...in patria sua
26.09.2007., srijeda
Nj(uškova egzibicija)
|
Njegove zjenice postigle su lokalni maksimum širenja. Oči su mu ionako bile goleme. Iz njegove perspektive, naravno. Iz ljudske, bile su sitne i izbočene. No, vratimo se u njegov um. Sitan, ali ipak um. U njemu se kuhalo. Prije šest tjedana tek je ugledao svjetlo dana (puka fraza jer se rodio slijep), a danas je već došao pred ispit miškosti. Trebao se pokazati pred jednim od Ubojica i živ se vratiti u Sklonište. Izbor zadataka uvijek je isti, kako su ga stvorili Drevni, koji su se u osvit Vremena uselili u Sklonište. Mogao je pretrčati preko Glatkog, popeti se na Viseće, ostaviti miris i uzeti hrane iz Male Baze ili popeti se na nekog Ubojicu. Izbor određuje budućnost. Zapravo, dođe kao potvrda jer nitko od Sive braće ne odlučuje u zadnji čas. Oni manje hrabri odabiru skupljanje hrane. Ako prođu ispit, ostatak života svake će noći na poznatim mjestima skupljati hranu za svoje obitelji i cijelu zajednicu. Hrabriji, kojih je znatno manje, odabiru trčanje. Oni će istraživati nova mjesta i pregledavati što se na njima može iskoristiti. Sljedeća razina su penjači. Jasno je da ih ima još manje. Oni se penju na više pozicije i proračunavaju najsigurnije i najbrže puteve za trkače i sakupljače. Šetači su najviši. Njuško još nijednog nije vidio, a nije niti mogao jer nijedan od danas živuće Sive braće nije odabrao tu sudbinu. Čak je i Bijeli Miš samo penjač. Ipak, čuo je za priče o legendarnim šetačima. O Dugobrku Kratkorepom koji je mačkama odgrizao brkove, o Sivoslavu Krezubom koji se spasio iz šaka Ubojice ostavivši u jednoj jedan svoj sjekutić, o Metlogrizu Dugonogom, koji je otkrio da u svakoj kući ima slame za gnijezda, o Šnjofku Visokoskoku, koji je usred dana jednom Ubojici oteo lubenicu i odnio ju u gnijezdo, o Riđebrku Bezrepom koji je u borbi s mačkom ostao bez repa (dok je mačka ostala bez glave) i o mnogim drugim slavnim miševima. No, ti su miševi već davno otišli u Vječna Grizišta, gdje Ubojica nema, a mačke služe za optrčavanje i preskakivanje. Kako je već rečeno, u Sive braće najviši rang je penjač. Ima ih samo petero, a jedan od njih je i Bijeli Miš. Ako bude blagoslova Vječitog Repa, Njuško će biti šesti. Njuško je svoju budućnost osjetio još kad je bio slijep. Dok su njegova braća spavala, on se popeo do ruba gnijezda i gotovo ispao. Kad se majka vratila, pitao ju je što je s druge strane. Ona mu nije ništa rekla. Samo je tužno ciknula jer je predosjetila da će jedno od njezine djece pokušati postati penjačem. Kolika god čast bila imati dijete koje je penjač, jasno je da to nosi golem rizik da će sin dočekati majku kod rupe koja vodi u Vječna Grizišta, a ne obrnuto, kako priliči. Kad su djeca progledala i počela se igrati, počelo je bivati sve jasnijim da Njuško nije običan miš. Neki su čak spominjali i riječ šetač, ali odgovor bi uvijek bio majčin mrk pogled. U tećem tjednu Njuško se prvi put penjao. To je uzbunilo zajednicu jer su se prosječni miševi penjali tek nakon tri tjedna i četiri dana. Ono glavno tek je slijedilo. Zadnji dan šestog tjedna našao se pred Sivom Skupštinom da kaže starim miševima što kani postati. Glasno je ciknuo da će biti penjač. Naravno da je razmišljao i o šetanju, ali nije se usudio poći