...in patria sua
04.01.2009., nedjelja
Lov.
|
Ideja ima par mjeseci, što kažem radi nekoga koga bi ovo moglo nenamjerno ubosti, ako vidi. Emocionalno sam negdje na razini fetusa pa uredno povrijedim koga god stignem. Jasno, ako se izrazim dovoljno jasno da bi netko to skužio. Inače sam primijetio da je vrlo vjerojatno da mi društvo obično ignorira što govorim. Naprosto sam prenaporan za prokužiti. Umjerene rečenice mi budu shvaćene nakon par minuta, a one jače nekad ni sam ne uspijem pohvatati ako mi padne na pamet da proanaliziram što sam htio reći. Ajmo to kao neutralni promatrač. Povremeno bi vidio plave ljude. Dobro, ne baš plave ljude, ali ljude svakako plavije od prosjeka. Obavezno plava majica, jakna ili kišobran, ponekad i hlače, rijetko plava (ne žuta) kosa, plave cipele malo češće. A to s vremenom zaokupi neki komadić pažnje. Nužno jer mozak ne ostavlja podatke neuređene. Iako nam je kapacitet ogroman već sam po sebi, one stvari radi kojih se povremeno divimo moći vlastitog ili tuđeg uma plod su organizacije. Slaganja, preslagivanja, pregledavanja, uspoređivanja, najviše kroz snove. No, i pri svijesti svaki novi podatak usporedimo sa svima sličnima. Što više takvih ima, to će ovaj lakše i točnije ostati spremljen. Shodno tome, što je više plavih ljudi vidio, to ih je više opažao. I tako dok ih nije vidio dovoljno da bi mogao pratiti i njihovo ponašanje, frekvenciju pojavljivanja, opći izgled, reakcije na buljenje, ... Počela se stvarati slika. Plavi ljudi nisu isto što i ljudi koji imaju na sebi nešto plavo. Iako ih je najlakše prepoznati po nečem plavom, tek drugi pogled nosi sigurnost. Oni se uvijek nekud užurbano kreću. Ukočenih su, natmurenih lica. Ne gledaju ljude, aute, izloge, golubove, okreću se kad netko u njih gleda, čak i mijenjaju kretanje, jednako užurbano. Ima ih u svako doba dana, s povremenim varijacijama u broju, ali bez neke pravilnosti. Obično ih vidi dvadeset do trideset u pola sata dok ne dođe doma. U početku ih je, naravno, vidio znatno manje, ali sad ih više ne može ne primijetiti. Vjeruje da mu više ne promakne nijedan. Naravno da ne vjeruje da vidi sve plave. Niti da mu se namjerno pokazuju. Tu je sumnju čak provjerio i odbacio. Napravio je par krugova po ulicama kojima se inače ne kreće. Ista slika. Skoro svake minute neki plavi. Jednako natmureno lice, pogled duboko u sebe, a koraci nekamo daleko. Od računanja ukupnog broja je odustao. Drži se udjela od nekih jedan posto populacije, ali samo okvirno. To bi bilo sve što daje obično promatranje, ali znatiželja traži još. Odlučuje se na lov. Prvo polakše. Fiksiranje pogleda na jednog kud ide. I tako koliko može. Kasnije i kretanje za takvim, isprva samo kroz gomile. Možda su u pitanju obični ljudi i uvrnut um. Zapravo, sigurno jesu, ali mozak previše voli konstrukcije, a da bi se olako odrekao nekih drugačijih ljudi i fantastičnog otkrića. Praćenja postaju intenzivnija, okolina nevažnija, dolasci doma se otežu. Žena će možda pomisliti na ljubavnicu. Koja bi zapravo bila bolje rješenje od lova na vlastitu konstrukciju. Plavi kao da znaju da ih se prati. Ubrzavaju korake. Neki se izgube u prvom dućanu ili birtiji. Ne izlaze van ni nakon pola sata. Ide za njima i ne nalazi više nikoga. Isparili. Idući dan ne čeka da izađu. Unutra vidi plavog kako se odlazi u zahod. Opet čeka, ali kroz par minuta znatiželja dobiva bitku. Zahod je prazan, mali prozorčić otvoren. Kako se samo provukao? Po izlasku vidi još jednog plavog i ide za njim. Ovaj po običaju ubrzava. Skreće u pokrajnju ulicu, izlazi na veću, opet u neku manju, pa u drugu manju, pa preko nekog parka i onda opet u neku ulicu. Nijednom se nije okrenuo, kao da ga ne zanima tko ide za njim. Opet zalazi u neku malu ulicu. Skreće u neki otvoreni ulaz u dvorište. Hodnik je širok, zatvoren s druge strane. Izgleda da je utrka gotova. Plavi staje i okreće se. Konačno gleda pravo u oči. Dok mu lice pokušava poprimiti neki nenatmureniji izraz, iz polumraka izranja još desetak plavih. Okret pa van. Neće ići. Još plavih na ulazu. Izgleda da je opkoljen. |
