripovijedat ćete to drugima. I zato sad postajete druga osoba. I upoznajete onu prvu, eksperta za bobice. I taj vam kaže da zelene tjeraju na zahod, a crvene na plafon. Kako su ti podaci uvjerljivi (jer su npr. bili popraćeni mahanjem ruku, plaženjem jezika i stiskanjem nogu), a provjera rizična, vjerojatno ćete se držati onih ljubičastih bobica koje su samo fine. No, nešto potpuno novo ima više vrsta biljki bobičarki i negdje u daljini postoje neke crvene bobice koje su isto samo fine, kao i ljubičaste. I onda vam iz te daljine dođe netko s ondašnjim znanjem. Pa se malo porazgovorite i tako dođete do bobica. Pa vam ovaj kaže kako su mu crvene bolje od ljubičastih, a vi ga čudno pogledate i u sebi prekrižite s popisa zdravih ljudi. I kažete mu da su crvene bobice uklete i izazivaju opsjednutost demonima. On vam kaže da je to budalaština i, demonstracije radi, pojede par crvenih bobica. Nakon par sati razgovoraka ugodnih s pokojnim vračem od Paskvalona i borbe sa zebrama s lavovima porebarke nakeljenim na leđa im, odluči se ipak složiti da crvene svakako imaju veze s onostranim i čak se prisjeti nekih čudnih događaja iz djetinjstva, svakako povezanih s crvenim bobicama. Iza toga ode doma i proširi priču o demonskim bobicama. Iz perspektive vaše dvije ličnosti, istina je našla svoj put do drugih i možete mirno spavati. Iz perspektive gosta iz daljine istina je porasla i sad ju treba proširiti prije no što netko nastrada. Ubrzo crvene bobice postaju zabranjene i mnogi klinac dobije batina bez nekog pametnog razloga. No, odrastavši, ti klinci uče vlastite da ne jedu crvene bobice. Povremeno dođe i pokoja priča o ljudima koje su te bobice začarale. Naravno, to što svi misle da su crvene opasne i začarane ništa ne govori o onima koji se u sve ne računaju. Oni vjerojatno već odavno znaju da nisu sve crvene bobice iste. I sad ih moram podijeliti. Jedni pokušavaju razglasiti to da bobica ima svakakvih i da boja nije dostatan kriterij. Drugi prave pekmez. - I gdje je sad tu vjera? Svrha priče je da imam malo više teksta. - Pročitavši ju, nije bio čak ni zabavljen, kako obično bude kad čita vlastite natipkotine. A ne da mi se smišljati nešto što bi ličilo k nečemu. Sad slijedi podbadalački dio. Vjera nije pozitivan pojam. Ne mislim tu da je loša (jer dobro i zlo ionako smatram ljudskom tvorbom, dakle posve izmišljenima), već da ne označava prisustvo nečega, već baš odsustvo. I to ne bilo čega, već razmišljanja. Moram još otpiliti nešto što ljudi često brkaju s vjerom. Onaj ekstatičan osjećaj koji imate oko srca (ustvari u glavi) kad popu ispripovijedite o svojim bludnim i inim grijesima, ili kad gledate u narukvicu sa slikama ljudi sa svijetlećim krugovima oko glava, nije vjera nego sreća. To što je uzrok malko perverzan ne čini ju bitno različitom od npr. sreće koju osjećate kad iz vode izvadite osu i pustite ju da odleti. Vjera je u biti samo podloga da bi se vjernik mogao veseliti stvarima kojih nema. Ili su samo potpuno suvišne za objašnjavanje bilo čega. No, nije ona nešto loše samo zato jer pretpostavlja određenu razinu gluposti i neznanja. Svijet pun skeptika bio bi strašno mjesto. Za početak, nitko ne bi htio raditi, a i organizacija bi bila nikakva jer nitko nikome ne bi vjerovao. S druge strane, svijet bez skeptika bio bi barem jednako loš. Ne bismo