na taj test. Pomagala mu je i lijenost. Osobito zaslužni penjači mogli su pred Sivom Skupštinom zatražiti ponavljanje testa iako je to zaista uspio samo Metlogriz Dugonogi. Kad je isciknuo svoju težnju, Vijeće se odmaknulo da razmotri. To je bilo više formalne naravi, a i da se mladim miševima održi kakvo-takvo strahopoštovanje prema institucijama. Kad su se vratili, Bijeli Miš je rekao da će test početi sutradan kad se Sunce prestane dizati. Morat će se popeti na Malo Viseće. Njuško je potvrdno ciknuo da prihvaća odluku Vijeća i otišao kući. Posljednji put jer miševi koji prođu test moraju živjeti sami. Polako se u mislima vratio do onog trenutka s početka priče. Očekivao je da počne test. Svakog trenutka trebao je stići cik Oštrookog Dugorepa, koji je bio najbolji astronom među Sivom braćom. Upravo kad je još jednom protrljao njušku, začuo je cik Oštrookog. Test je počeo. Izašao je iz velikog skloništa u Maloj Bazi, kamo je došao još po noći, i pretrčao do Svjetlopropusnog zida. Provukao se ispod njega i krenuo nalijevo iza Smrtnog rudnika, gdje je živote ostavilo mnoštvo sakupljača i trkača. Zadnja dvojica ubijena su na posebno podao način: Ubojice su ih iza Velikog Toplog izvukli za repove i bacili pred mačke. Prošavši Smrtni rudnik i Veliko toplo, došao je do užeg dijela Glatkog. Uvjerivši se da nema Ubojica, pretrčao je Glatko što je brže mogao. Našao se iza Novog neistraženog i produžio. U kutu je morao skrenuti desno. Kad je izašao van, opet je provjerio ima li Ubojica i pretrčao iza Stalne Neredovite Zujalice. Nakon toga put je bio sigurniji pa je do idućeg kuta (iza Tiše Zujalice) pretrčao bez osvrtanja. Skrenuvši opet desno, došao je do opasnog područja. Njegov zadatak bio je bliži od stotinu koraka. Tad je prvi put vidio jednog Ubojicu. Sjedio je ne primjećujući ga, golemih očiju uperenih u Nezanimljivo Blješteće-bučeće. Pretrčao je do Bijelog Nekad Davno Toplog i popeo se iza njega do Malog Visećeg. Preostalo je samo još ono zadnje, egzibicija, pokazivanje pred Ubojicom. Zazvavši pomoć Vječitog Repa, krenuo je gore. Pogled je u isti čas bio veličanstven i užasan: vidio je sav kraj kojim je prošao, sve stvari po kojima će se možda jedne noći penjati, sve predmete koje većina miševa nikad neće vidjeti, neke za koje možda ni Bijeli Miš ne zna. No, vidio je i užas. Ubojice su goleme zvijeri. Visoke su kao pedeset miševa, ali teže tisuće njih. Kao i miševi, imaju četiri uda, ali hodaju samo na dva veća. Prsti na manjima veliki su gotovo poput miševa. Na većima uopće nemaju prstiju, ali ponekad im narastu. Ti su isto golemi i mirišu kiselo. Navodno je Svijetlobrk Brzonogi jednom grickao pandže na jednom donjem prstu i šenuo pameću zbog toga. U jednom času, Ubojica je skočio. Od skoka se zatresao čitav svijet, a od njegovog strašnog pogleda Njuško je osjetio Mačkostur kako mu dahće za vratom. Prvo je pomislio da će ga Ubojica ubiti pogledom, ali to se nije dogodilo. Ubojica je ostao na mjestu. Dovoljno da se Njušku povrate misli. Bolje da nisu jer bile su strašnije čak i od Ubojice. Razmišljao je o svim groznim smrtima koje će mu Ubojica spremiti. Može ga progutati. Ne bi ga ni osjetio. Može ga dati mački. Može ga zdrobiti. Može ga spržiti pogledom. Može... U tom času došla je