...in patria sua
23.08.2007., četvrtak
N(isam se nadao, ali iz jedne bedaste ideje izvalio sam istu takvu priču)
|
Nekad davno, bila je jedna baba. Imala je brkove, ali to se općenito nije znalo zbog jednog njezinog trika. Naime, ona se brijala. Još kao mala djevojčica naslijedila je od djeda britvu s kojom prvih par godina nije znala što bi, ali pubertet joj je donio odgovor na to pitanje. Odmah poslije pojave dlaka koje se ne pokazuju bilo kome pojavile su se i one koje se moraju svakome pokazati. Isprva ih je čupala i skrivala se u mraku. Čak je razvila noćni vid. No, to nije bilo dugoročno rješenje jer uskoro je počelo izbijati pravo busenje. Neko vrijeme zbog toga nije mogla jesti juhe jer bi joj pola ostalo na brkovima. Tada se sjetila djedove britve. Prvo brijanje donijelo joj je ekstazu. I sljedećih nekoliko. Iza toga počeli su novi problemi. Oni s pjenom za brijanje. Isprobala ih je sve. Prvo sapun jer u ono doba nije ništa drugo imala. Kad je porasla, počela je redom isprobavati sve na što bi naišla. Ništa nije valjalo (bila je pretplaćena na sve muške modno-higijenske časopise za koje je znala). Njezina koža jednostavno je bila preosjetljiva. Poslije brijanja javilo bi se crvenilo koje bi obično potrajalo sve dok nisu narasli novi brkovi. S ulaskom u peto desetljeće počela je očajavati. Isprva blago nemirne ruke počele su opisivati krivulje po zraku, bjeloočnica je postala crvenoočnica, bujna crna kosa svela se na sive čuperke, a tlak je otkrio čari nebeskih visina. Na četrdesetdrugi rođendan pokušala je izvesti (žene ga izvode, a muškarci samo počinjavaju, izim šeprtlja) samoubosjtvo. Uzela je nekakve tablete stare desetek godina i pokušala ih nasuti u šaku. Već spomenuti rukotres razbacao ih je po podu pa se morala sagnuti da ih pokupi. Hir sudbine htio je da pritom glavom nespretno udari televizor koji se od toga upalio. Pojavio se drugi program i prijenos sjednice Sabora. Neki sabornik (zbog moguće prijetnje sudom ne smijem reći koji) nešto (citat pak preskačem zbog vašeg zdravlja) je govorio. Riječi koje je izgovarao bile su povijesne. One će se prepričavati još godinama jer su proširile granice gluposti. Po njima su napisane četiri knjige i ispjevano je na desetke pjesama. Sabornik je sve autore tužio zbog nanošenja duševnih boli, ali na kraju su samo podijelili zaradu. Ubrzo potom snimljen je i film. To je bio prvi neamerički film koji je dobio Oscara za najbolji film. Dvije godine poslije tih događaja riječi su se još uvijek spominjale, a trajna popularnost tek je trebala dobiti glavno uporište. Naime, neki je Libanonac preveo slavne riječi na arapski i pustio ih u eter. Smijeh je potrajao tri tjedna i označio je kraj izraelsko-palestinske krize. Dojučerašnji borci toliko su se smijali da više nisu mogli pucati. Posljednja raketa ispaljena je slučajno i odletjela je prema moru gdje je potopila jedan ribarski brodić. No, vratimo se babi iz priče. Njoj govor zastupnika nije bio smiješan. Ona je totalno popizdila. Iako je znala da ju gospodin neće čuti, ona mu je počela psovati sve što joj je palo napamet. Užu obitelj, širu obitelj, sve svece koje je znala, kućne ljubimce i kolege zastupnike. Kad ih je potrošila, krenula je s kombincijama. Negdje na polovici kanarinca i predaka morala je udahnuti. Tada je osjetila da ima nešto na ustima. Otrčala je do zrcala da vidi što je to i otkrila pjenu. Pjenu gustu kao šlag za kavu. Uzela je djedovu britvu i napravila seriju automatiziranih pokreta. Lice nije bilo ništa sjajnije nego inače, ali nešto je nedostajalo. Peckanje. Kako ni to nije bilo previše rijetko, vratila se dnevnoj rutini. Prvo je pokupila tabletice ni ne pomislivši da ih opet pokuša upotrijebiti. Onda je ugledala paučinu u jednom kutu i dan je odlepršao. Psovanje političara imalo je terapeutski učinak. No, dobre stvari tek su slijedile. Drugo jutro nije bilo peckanja. Pred zrcalom je otkrila da nema ni uobičajenog crvenila. Baba je konačno otkrila savršeno sredstvo za brijanje, a i način da aktivira ispušni ventil. Otada svake subote gleda sjednice Sabora. |
