...in patria sua
31.01.2009., subota
Fašteta za kraj mjeseca.
|
Da iskoristim priliku da nameljem štošta o sebi. Makar je ta štafeta zamišljena da ide od žemske do žemske. Ime: - Imam. Imam ime, hoću reći. Nadimak: - Ima nekolicina neuspjelih. Uglavnom me zovu ljudi prezimenom. Da saznam da me neka cura trača, ja bih: - Pokušao doznati novosti. Najviše komplimenata dobijo sam na račun: - Nečega što u biti nemam. Kad se osjećam seksi, odjenem: - Ne osjećam se seksi. Iznenadit ćete se kad vam kažem da nikada u životu nisam: - Ne biste se iznenadili. Najbolji ljubavni savjet koji sam dobijo glasi: - Jebi se. Posljednji put sam plakajo: - od jada. Mislim da je super kad muškarac: - Ne mislim da je super. Totalno sam ovistan o: - Nisam. Lijepo je biti u vezi zato što: - Ne znam. Znam da sam zaljubljen: - Isto ne znam. Outfit u kojem provodim slobodno vrijeme je: - Kaj je to outfit? Nikad ne izlazim iz kuće bez: - Da završim izvan kuće. Što me može instant ohladiti kod dečka: - Postojanje, prisustvo, pomisao na. Moja najlošija osobina: - Ne mogu se odlučiti. Na sebi najviše volim: - Nemam tu opciju kad sam trijezan. Najčudniji trač koji sam čujo o sebi: - Nisam čuo ništa usporedivo sa sobom. Moja najgora navika je: - Ovisi koga pitate. Kad je u pitanju fizički izgled: - Nemam ravninu simetrije, a ni osi. Ali zato mi nije problem postaviti se tako da mi centar mase bude izvan tijela. Prijatelji me stalno zadirkuju zato što sam: - Idiot. Ovo prosljeđujem Plavuši777 i Aadrey jer znam da uvijek radosno prihvaćaju štafete. Hehe. A usput trebam pokrenuti i jednu domaće proizvodnje. To sutra. |
25.01.2009., nedjelja
Horizontalno pomaknut post.
|
Bez iluzornih primisli da će mi to ikako pomoći, opalih se Lenjingerom po vlastitoj tikvanji. Lenjinger ima nekih 2780 grama. Posljedice su sljedeće: Svakako sad imam što opisivati. Lažne primisli o nekim vlastitim nekonkretnim mukama uspješno su zamijenjene sasvim konjkretnom glavoboljom koje sad više i nije puno ostalo. Treću sam ili zaboravio, ili se pokušavam uvjeriti da jesam kako ne bi bile samo dvije. Jedna reminiscencija poradi jednog jutarnjolistskog članka koji (tj. čiju autoricu) smatram grozno šupljoglavim. Ako vas ne zanima, ne nađite ga sami. Svojedobno sam se nešto bavio dogmama i izbacivanjem istih iz glava pa došao do jedne iskrivljene slike koja mi se i dalje sviđa, makar i samo zato što sam ju sam skrpao. Pravi nevjernik ima jednu dogmu koja glasi: - Ja sam dogma tvoja, nemaj drugih dogama uz mene. Našto Skepsa reče: - Ali cijela ta spika s dogmama je bezveze. Memovi su bolji model za opis uvjerenja, a u praksi je dovoljno sumnjati. A što ako dođe neka jako uvjerljiva priča, k tomu pojačana masovnom histerijom bliže okoline i javnosti? - Tko slijedi put rasklimanih i isprekidanih rubnika (rizola), držeći se nonkonformizma ipak otvorenih očiju, naći će u svakoj potencijalnoj dogmi baš taj potencijal. To bi se lako moglo svesti na paranoju. - Ne bi. Paranoik opasnost i neprijatelja sam traži, a skeptik se bavi onime što mu je pred nosom. Zbog toga će mi neki reći da sam komunist (a neki da sam fašist, makar još nisam imao prilike prosumnjavati nekog mladog ljevičara dovoljno dugo da mu dignem tlak (hoću samo reći koliko je kojih)), iako samo podjebavam ljude koji mi se usude reći da nešto naročito vole, veruju u ili mrze. Naprosto ne priznajem ništa osim ničega pa me svi vole proglasiti za ono suprotno sebi, daklem zlo. Tehnički to i jesam. - Kad se sljedeći put lupiš Lenjingerom, odi spat. I da, ako se zadesi da nekome ne bude očito, X nije dobar model baš za sve moje kromosome. Propheta je latinska imenica, rod slobodno poglejte u kakvom rječniku. |
16.01.2009., petak
Ovaj post je sam sebi svrhom
|
- Ja jesam, a vi kako znate. Budi sretan da sam te pustio u stvarnost. - Budi sretan da nenisam. |
10.01.2009., subota
Naivno je svoj duševni mir temeljiti na lako oborivnim tvrdnjama.