najgora misao. Nije trebao čekati da ga Ubojica vidi. Potrebno je samo dati mogućnost da bude viđen i zbrisati što prije. Njuško je pogriješio. Gotovo cijelu minutu gledao je Ubojicu, čak se i cijeli popeo izvan Bijelog Nekad Davno Toplog. U svojim mislima, već si je poželio goru smrt od najgore i jednosmjernu kartu do Mačjeg Crijeva, mjesta gdje vječno pate grešni miševi. Nakon oko minute, Ubojica se pomaknuo. Uzeo je gornjim nogama nešto sivkasto i počeo prtljati po tome. To je sigurno bilo nešto mišoubojito. Prestravljen, prvo je išao gore-dolje dok se nije sjetio da što prije mora pobjeći. Potrčao je do kuta iza Tiše Zujalice pa produžio ispod nje. Ubojica je skakao amo-tamo i proizvodio strašnu buku. Pomicao je planine opet skakao. Bio je brži od miša. U jednom času se udaljio. Iako svjestan da mu je to prilika za bijeg, Njuško je ostao ispod. Nakon niti pola minute, ugledao je četiri crne noge. Bila je to mačka, zvijer o kojoj je dotad čuo samo iz priča. No, te su priče bile vesele. Uvijek bi miš pobjegao u neku rupu, a mačka ostala pogrizenih brkova. Stvarnost je pak bila grozna. Mačka se prvo stvorila tik pred Tišom Zujalicom, a zatim otrčala dalje od nje. Zatim se opet stvorila pred Tišom Zujalicom i opet otrčala od nje. To se još jednom ponovilo. Iza toga, začuo se grozan glas. Bučan kao tisuću miševa, a dubok kao u stare mačke. Odmah potom pojavile su se još četiri mačke. Njihovi glasovi bili su nešto viši, ali svejedno užasni. Ubojica je zatim legao na pod i stavio preda se ono sivo. Nekoliko sekundi poslije, neprirodan bljesak zaslijepio je Njuška. Ubojica je skočio na drugu stranu i opet napravio isto. Bljeskovi su potpuno izbezumili Njuška. Odlučio je nekako doći do Velikog Neistraženog gdje su mnogi hrabri miševi proveli dane neopaženi. Procijenivši da su mačke daleko, krenuo je uza zid prema Stalnoj Neredovitoj Zujalici. Iza Ogruglog Zanimljivog pojavilo se nešto crno i golemo. Mačka. Posljednje što je Njuško vidio bile su ralje. Epilog: Crnkov ručak potrajao je desetak sekundi. Iza miša je ostalo tek malo krvi. Ubojica je bio donekle razočaran jer nije uspio uslikati miša. |
20.09.2007., četvrtak
Frustrirajuće je biti svjestan frustracije
|
Idemo ispočetka. Tražim dekonstruktivnu raspravu između sebe, sebe i još ponekog sebe. Za početak, tema. - Evo me. O čemu ćemo? - Što kažeš na karfiole? ? - Ne sviđaju ti se? Ne znam baš ništa o karfiolima. - Mogu ja pomoći: karfioli su cvjetače. ? - To je sve što znam. - Svi ste vi glupi, ali dodat ću još jedan podatak: u pitanju je nekakva vrsta zelja ili srodnik barem. Mislim, sva ta zelenjava je razvijena iz jedne biljke. Kako se ona zvala? - Otkud da znam, valjda divlje zelje. A da provjerim gdje? - Pa da kvariš tekst istinom? Ajmo dalje. - Okej, dodat ću i ja nešto o karfiolima. Rekoh: ajmo dalje. - Rekoh: dodat ću još nešto o krafiolima. I bi tako. - Sad više ne znam što dodati o karfiolima. Tako ti i treba. - Opet se imbeciliš? Kakav ti je to glagol? - Po tvojoj mjeri. Znači li to da smo gotovi s karfiolima? - Nipošto, fali priča. ? - ? Tko će pričati? - Ne znam. Ne znam ni ja. - Ni ja. - Niti ja. A ni ja. A da završimo priču? - Opet se imbeciliš? Kako bi bilo da prestaneš glumatati linearnost? - Pst. Što je? - Prije petnaestak