...in patria sua
09.04.2009., četvrtak
Zapravo me nema, ovo piše paraličnost koja u stvarnom svijetu glumi da sam ja.
|
A svrha posta je da bude. Po čemu nije specifičan. - Niti rijedak. Tebe nitko nije zvao. - Mene ne treba zvati. Ja jesam. Uzgred budi rečeno, našao sam svrhu vjerovanja: služi kao zaštitni mehanizam protiv razmišljanja. O knjigama i koricama sutradan. - Bolje da si rekao sutranoć. Ćuti, može se to još nekako aproksimirati. - Pretpostavimo da je subota petak... Pa jedva je pola sata prošlo od ponoći. - Bitno je to da je prošlo. Kokodači ti koliko te volja. Zub je zavrijedio knjigu, Mare kosti u nedostatku kolačića, a Levantica koricu. Knjigu može birati, a koricu imam samo jednu koja nema svoje knjige. Kosti mi je posvud po dvorištu i ostavljam ih na izbor. Na određenim mjestima može se naći i loše očuvanih lubanja peradi. Emajlirana adresa mi je na sva tri bloga, manje ili više u oči ubadajuća. - Budnih očiju pratim, prati li još tko što mlatiš. M, a ne š. |