|
Naravno da nemam ideje. Jedna mi se nekud zagubila i totalno pokvarila kontinuitet. Kao da napamet vadite korijen iz nekog ovećeg broja (nije da se time bavim, zato mi i djeluje teško) i onda vas netko zapita je li prije bila Vlatka ili Simona (što je bitno teže od pitanja o jajcu i kokoši jer sad imamo dvije kokoši). I tako ideja nova rođena bi. - Ne, nego samo utisak da ideju imaš. Za neupućene, slijedi teško bljezgarenje popraćeno erupcijama čiste nečega. Čega? - Ne znam. Čim saznam, pokušat ću te spriječiti. Kako? - Pa da me spriječiš u sprečavanju. Inače, našao sam bit manipuliranja i mozgoprca. Treba govoriti ono što slušatelj već zna ili misli. Ako ga se misli nekamo navesti, treba to tako izvesti da on sam prvi dođe do podvaljene ideje. Inače ništa od neurokopulacije. Direktno rečene nove ideje dočekuju se na nož ili barem vile. Primjere mi se ne da navoditi, a ako baš hoćete, nađite si bilo kojeg popa, političara ili tako nešto javnodjelujuće. Uvijek pokušavaju svojim riječima slijediti mišljenje grupe kojoj se obraćaju. - Mislim da si otkrio toplu vodu. Učim. I da, ovaj post je tristoti po redu. I da, zabavno mi je pratiti ćoškaste brojke. I da, ovo je samo da ih bude troje. Svjestan sam da bih jednog dana iz podalje budućnosti mogao ostati paf kad vidim što sam nekad pisao. No, ako uznapredujem do toga, vjerojatno ću razviti i bitno bolju autoironiju pa ću se samo nasmijati biću koje se u mene razvilo. Tako da se zapravo ne plašim. |
04.01.2009., nedjelja
Lov.