minuta, negdje u kući zacvilio je miš. I? - Ništa. - Vratimo se mi karfiolima. Misliš, priči? - Ne, karfiolima. A što je s pričom? - Pa svi ste rekli da ne znate. Rekli smo da ne znamo tko će pričati. To ne znači da nemamo priču. - A da ju netko ispriča? Bi, ali ne znamo tko bi. - Opet se imbeciliš? ? - Ide ti. Ovaj put sam čak i sam sebi dosadan. Moram početi prepisivati. Ili prestati pisati. Naslov itekako ima veze s ostatkom teksta. No, sam tekst je bezveze. Dođe kao da špagom privežete balon za vodu. Baš sam nešto shvatio, ali dok sam se veselio otkriću, zaboravio sam ga. Evo ga nazad. Sve bitno uvijek je bilo u naslovu (tj. u rečenici). Ovi tekstovi ispod služe samo tomu da imam tekstove ispod naslova. Što duže gledam ovaj tekst, to mi se manje gadi. Očito postoji neka zakonitost. Recimo to ovako. Izbačen tok misli sviđa se autoru to više što je vrijeme ispisivanja dalje u prošlosti. Zato je korisno voditi dnevnik (makar i internetski, makar i tjednik/nepravilnoperiodičnik) Zabavniji su od psihotestova i Agathe Christie zajedno. Finjetum. (ništa od finjetuma) Moram objasniti što je bilo s mišem Da skratim priču, Crni Crnko pojeo je miša (ne nužno istog). Danas, uz pomoć mojih mačkobacnih i mačkozovnih sugestija. Produžetak ću kad-tad napisati. Evo opet finjetum. |
16.09.2007., nedjelja
Ovdje jednostavno mora pisati nešto bezvezno
|
Tako da poslije nemam dojam da mi ispodnje tipkaranje nema veze s naslovom. Sigurno je sigurno. Još prije puno vremena, dana, godina ili čak minuta, primijetio sam da zujim oko istog. Uhvatio sam čak i strukturu tog zujanja: hmmm (pitanje) -> aha! (odgovor) -> nee (kontraodgvor) -> aha! (pa o tomu sam već razmišljao). Mislim da imam nit. Kad ju već imam, red je da opišem tu čudnovatu tvorbu. Za početak, ..., opet sam ju izgubio. Ne, nisam. Ili možda jesam, Teško ću ju tako opisati. Aha, zaboravih napomenuti da kanim otkriti toplu vodu. Nit je glupava metafora. Nisam uopće trebao razglabati o njoj. No, kad sam već počeo, mogu i dalje. Ili možda ipak ne mogu. Opet mi fali nit. Definitivno. - A da promijeniš temu? - Neće ići. Ja sam kakva jesam i neće me nitko mijenjati. - Nisam se tebi obratio. - Kao da jesi. Čula sam te. Očito svađa najbolje ide. A i tema je uspješno skrenuta. - Ti si skrenuo. Ne kužim te, temo. Zašto si stalno neurotićna? - Ti si neurotičan. I blesav k tomu. Nisi odgovorila na pitanje. - To nije bilo pitanje, nego podla insinuacija. Meni ne trebaju nikakve tabletice. To si sama rekla. - Samo ti zafrkavaj, mogu se ja i isključiti. I? - . - Mislim da smo je se riješili. Koji mi? - Ti i ti, ili ja i ja. Pazi malo, ja sam tebe izmislio. Ne možeš mi se obraćati s ja. O, mogu. Ja si ti, kužiš? Ne baš. - Zato jer si glup. - Evo je opet. - I ti si glup. ... Baš sam primijetio da od ovakvog tipkaranja nemam neke koristi. - Nemaš koristi ni od kakvog tipkaranja. - A da izbaciš tip? - Šuti, pervertitu. Uglavnom, primijetio sam da mi unutarnje svađe baš i ne napreduju. Uglavnom sam sebi spočitavam neku linearnu kombinaciju lijenosti, gluposti i niskosti morala (te eventualno još ponečeg). Zato si mogu postaviti pitanje: čemu, pobogu, tipkam kad iz toga ništa izić neće? Odgovor spreman: mjesto da davim svoju obitelj kojekakvim idejama te da tako iskiram da mi netko izvede priručnu lobotomiju kakvim povećim komadom drva ili željeza, žrtve tražim tamo gdje mi ne mogu ništa pa im preostaje tek da se ljute što sam veći serator od njih. Ili da se slatko nasmiju nižem biću koje to još ne zna. |
