...in patria sua
21.02.2007., srijeda
G
|
Gospodin J. se jedno jutro probudio pametniji. I odmah je to osjetio. Kad se protegnuo, nije rukom napucao luster jer je lijevu ruku uredno savio u laktu. To mu je na lice natjeralo osmijeh. U zadnjih deset dana redovito je udarao taj luster, a prije dva mjeseca ga je i razbio. Obuvajući se, nije navukao jučerašnje čarape, nego ih je otprve bacio u za to predviđen kut. Još jedan pobjednički smješak. Također je poslije puno vremena poljubio ženu prije odlaska na posao. U polusnu je promrmljala neko ime. J. se nadao da je njegovo. Budući da je krenuo na vrijeme, nije mu se nikamo žurilo pa je vozio polagano i uživao u krajoliku izrešetanom kafićima. U nekima od njih je i sam bio redovit gost. Nekoliko vozača ga je preteklo. Jedan u audiju mu je i zatrubio projurivši barem duplo brže od njegovih šezdeset. Nije se ljutio, na tom dijelu ceste često su se nalazili policajci i jurnjava se nije isplatila. Dva kilometra dalje, J. se treći put pobjednički osmjehnuo. Onaj iz audija je glasno psovao dok mu je murjak pisao kaznu. Drugi murjak je mahnuo J. da stane. - Vaše isprave, molim. ... - Sve je uredu. Hvala i doviđenja. To mu se dotad nikad nije dogodilo. Uvijek su nešto tražili. Čak i kad je sve bilo u redu. Parkiralište ispred banke bilo je doslovno zakrčeno. Taman kad je mislio okrenuti se, odnekud se izvukao jugić i odbrujao ostavivši za sobom oblak dima. J. je odmah uletio na upražnjeno mjesto. Iza njega je već čekalo par izvisilaca. Na poslu se, kao i obično, nije dešavalo ništa zanimljivo. Iz nekog nejasnog razloga, pljačkaši su zaobilazili ovu poslovnicu. J. i kolega su se obično zafrkavali da su oni tome razlog. Objektivno, to nije imalo puno smisla jer su obojica bili zdepasti i proćelavi muževi u četrdesetima, a pištolje nisu smjeli koristiti. Točno u podne, J. se prenuo iz polusna. Najbliža crkva imala je ono čudo od električnog zvona, a župnik je vjerojatno smatrao da će mu doći to više vjernika što se bolje čuje. Odaziv na zvonjavu nije bitno porastao. Konkretno, jedina promjena bilo je to da je jedna gluha baba otada dolazila na misu na vrijeme. S druge strane, odaziv na peticiju protiv buke bio je golem. Zadnja slika koja je u J-ovoj glavi ostala od drijemanja bio je pištolj. Iz njega se rodilo pitanje: Kaj ak dojde naoružani pljačkaš? Kaj ak počne pucati? Kaj bum čekal da me vubije? Zapravo je vjerovao da bi vrlo vjerojatno pucao u pljačkaša, ali mučilo ga je to što bi zbog toga ispao ubojica. Zaštitari su doslovce topovsko meso. U nadi da će skrenuti tok misli, uzeo je novine. Uspio je, ali krenulo je na još gore. U svakom članku pronašao bi tipfeler, gramatičku ili logičku pogrešku. Na par mjesta je našao i nezgrapne rečenice, članke kojima je nedostajao kraj, pa čak i očite laži podvaljene pod istinu. Zadnji put kad je čitao novine, nije ništa od toga primijetio. Pokušao je ignorirati gluposti, ali nije išlo. Počeo je osjećati onu famoznu ogorčenost. Svijet u kojem živi nije mu se više sviđao kao ujutro. Novine je zatvorio prije nego što je došao do polovice. Sad ga je mučila nova stvar. Glupani. Općenito, svi ljudi koji svoj posao rade daleko gore nego što bi trebalo. Nije shvaćao zašto se na ključnim pozicijama ne mogu naći ljudi koji su za njih sposobni, nego samo primjerci za zoološki vrt. Pokušao se sjetiti nekog političara koji bi se mogao gledati kao pozitivac. Prazan skup. Oni koji nisu idioti, redovito su đubrad teške kategorije. Tko god ima imalo mozga, taj gotovo sigurno krade. Na pamet mu je pao samo jedan lik za kojeg bi rekao da je pošten, ali taj je bio gotovo beskoristan. Oni koji su se pokazali sposobnima za visoke funkcije, krali su naveliko, čak i kad bi to izašlo u javnost. Tada bi još i pokazali da su necivilirana gamad. Opet mu se javio onaj osjećaj ogorčenosti, ali sada ga je bio svjestan. Shvatio je da se nema što živcirati jer ionako neće ništa učiniti. No, to ga nije veselilo, nego samo pojačavalo razočaranost. Nekakvo rješenje naprosto mora postojati. Samo mu se treba domisliti. Stvar je u malim koracima. Nakratko, J. je osjetio navalu oduševljenja. Uopće ne treba raditi velike stvari. To niti ne može, ali ništa ga ne sprečava da popravi ono što može. A toga je bilo puno. Previše. Ogorčenost se vratila. Sad mu je i ta riječ išla na živce. U neka davna vremena možda je zvučala dobro, ali novinari su od nje napravili kurvu. Danas su svi ogorčeni. Branitelji, žene, prodavači, nezaposleni, doktori, profesori, građani, ... Loše raspoloženje mu se zadržalo do večeri. Pokušao je ženi objasniti što mu je na pameti, ali ona ga je samo začuđeno gledala i rekla mu da se sredi. Bila je prilično u pravu jer J. je inače bio miran i šutljiv čovjek koji se nikad nije pravio pametan. Istina, nije imao ni zašto. Ovo sad je za nju bilo previše. - Napil si se, odi spat! Ja te ne mislim sad tu trpeti. - Pa nisam opće pil. Samo ti oću reći kak svijet ne valja. Kužiš, tu nekaj treba napraviti. - Ti nisi pri sebi, odi spat. Do jutra se buš valjda strijeznil. - Kad jesam trijezen! Pa vidiš valjda da sam ravno hodil, nisam se niš zibal dok sam v hižu išel. A i govorim čist jasno, a ne kak pijanci... - Pa opće to kaj govoriš nije v redu. Ti navijek čkomiš! - Zbilja! Tu se J. opet zamislio. Cijeli taj dan je bio drukčiji. Shvatio je da zna neke stvari koje prije uopće nije zamjećivao. Sad ih je vidio i to ga je nerviralo. Pamet je prokleta stvar. A usto i nepovratna. Nemoguće je riješiti se znanja. Moguće ga je samo povećati. Zapravo, malo ciljane anoksije moglo bi uništiti sjećanja, ali vjerojatno bi tako nestala i osobnost. Uostalom, zombiji se rade upravo tako. - Otkud mi sad to? Ovi podaci su mu bili nepoznati. Neprirodni. J. je poželio izaći iz ove kože. Počeo je udarati glavom po zidu. I prestao jer je boljelo. Zavukao se u postelju i pokušao zaspati. Žena je došla za petnaestak minuta. Nije mu više ništa rekla. Šutnja je potrajala još dva sata, a zatim je počelo hrkanje. Ženino. J. nije mogao zaspati. A želio je. Nadao se da će mu san vratiti neznanje. |