|
Ideja ima par mjeseci, što kažem radi nekoga koga bi ovo moglo nenamjerno ubosti, ako vidi. Emocionalno sam negdje na razini fetusa pa uredno povrijedim koga god stignem. Jasno, ako se izrazim dovoljno jasno da bi netko to skužio. Inače sam primijetio da je vrlo vjerojatno da mi društvo obično ignorira što govorim. Naprosto sam prenaporan za prokužiti. Umjerene rečenice mi budu shvaćene nakon par minuta, a one jače nekad ni sam ne uspijem pohvatati ako mi padne na pamet da proanaliziram što sam htio reći. Ajmo to kao neutralni promatrač. Povremeno bi vidio plave ljude. Dobro, ne baš plave ljude, ali ljude svakako plavije od prosjeka. Obavezno plava majica, jakna ili kišobran, ponekad i hlače, rijetko plava (ne žuta) kosa, plave cipele malo češće. A to s vremenom zaokupi neki komadić pažnje. Nužno jer mozak ne ostavlja podatke neuređene. Iako nam je kapacitet ogroman već sam po sebi, one stvari radi kojih se povremeno divimo moći vlastitog ili tuđeg uma plod su organizacije. Slaganja, preslagivanja, pregledavanja, uspoređivanja, najviše kroz snove. No, i pri svijesti svaki novi podatak usporedimo sa svima sličnima. Što više takvih ima, to će ovaj lakše i točnije ostati spremljen. Shodno tome, što je više plavih ljudi vidio, to ih je više opažao. I tako dok ih nije vidio dovoljno da bi mogao pratiti i njihovo ponašanje, frekvenciju pojavljivanja, opći izgled, reakcije na buljenje, ... Počela se stvarati slika. Plavi ljudi nisu isto što i ljudi koji imaju na sebi nešto plavo. Iako ih je najlakše prepoznati po nečem plavom, tek drugi pogled nosi sigurnost. Oni se uvijek nekud užurbano kreću. Ukočenih su, natmurenih lica. Ne gledaju ljude, aute, izloge, golubove, okreću se kad netko u njih gleda, čak i mijenjaju kretanje, jednako užurbano. Ima ih u svako doba dana, s povremenim varijacijama u broju, ali bez neke pravilnosti. Obično ih vidi dvadeset do trideset u pola sata dok ne dođe doma. U početku ih je, naravno, vidio znatno manje, ali sad ih više ne može ne primijetiti. Vjeruje da mu više ne promakne nijedan. Naravno da ne vjeruje da vidi sve plave. Niti da mu se namjerno pokazuju. Tu je sumnju čak provjerio i odbacio. Napravio je par krugova po ulicama kojima se inače ne kreće. Ista slika. Skoro svake minute neki plavi. Jednako natmureno lice, pogled duboko u sebe, a koraci nekamo daleko. Od računanja ukupnog broja je odustao. Drži se udjela od nekih jedan posto populacije, ali samo okvirno. To bi bilo sve što daje obično promatranje, ali znatiželja traži još. Odlučuje se na lov. Prvo polakše. Fiksiranje pogleda na jednog kud ide. I tako koliko može. Kasnije i kretanje za takvim, isprva samo kroz gomile. Možda su u pitanju obični ljudi i uvrnut um. Zapravo, sigurno jesu, ali mozak previše voli konstrukcije, a da bi se olako odrekao nekih drugačijih ljudi i fantastičnog otkrića. Praćenja postaju intenzivnija, okolina nevažnija, dolasci doma se otežu. Žena će možda pomisliti na ljubavnicu. Koja bi zapravo bila bolje rješenje od lova na vlastitu konstrukciju. Plavi kao da znaju da ih se prati. Ubrzavaju korake. Neki se izgube u prvom dućanu ili birtiji. Ne izlaze van ni nakon pola sata. Ide za njima i ne nalazi više nikoga. Isparili. Idući dan ne čeka da izađu. Unutra vidi plavog kako se odlazi u zahod. Opet čeka, ali kroz par minuta znatiželja dobiva bitku. Zahod je prazan, mali prozorčić otvoren. Kako se samo provukao? Po izlasku vidi još jednog plavog i ide za njim. Ovaj po običaju ubrzava. Skreće u pokrajnju ulicu, izlazi na veću, opet u neku manju, pa u drugu manju, pa preko nekog parka i onda opet u neku ulicu. Nijednom se nije okrenuo, kao da ga ne zanima tko ide za njim. Opet zalazi u neku malu ulicu. Skreće u neki otvoreni ulaz u dvorište. Hodnik je širok, zatvoren s druge strane. Izgleda da je utrka gotova. Plavi staje i okreće se. Konačno gleda pravo u oči. Dok mu lice pokušava poprimiti neki nenatmureniji izraz, iz polumraka izranja još desetak plavih. Okret pa van. Neće ići. Još plavih na ulazu. Izgleda da je opkoljen. |