06.09.2007., četvrtak
Teško je smisliti efektan naslov, a da se nekog ne pokrade
|
(Savjetujem naletiocima da ovo ne čitaju jer tekst više od ikojeg drugog ovdje nalikuje na monologe kojima iz nevinih žrtava isisavam životnu energiju. Nisu svi blagoslovljeni sposobnošću da ih moje lupetanje uspava. Ako kojim slučajem bolujete od kakve smrtonosne i neizlječive bolesti, tekst vam neće značajno naškoditi.) Teško je bilo što smisliti, a da to već nije netko prije smislio. A ako nešto radite, nemojte se ni nadati da ćete biti originalni. Sve će prije ili kasnije ispasti kopijom nečega. Sad je, naravno, pitanje kako onda ljudi uspijevaju biti jedinstveni. Evo ilustracije: uzmite deset osobina, svaku s po deset mogućnosti i prebrojite sve kombinacije. Ljudi ima nešto manje od tih kombinacija, ali oni su složeniji i osobine su im opisane skalarima, a ne nekom od par ponuđenih mogućnosti. Sad nešto o opisivanju drugih. Nešto mi se čini da smo sposobni samo za tri različita zaključka iz analize neke nečije osobine: < (uuuuu), > (aaaaah) i = (normalan). Ako se tko nalazi na rubnom području neke osobine, vjerojatno će imati nešto jaču razlučivost (mijenja se broj samoglasnika). Da otklonim svaku sumnju, savršeno mi je jasno da otkrivam toplu vodu. Nitko mi se ne ruga pa me zbog toga nije puno briga. Osim toga, ionako sam već otpisao mogućnost da napišem nešto zbilja novo. Uglavnom, čovjek se vrlo vjerojatno neće ponoviti, ali sve njegovo hoće. Misli, djela, pojedine osobine, sve to dođe u nekom drugom, samo isprevrtano i raskomadano. Sad još samo moram smisliti čemu ono gore. Ne bih baš želio skrenuti u nekakvu njuejdžeriju ili religifilozofiju. Aha, ima još jedna stvar. Ljudi uglavnom nemaju osjećaj da rade stare stvari. Uopće ih ne dira to što su sve njihove riječi već odavno izlizanije od Grgurova palca. Tome vidim dva razloga. Jedan je to što je nemoguće sve znati, a time i znati za druge nosioce naših čegaveć. Ljudi ne žive u globalnom selu, već u svojim malim selendrama koje se još nazivaju čopori. Unutar čopora gotovo je sigurno da ćete biti i jedinstveni i jednaki drugima. Drugi razlog je znatno jednostavniji. Ljudi su lijeni razmišljati. Ne dira ih ništa što ih ne dira fizički. Kako ne bih uludo protipkao par stranica, malo (naknadna opaska: nije malo) ću gunđati. Između mase drugih stvari, gade mi se sve vrste neoriginalnosti. Čim vidim nešto takovo, malo mi se digne tlak. Najizraženije je to kad slušam kakvu muziku. Ako skužim da je to pokradena ideja, vrlo vjerojatno ću promijeniti program ili ugasiti televiziju. Obrade koje imam u kompjutoru ne brišem samo zbog nezdrave navike čuvanja svega i svačega. Obrade filmova ne mogu smisliti. Baš da su natukle par oskara i zbilja ih zaslužile, neću ih ni vidjeti. Ako budem ikada gledao Sedmoricu veličanstvenih, to će biti samo da zaključim da nisu do koljena Kurosawi. Reklama za neku pivu u kojoj čovjek u čudu gleda gaće od par kvadrati mi je iritantna jer znam da je negdje već prije bila. Original bi