ŠTO SE DANAS NIKAKO NE MOŽE
Htio sam reći par riječi o onome što se nikako ne može raditi danas kad uživamo plodove tolikog civilizacijskog i kulturnog razvoja.
Potaknut prije svega diskusijom koju je V. Putin imao jučer s predstavnicima organizacija invalida koji su i sami invalidi pa je bilo interesantno s ruske državne televizije vidjeti i čuti o jednoj praksi koja je sasvim različita od one koja se provodi širom našeg planeta u obliku stajališta o drugorazrednosti ljudi oštećenog i limitiranog zdravstenog stanja.
Tako je Putin razgovarao s gluhim ljudima, sa slijepim ljudima, sa ljudima amputiranih ruku, sa vojnim ratnim invalidima, sa ljudima koje karakteriziraju problemi mišljenja, ali i s ministrima zaduženima za zdravstvenu politiku u Rusiji koji su također sudjelovali u ovoj panel diskusiji. Mene je posebno tangirala psihijatrijska problematika pa sam bio više nego oduševljen stajalištem Putina da su za mnoga konstruktivna rješenja zaslužne upravo osobe koje pate od psihičkih poremećaja kao što je Putin spomenuo i oca ruske aeronautike Ciolkovskoga koji je bio gluh, dakle, zdravstveno i tjelesno hendiikepiran.
Na taj je način htio posebno istaknuti činjenicu da tjelesni hendikep ne mora nužno značiti gubitak naših sposobnosti niti može producirati podcjenjivački stav prema invalidima, jer se u odnosu prema ovoj kategoriji stanovništva najbolje ogleda socijalni razvoj i dosegnuta razina ukupnog kulturnog napretka.
To bi ukratko bilo moje zapažanje ŠTO SE NIKAKO DANAS NE MOŽE, da se nikoga ne može praviti budalom na pravdi Boga i istine koji suvereno upravljaju cijelim svjetskim događanjem. Sasvim, dakle, suprotno ideji da je za upravu cijele svjetske građevine odgovoran politički čovjek zajednice. Dakle, tradicionalnoj psihijatriji treba osporiti pravo prvenstva u rasuđivanju psihičkih stanja ljudi i pojedinaca koje ona uporno proglašava socijalno nedostatnima i teško bolesnima pa onda nije čudno da se danas kod nas i u svijetu obična neuroza tretira kao ozbiljno i teško psihičko stanje, a razlozi brkanja nivoa složenosti i težine nekog pojedinačnog slučaja često su motivirani banalnim razlozima kao što je stupanj osobne simpatije psihijatra, njegove educiranosti i opće kulturne razine, interesima koji ga vode medicinom u zavisnosti od ljubavi prema ljudima ili pak u zavisnosti od socijalnog prestiža, ugleda i novca kojeg psihijatrija i cijela medicina uzima u obzir kao nepobitnu činjenicu, jer oni svi misle da mogu, cijela psihijatrija misli da može neodgovorno i neprofesionalno dijeliti medikamente kao i lekcije cijelom kulturnom čovječanstvu, da može sudjelovati u vojnim okršajima kao što su to radili psihijatar Karadžić i Rašković ili na drugoj strani kao što je radio Kulenović i Bartul Matijaca, da može u forenzičkim slučajevima petljati i mazati oči cijelome sudu i advokatima u zavisnosti od veličine mita koji je primljen ili pak iz nekih osobnih razloga animoziteta ili spolne razlike.
Zato ja mislim da je suđenje psihijatru Karadžiću u Hagu za ratne zločine počinjene nad nevinim ljudima zapravo suđenje cijeloj svjetskoj psihijatriji, jer se naša psihijatrija malo razlikuje od zapadne što dokazuje i slučaj upravo spomenutoga Karadžića koji se obrazovao u Engleskoj i tu stekao stručno psihijatrijsko znanje. Na žalost!!!
Dakle, oni svi misle da mogu, kao što može sokol nad golubom, ali im je jučer V. Putin rekao da NE MOGU i u tome vidim veliki internacionalni doprinos jučerašnje diskusije koja se ovdje u Adelaideu gledala i slušala sa posebnom pažnjom.
dr Zlatan Gavrilović Kovač
