ORIGINALI

30.11.2022.




ORIGINALI



















Kako su mene ovdje u Adelaideu pitali da im pokažem originalne tekstove polemike sa Matvejevićem koji su štampani u zagrebačkom Poletu to sam ja nakon vremena truda ipak uspio te slike prenijeti na svoj kompjuter i sada se taj dokument dostavlja poštovanom čitateljstvu. Gledajući danas moglo bi se reći da je taj tekst mogao biti bolje opremljen a ne ovako da *bode u oči*. Svejedno prevladavalo je mišljenje da je ta polemika *uspjela*. A ona je uspjela jer se i dalje nastavilo sa opanjkavanjem autora i to su svi radili i svako na svoj način možda samo zato jer sam ovdje pisao o *punoj nacionalnoj ravnopravnosti i solidarnosti *. Ali to je u moje vrijeme u Hrvatskoj već prestalo biti popularno . ZGK.

NA RUBU MOGA STOLA

28.11.2022.






ovo je moja najnovija slika NA RUBU MOGA STOLA

POVIJESNI ROMANI MARIJE JURIĆ ZAGORKE

15.11.2022.





Pišu dr. Zlatan Gavrilović Kovač i Jadranka Varga


POVIJESNI ROMANI MARIJE JURIĆ ZAGORKE

Marija Jurić Zagorka je pisala povijesne romane u svezi sa povijesnim životom hrvatskog naroda i tu je data jedna slika našeg narodnog života na način, da su cenrtalne sudbine, koje njeni romani prikazuju, društveno i ljudski duboko povezani sa sudbinom cjelokupnog hrvatskog naroda pa se odatle može reći kako je nastalo djelo sadržajno pomjeranje u pravcu klasičnog povijesnog romana, a to se najbolje vidi u povezanosti tematike sa kardinalnim povijesnim događajima i prevratima gdje se na jedan osebujan način očituje izuzetan autoričin smisao za povijest i doživljavanje povijesti koja po svom konkretnom i živom razumijevanju povijesti približava čitatelju stvarni narodni život epoha.







Tako je za nju povijest na jedan primaran i neposredan način prije svega sudbina hrvatskog naroda. Svjesno izražavanje jedne takve narodne sudbine u velikim povijesnim likovima i ukazivanje na povezanost tih sudbina sa problemima današnjice kod Marije Jurić Zagorke organski izrasta tek iz konkretno zahvaćenog života naroda u nekom njegovom određenom povijesnom periodu.

Ona, dakle, piše polazeći od doživljaja samog naroda, od duše naroda i samo za narod, prema tome, ovdje odjekuje glas samog narodnog života, a ne samo piščev odnos prema problemima narodnog života, a to je moguće tek nakon ozbiljnog i temeljitog raščišćavanja povijesne, ideološke i umjetničke vrste i u tome je jedna fundamentalna razlika u odnosu na naše suvremene pisce koji doduše pišu za narod i o narodnim sudbinama, ali da sam narod u njihovim romanima igra drugorazrednu ulogu pa je onda samo objekt za umjetničku demonstraciju humanističkih ideala koji je istina u uskoj vezi sa važnim problemima narodnog života, ali sa gledišta umjetnosti predstavljaju samo kulisu za neku glavnu radnju koja se odigrava na nekoj drugoj ravni koja nema neposredne veze sa narodnim životom.

Što je, dakle, toliko važno za ovaj povijesni roman? Važno je to, da se prikazuju takve individualne sudbine u kojima se životni problemi epohe odražavaju neposredno, a u isto vrijeme tipično pa to znači, da su najpresudniji momenti životni odnosi prema povijesnim događajima, jer narod doživljava povijest neposredno.

Povijest je njegov polet i njegov pad, lanac njegovih radosti i kobnih patnji. Ako autor romana uspije pronaći takve ljude i sudbine u kojima se neposredno pojavljuju važni društeni i ljudski sadržaji, problemi, tendencije, strujanja jedne epohe, onda ona ili on može prikazati povijest na temelju samog narodnog života, avelike povijesne figure koje su prikazane kod klasika, na primjer, imaju u radnji funkciju, da te probleme i struje, koje smo prethodno osjetili i doživjeli, sažmu i pjesnički uopće na jednom višem stupnju povijesne tipičnosti.