mi bio dobar (bila je i ova dok nisam otkrio strašnu istinu) iako me na ispijanje piva ne trebaju tjerati reklame. Ne volim ni ekranizacije knjiga (osim serije o Poirotu kojoj zaista ne mogu ništa prigovoriti), no tomu je kriv Peter Jackson koji je unakazio Tolkienov rad. To bi sve još bilo u redu jer gunđala su dio općeg folklora, ali ja mogu i dalje. Smeta me kad vidim da netko nekog kopira. Neću se na dotičnog ljutiti (jerbo znam da bi to bilo zaista debilno), ali sigurno ću zamijetiti sve što ne vidim prvi put. Brišem rečenice koje sam sam smislio ako na vrijeme skužim da ih je netko smislio prije (shema je ovakva: smisli; divi se uratku; pomisli da je to sigurno već netko prije smislio). Ostavljam tek poneke riječi i ideje, ali ne ističem ih previše. Bilo bi mi jako drago kad bih doznao da na svijetu još nitko nije imao patološki strah od neoriginalnog. Čim sam se dao u opis svoje bolesti, jasno je da se već neko vrijeme liječim. Za početak, već sam naglasio da nije moguće učiniti nešto zbilja originalno. - Lupetaš. Htio si potegnuti tezu da je originalnost potrošena u prvih par godina po otkriću te da eventualne nove ideje moraju čekati nove podloge. Originalnost je uvijek bila i uvijek će biti moguća. Ona ne se svodi na to da li je nešto staro, već na porijeklo ideje. Sve što nema izvornika mora se nazvati originalnim. Neće ići. Neka ideja morala je nekom prvi put pasti na pamet i nitko poslije neće ju moći smatrati svojom. - I to prolazi. Globalizacija je malo zaribala stvari, ali sve će brzo doći na svoje mjesto. Kroz par desetljeća, ako nas ne udesi treći svjetski rat, neznanje će biti toliko da će ljudi s lakoćom smišljati stare ideje i za to biti smatrani originalnima. Ako rata pak bude, onda će toga biti još više. Ništa, ajmo na primjere. Prva je šlapuča. Ne mjestu x nekolicina se ljudi hvalila da je izmislila tu riječ. Bijah i ja među njima. Tamo mi je pala na pamet ideja da će se neke ideje relativno lako generirati pa će ih puno ljudi smisliti neovisno. Druga je demokuracija. Navodno su neki Srbi prije par godina tako prozvali svoj oblik vlasti. Ja sam tu riječ dao onome što danas nazivamo demokracijom. Dodati u u neku riječ nije odveć teška zadaća. Treća je jednostavna valovita črčka koju mi se ne da opet crtati, a koja predstavlja neku zmajoliku živinu ili možda kakvu morsku zmiju. Vidjeh ju negdje u nekom kontekstu i rekoh Y da sam to već jednom sam nacrtao našto mi ona odgovori da je i ona to jednom nacrtala. Očito nije preteško povući crtu i dobiti neki oblik. Četvrti primjer mi ne pada na pamet. Shvatit ću to kao znak da produžim. Po običaju, izgubio sam nit. Po običaju, neću iz svega ovoga ništa pametno zaključiti. Iako dijelim savjete šakom i kapom, smatram tu naviku lošom jer se savjetovanjem postavljam iznad osobe koju savjetujem, a to je nezdravo. Nezdravo je jer znam koliko mi je blesavo kad me u nečemu savjetuje netko tko o tome zna manje od mene, a nije mi iz toga teško zaključiti da se, isto tako, ponekad i drugi moraju suzdržavati, bilo od smijeha, bilo da me ne okite kakvim zasluženim epitetom. |
03.09.2007., ponedjeljak
Naslov ću valjda smisliti poslije, nadam se
|