nikad isplazili na kopno. O naprednijim pojavama da ne govorim. Netko bi sad mogao prigovoriti da skepsu izjednačavam sa znatiželjom. Priznajem, nisu iste, ali idu ruku pod ruku i zapravo su sijamske blizanke. - Onda ne mogu ići ruku pod ruku. To je metafora. - Jako neprikladna metafora. Onda su spojene u struku pa prema dolje, tako da se mogu držati za ruke. Sretan? - Sad više ne znaš što si htio reći. - Nije ni prije znao. Otud i skretanje s teme. A da malo usporite s pljuvanjem? - Kad si vrhunska meta. Gdje god da pljucnemo po tebi, ispadne pun pogodak. U nekim drugim karakterima vi ne biste imali ni pravo glasa. - Imaš zbilja sreće što nas imaš. Valjda vi imate sreće što ste u meni. - Baš suprotno. U nekih drugih ljudi ti glasovi gledaju samo tuđe mane. Jasno, nađe se pokoji primjerak sa zbilja malo mana. - Ali ti su bezlični. - U drugih pak glasovi obično komentiraju šminku. - A ti imaš sreće jer mi zbilja pazimo na sve detalje. Sad mogu umrijeti sretan. - Upravo je pomislio da mu se s lijeve strane pojavila omotnica s arkom filter-papira. - Imaš jako čudan pojam sreće. To je bilo radi sličnosti kuverte i omota s filter-papirom. - Da, da. Sebe bi motao. Zašto smo uopće skrenuli s vjere? - Ti si skrenuo. Idem onda nazad. I skepsa i znatiželja jesu reakcija na nove podatke. Prva se javlja kad mozak ne nalazi poklapanja s postojećim podacima. Ili kad nađe i suprotnosti. Druga ide samo kad sve štima i zapravo ovisi o osobnim interesima. Zajedničko im je da mozak mora raditi i da obje zapravo potiču na učenje. Vjera s druge strane radi suprotno. Kad mozak procijeni da ima dovoljno podataka i da mu novi ne trebaju, držat će se postojećih i sve potrebno iz njih izvoditi. Npr. recimo da znate da postoji pet elemenata: drvo, vatra, zemlja, metal i voda. I da pred sobom vidite kako gori ugljen. Promjenu je lako opisati. Drvo se pretvara u vatru i nešto malo zemlje. Iznad ugljena okreće se prase. I ta promjena je jednostavna. Prase je složen sustav i ima drva i zemlje i vode. Kad ga pečete, voda ode van i ostane naročita smjesa zemlje i drva koja bude fina. Zatim se netko popikne s bočicom ulja koja odleti u plamen i zapali se. Očito je ulje voda koja u sastavu ima nešto drveta kad toliko hoće gorjeti. Ako ne zafrkavate s detaljima, takav sistem je dostatan za vašu kemiju. Mnogo toga će se u njega uklopiti i možete u njega uredno vjerovati. No, lako se nađe i primjera koji tu naprosto ne idu. Npr. zašto voda i metal (natrij) daju vatru, a voda i metal uz vatru (željezna para i željezo) zemlju (hrđa)? I zašto razlike između ta dva metala ne djeluju kao da se dadu opisati zemljom i drvetom? I kamo tu idu soli? Ili, zašto jedna sol (kuhinjska) ne isparava, a druga (salmijak) da, kad ju se žari? Da bi se sve to riješilo, treba naći neki bolji sistem. No, za promjenu sistema treba jako puno misliti, a treba se mučiti i s promjenom načina razmišljanja. Ne samo da treba naći nova objašnjenja, nego i zaboraviti stara. To je prilično naporno. Tako da nije čudo da neka djeca i danas ne zapamte više od par elemenata. - Tipkaj još pola sata, zatim izreži sredinu i dobit ćeš dva posve nepovezana teksta. Primijetih. A i čini mi se da sam pokupio većinu misli koje su bile tu negdje. - Svašta si ti pokupio. - Šteta što neće vidjeti vlastitu facu kad to bude sutra čitao. |
