...in patria sua
15.05.2007., utorak
J(ako nejasno)
|
Jedne večeri odlučio sam razbiti monotoniju. Uzeo sam Najveći čekić i jedva ga odvukao do njezinog postolja. Nije napravila ništa. Nikad ne napravi. Samo se smješka onim svojim umirujućim arhajskim smiješkom. Kao da se nikad ništa neće dogoditi. Ne smijem gledati. Smirit ću se i opet neće biti ništa. Sve će biti savršeno. E, neće. Uz osjećaj raspucavanja mišića podigao sam čekić i odvalio joj glavu. Sad se smij! Iako u polumraku kuta, vidio sam da je smiješak i dalje na mjestu. Odvukao sam čekić do glave udario ju punom snagom. Odbio se od poda kao od gume, a glave više nije bilo. Zar je tako mekana? Što sam pobogu čekao? Ionako samo kržljavim u ovoj nirvani. Krenuo sam da dokrajčim ostatak. Šok. Glava je na svojem mjestu. Zar se to regenerira? Ponovno sam zamahnuo čekićem, ali on se ovaj put odbio od glave i izletio mi iz ruke. Nemam više snage. Mora biti neki način. A koji? Ona sama neće nestati. Ona sama neće nestati. Ona sama neće nestati. Ponavljam se. To je njezin trik. Vrti me. A ja mislim da se vrtim sam. Možda se i vrtim sam. Ne, to i je njezin trik. Kako mrzim trikove. Ali samo dok ih izvodi netko drugi. Skrećem s ideje. Monotonija mora prestati. Nestati. Evo ti! Bez neke nade sam ju puknuo nogom. Umjesto da se skvrčim od boli, vidio sam kako je od njezine noge ostala šaka kamenja. To nije očekivala. Sinulo mi je. Ona nema šanse protiv mene. Pazi, muha! Jedan pošten aperkat odnio joj je pola plave. Drži ovo! Udarac laktom i nema više ruke. Imam ja još jedan lakat. Za drugu ruku. Umjesto njoj, bol stiže meni. Ne smijem se ponavljati. Ne smijem se... Opet trik. Ušuti! Glavom sam joj razbio torzo. Div je prepolovljen. Ovo ti je za nizove! Koljeno svodi polovicu na noge. Fali mi još nešto. Fali... Oprezno s rečenicama. O... Salto! Ne znam to izvesti, ali neće valjda biti baš salto mortale. Skok. Čemu? Zar sam morao skočiti? Nasjeo sam na drugi trik. Na vlastitu Čekić nije. Barem mi sad ne treba. Kako ću se dočekati? Neću. On će me dočekati. Ona. Sigurno mi se sad smije iz čekića. Čija je pobjeda? Moja nije. Glava - čekić, 0:1. Ili je moja? Idem van. Daleko od monotonije. Ako ju hoćeš pobijediti,moraš ju otjerati ili otići. A ja sam bio u njezinom carstvu. I uspio otići. U život. Zar nisam otamo cijelo vrijeme pokušavao pobjeći? Zar se nisam upravo vratio u pakao? Idiot! Budaletina. Sve ispočetka. Tko će to? Reset. Evo me. Udah. ? Kmeeeeeeeeeeeee! |
