...in patria sua
21.06.2007., četvrtak
L(uđacima nikad nije dosadno)
|
Lude gljive? Daleko od toga. Vrganji su na jelovniku. Po meni, najbolje od svih gljiva. Sad bi mi netko mogao spočitnuti da sam zaboravio na tartufe, ali imam, po vlastitom sudu (koji će, iako sasvim nepristran, uvijek biti na mojoj strani), sasvim solidan protuodgovor. Tartufi, osim što su mi okusom poznati koliko i živi kineski gastronomski specijaliteti, imaju povisoku cijenu i nije ih baš najlakše naći, pogotovo ako živite podalje od Istre. Vrganji mi, pak, rastu stotinjak metara od kuće (samo onda kad rastu) i prilično je sigurno da ću se iz šume vratiti s ponekim. Zato nije čudo da se danas jede juha od vrganja. No, s njima ima jedan problem. Multipli. Vrganje ne vole samo ljudi, nego i razne druge zvijeri poput puževa i kukaca koje poznajem samo kao ličinke. Zbog potonjih se mnogima juha od vrganja ogadila. Iako mama pazi da ne kuha ništa osim mladih i još neizbušenih ili pak onih dobro posušenih, crvi uvijek ostave nekog predstavnika da prosvjeduje pred kradljivcima doma mu i hrane. Poradi tih činjenica prisiljen sam tu i tamo iz juhe vaditi prokuhane izvoriće životinjskih bjelančevina. Oni mogu jednostavno isplivati na površinu i tako se pristojno najaviti (gledaj što se vi odurni ljudi učinili od mojeg tjelešca). Mogu se isto tako naći u žlici. To je već manje pristojno jer se rađa dilema. - Pojedi, neće ti biti prvi. - Nemoj, možda sam živ. - Povjerovat ćeš svom glasu iz mrtvog crva? - Ako i nisam više živ, onda me zamisli živog. Veselo rujem po vrganju, klopam micelij, kopam tunele i rastem. To baš i nije strašno. Možda malo tužno jer sam ti prekinuo djetinjstvo. - A sad zamisli kako se migoljim. Ne ovako malen i iscijeđen. - Isključi ga što prije, ogadit će ti juhu. Neće, jeo sam i gore stvari od vlastitih umišljotina. - Rekao sam iscijeđen. Znaš li gdje su završile moje tjelesne tekućine? Gdje su mi crijeva, gdje je moj minijaturni izmet? Sigurno znaš da su crvići mala i okrugla stvorenjca. Kad nas netko kuha, mi se lijepo napuhnemo i ubrzo prsnemo. Što je bilo u nama, postaje dijelom tvoje juhe. MIsliš da je sama od sebe tako gusta? - Crve, ne seri, gusta je od zafriga. Vadim prstom crvića iz juhe i ispucavam ga u neznanom smjeru. Valjda neće odsjesti na zidu. Grabim žlicom. U njoj čeka novi. - Misliš da je moj brat bio sam? MIsliš da nas već nisi hrpu pojeo? Sviđa ti se? - Crve, zaribao si se. Ako mu od jednog nije bilo ništa, neće ni od tebe. - Pojedi crva. Nemoj slušati. - Zapravo, nemoj razmišljati. Ili barem skreni temu. Što ima na televiziji? Dokumentarac o mravima. Radilice upravo nekud nose ličinke. - Isti ja. Evo, tako sam izgledao prije nego što sam bio skuhan. Kako je divno migoljiti se. Probaj me pojesti, možda što osjetiš. Još jedan izranja. - Uzmi i mene! Kad me pregrizeš, osjetit ćeš nešto slatkokiselkasto. Vadim prstom dva crvića. Konačno jedem juhu. Evo novog. - Zašto nas ne jedeš? Pa sad se više ionako ne razlikujemo od juhe. Ona je u nama i mi u njoj. Kad jedeš juhu, jedeš i nas. Sviđa ti se? Vadim i trećeg. Juha je vrhunska (najbolja poslije onu koju zovem grah z zeljem), ali raste mi period između zalogaja. Na površini su nova dvojica. - Čuli smo da je ovdje neka zabava. Crvožderna. Na prstu mi momentalno obitava pet skuhanih crvića. Pokušavam ne previše gledati u njih. - Ej, nama je dosadno, ideš nam na živce. Sad ćemo pozvati velikog brata. U žlici je Veliki crv. Usuđuješ se ignorirati moju mlađu braću? Moju braću koja se vole migoljiti i koja su sada dio juhe? Moje male braceke kojih si ionako požderao već na stotine? U trešnjama, u višnjama, u jabukama, u kruškama. Ima nas svugdje, što god da jedeš, pojest ćeš crva. Sviđa ti se? Baš i ne, ali ne da mi se ostati gladan samo zato što sam si nešto umislio. Jedem dalje. Veliki crv je mekan i daje nekakav utisak ljigavosti. Kao da jedem nekakvu sluz, a ne crva. Možda crvi baš i jesu takvi. A možda sam upravo pojeo komad klobuka vrganja. Dosta glibljenja u sebi. Neću ovako nikad pojesti juhu. Vraćam malu braću unutra i miješam. - Tako se to radi. Sad si jednog stavi među zube i uslikaj osmijeh. To bi bilo mučenje mrtve životinje. - Mučila se kad se kuhala. Sad joj je svejedno. Onda je samo bolesno. - A pisati priču o svojem umišljenom razgovoru s crvićima nije? Dosta, ohladit će mi se juha. |
