Odluka

17.06.2019.

Super je kad smo u nekoj smirenoj zivotnoj fazi - siguran posao (koliko to moze biti), muz, djeca, sacica dobrih prijatelja.. Rutina, komforna zona.. Ne izlazi mi se cesto iz toga. Ali prijetnja za neke od nas je ta da postane monotono. Pogotovo ako ne zivis svoj san vec te netko drugi oblikovao pa zivis onako "kako je red". Onda krene "svrbit u guzici" kao sto bi moj dragi rekao.

Od tog pocetnog kopkanja i zelje za promjenom, pa do donosenja odluke, mogu proci mjeseci.. mozda i godine. Razumije onaj koji i sam ne moze pustiti korijenje na jednome mjestu. I to je ok. Kad si sam i mlad. Ili samo sam :D
Ali, kad stignu djeca, takvo lutanje treba prestati. Za njihovo dobro i dobro svih nas. Netko je mozda pozvan cijeli svoj zivotni vijek provesti od mjesta do mjesta, ali uvjerenja sam da se moja ekipa i ja moramo skrasiti negdje pod ovim nebom. Zivot je kratak i lutanju dodje kraj, prije ili kasnije.

Ucim nesto novo. Ucim zastati kad mi "dodje da idem" (kao sto Mika Antic kaze u jednoj svojoj pjesmi). Uprem svoje duhovne oci prema Onome koji sve vidi i sve zna. Ti me vodi, Spasitelju moj, inace cu lutati do kraja svog zemaljskog vijeka! Osjecam odgovornost jer cu jednog dana dati racun za svoj zivot i zivot svoje djece i zbog toga zelim (moram) nauciti da ne krecem dok ne budem sigurna i dok ne osjetim onaj duboki i stvarni mir u srcu da cinim ispravnu stvar.

Vuku me korijeni, moj narod, materinji jezik - kakvi god da smo, svoji smo si. Dosta mi je tudjine. Moja prava domovina je na nebesima, ali vjerujem da je Bog s razlogom ucinio da se rodim bas tamo i bas tada. A ja lutam, odlazim, pa se vracam i tako u krug. Promjena dolazi - vjerujem. Blizi se kraj i dolazi vrijeme za prijelomnu odluku. Veselim se, uzbudjena sam i pomalo euforicna. Ucim se biti strpljiva, smirena, odmjerena. Zivot je lijep. Zivot je avantura kad znas da postoji neki veci cilj od onog da se rodis, radis i umres.

Trazi, kopaj, ne odustaj, idi, kucaj, moli - dok ne nadjes ono sto ce ti dugorocno zadovoljiti dusu i srce i um. Dok ne nadjes ono sto je vjecno i savrseno. A kad nadjes, bori se, cuvaj, ne daj da ti itko to ukrade, umanji, unisti. Zivot - tako snazna rijec.



"Kad mi dođe da idem,
mnogo moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem
i ja idem kao lud
- unutra u mene."
(dio iz pjesme "Mart" - Mika Antic)

U kakvom to svijetu zivim

11.06.2019.

Svako vrijeme nosi svoje. Ne kazem da je danas teze nego prije 50 godina godina, mnoge stvari su lakse, jednostavnije, ali mislim da je tesko odgajati djecu u ovo doba suvremene tehnologije. Utjecaj je velik, sa svih strana. Mnogi nisu uopce svjesni da mi nismo samo tijelo, nego smo i duh i dusa. I tako u toj nesvjesnoj uspavanosti, prepustamo duse svoje djece raznim drugim duhovima da ih ostecuju, kradu, manipuliraju, odvode u propast. A zapravo sami to cinimo jer je odgovornost nasa.

Djeca se vise ne krecu dovoljno, odvojeni su od prirode i od svega sto je dobro i normalno za zdravlje. Fizicko, dusevno i duhovno. Ne svi, ali globalno kad sagledam - vecina. Moji su mali, sve ide polako, po nekom svom redu, no nije mi svejedno kada razmisljam o buducnosti i ne zelim ih odgajati na danasnji, 'moderni' nacin. Imamo laptop (od nedavno), imamo mobitele, nemamo televizor. Biramo sto gledamo, slusamo, cime se punimo. Cesto izaberemo pogresno, nekorisno, cesto nas zatvrpavaju reklamama i oglasima. Trudimo se biti na oprezu, biti budni, cuvati svoje srce i svoj um. Dakako, ne uspijeva uvijek.

Ne smatram da smo nesto bolji, pametniji, vredniji od obitelji koje imaju drugacije principe, koji su prigrlili svu mogucu tehnologiju da bi si olaksali, da bi djecu zaokupirali, da bi sami sebi kupili slobodno vrijeme. Svatko cini najbolje sto zna i misli. Znam samo da smo, mi osobno, sretniji, zadovoljniji, nasmijaniji, opusteniji - kada smo budni i trijezni i kada pazimo na svoja srca i na srca nase djece. Ispunjava me kvalitetno provedeno vrijeme sa muzem, sa djecom. Volim biti okruzena zivotinjama i biljnim svijetom. Cesto sam zapravo u borbi da se istrgnem ovom napadnom, ovisnickom, manipulativnom svijetu koji hoce da nas odvoji od svega bitnog i vrijednog. Svesni ili nesvjesni, priznali i ne - to je cinjenica. Zelim preuzeti odgovornost za svoj zivot, za svoje osjecaje i za svoja djela.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.