U zadnje vrijeme učestalo samo spremam tekstove. Neću ih bacati na svjetlo Interneta iako znam da nisu ništa bedastiji od onih koje jesam objavio. Tek mi se čini da im nešto fali. Neki nisu dozreli. Neke sam pisao na silu, čisto da nešto otipkam, a onda sam primijetio da ne valjaju (Iako si nisam objasnio zašto. Mogući razlog je što su previše emoovski (kao što će ovaj biti) ili pak previše uvrnuti (kao prethodni)). Mjesto da ih pobrišem, ostavljam ih da se pacaju. Jedan takav mi je pomogao da prekinem nepisanje. Zapravo sam tek kamuflirao pauzu. Što učiniti? ? ! Aše iz rukava, pojavi se! - Odi vrit. Hvala. - Ne seri, vidiš da sam loše volje. Ako ništa drugo, barem sam otkrio zašto nemam spasoušnih ideja. No, mogu i neozbiljnije. Pretpostavimo da nitko ne može beskonačno laprdati. To zvuči toliko logično da se usuđujem reći da je u pitanju istina: ljudi mogu mljeti samo konačne količine laprda. Isto bi moralo biti i s dnevnom količinom. Razlog tome je naša fizička ograničenost. Sad idem korak dalje. Ne samo da ne možemo stalno mljeti, nego ćemo izgubiti volju za laprdanjem ako duže vrijeme blebećemo. - Čekaj malo. Što, pobogu, sad izvodiš? Misliš da si polifunkcionalan? Misliš da možeš mljeti, laprdati i blebetati u isti čas? Mislim da da. - E, grdno se varaš. Ti uglavnom lupetaš, a tek tu i tamo melješ, i to bezveze. Za druge dvije radnje nisi tehnički osposobljen. A što mi fali? - Bolje da nisi pitao. (I tu mi izlista sve moje mane, što je omogućilo Mjesecu da iz obližnje šume čije su ga grane greble potajice ode na počinak u znatno mekšu Kumovu slamu.) Razočaran sobom, mogu dalje. Vraga mogu. Treba prvo pokrpati poderotine na Moram ubuduće paziti što tipkam. - Samo ti žongliraj, sine. Obit će ti se to o glavu. A bilježnica je ostala otvorena jer ju nitko nije zatvorio. To, naravno, nije spriječilo miševe da počnu glodati naljepnice s konzervi. Dosta lupetanja. Moram dovršiti teoriju. Mozak stalno nekog vraga radi. Mogu reći da, između ostalog, a vjerojatno i baš zbog tog ostalog, proizvodi ideje. Zatim slijedi izbacivanje. Ono, iako odurno, uglavnom djeluje bezazleno. - Znam što želiš reći, a ne možeš nikako uklopiti u tekst. Što? - Parafrazu jedne protu(c)hepatitiške reklame. Da tvoje riječi rade licu ono što rade umu, ljudi bi bježali od tebe. A, to. - Inače, nemoj ni pomisliti da bi to moglo imati ikakve veze s istinom. Jesi naporan, ali, budući idiot, posve si bezopasan. Figura je zgodna pa ju radije čuvaj za neke ljepše prigode. Sad opet moram doći do svoje ideje. - Tu sam. Gdje tu? - U tvojoj glavi. Hahaha haha ha. Hahaha. Haha haha. Čudan neki smijeh. - Kad su ti ideje sve odreda čudne. Hah aha. Želio sam nekako dogurati do tvrdnje da postoji nekakva srednja količina novih ideja koje smo sposobni sklopiti. Ako se stalno tjeramo na prekoračenje, doći ćemo u fazu slabe ili nikakve produkcije. Umjesto da ideje iskaču sa svakom novom informacijom, njih će trebati čupati, a nekad jednostavno neće biti ničega (znate onaj razočaravajući osjećaj kad iz nosa izvučete suh prst). To se već može nazvati krizom. Djeci koja sutra kreću u školu savjetujem da poglede upru u svijetlu budućnost. Barem neće vrištati prije nego što ih pokupi kakav kamion. Eto što se desi kad idem tipkati nakon što sam pola dana na istoj lokaciji. Moram se nekako natjerati da prestanem. - Mogu ja. |