Time pisac izbjegava ograničenje na golu neposrednost narodnog života, na jednostavnu spontanost narodnih pokreta i zato veliki povijesni likovi moraju u kompozicijskom pogledu biti samo sporedne figure, ali su oni kao sporedne figure neophodni kako bi se upotpunila povijesna slika svijeta. Pri tome se sa stanovišta narodnog duha može za povijesni roman dogoditi to, da privatne sudbine, ma koliko da su ljudski psiholiški živo prikazane, ipak nemaju organske veze sa povijesnim problemima narodnog života, sa bitnim društveno-povijesnim sadržajima prikazanog perioda pa tako ostaju privatne sudbine na način, da je povijest svedena na prostu funkciju pozadine ili neke dekorativne kulise.

Povijesni romani Marije Jurić Zagorke nastali su u jednom burnom periodu hrvatske povijesti kada se budi nacionalna svijset i kada nacionalna misao postaje vlasništvo najširih slojeva naroda i hrvatski narod je tek kroz te dramatske događaje krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća doživio i usvojio nacionalna osjećanja, dakle, tek onda kada su osjetili Hrvatsku kao svoju zemlju, kao domovinu koju sami stvaraju.





Zato buđenje nacionalnog osjećaja, a time i osjećaja te razumijevanja za nacionalnu povijest nije nastao samo u Francuskoj ili Britaniji, na primjer. Postojao je također neobično jak nacionalni pokret kod Hrvata i jasno je, da je taj pokret sa Ilircima bio pravi masovni pokret koji je u široke narodne mase unio upravo smisao za povijest i doživljavanje povijesti.

Apel za nacionalnu nezavisnost i samosvojnost nužno je povezan sa ponovnim buđenjem nacionalne povijesti, sa sjećanjem na prošlost, na nekadašnju veličinu, ali i na momente nacionalne sramote bez obzira odvodili to u neke progresivne ili regresivne ideologije. Tako se u tom masovnom doživljavanju povijesti povezuju nacionalni elementi sa problemima društvenog prevrata, dok se istovremeno postaje svjestan povezanosti nacionalne povijesti s onom svjetskom.






Kod čitateljstva Zagorka je bila neobično popularna i možda joj zbog toga nisu bile sklone takve književne osobe kao što je na primjer Đalski koji je njena književna ostvarenja nazivao šund literaturom za kravarice, a zamjerke je pronalazio i u njenom novinarskom radu.

Literarna je kritika, dakle, nije naročito cijenila tako da ni Zagorka nije pohvalno mislila o svome radu. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijem tretiranju njene literature.

dr. Zlatan Gavrilović Kovač
Adelaide, 8.3.2016.





KAKO SAM ZAVOLJELA ZAGORKINE ROMANE?


Prva Zagorkina knjiga koju sam pročitala bila je “Grička vještica”, imala sam 18 godina kad sam tog 3.5.1975. počela čitati “Gričku…” i nisam se zaustavila, dok nisam pročitala sve, svih 7 svezaka romana:


“Tajna Krvavog mosta”
“Kontesa Nera''
''Suparnica Marije Terezije'',
''Dvorska kamarila'',
''Buntovnik na prijestolju''
“Malleus maleficarum”



Taj romantični povijesni serijal me toliko dotaknuo, da sam često znala posuđivati u knjižnici sve naslove i ponovo čitati, zamišljajući Sinišu i Neru u toj nemogućoj ljubavi koja je na kraju ipak završila sretno za njih dvoje, jer to nije bio samo povijesno-romantični serijal, već je sa elementima krimića, akcije, pustolovine i, naravno, romantično-ljubavnog odnosa glavnih likova.

Iako se nagađalo, da je prava “grička vještica” bila Barica Cindek, pekarica i piljarica sa Markovog trga, Zagorka je ipak taj lik darovala lijepoj mladoj plemkinji, kontesi Neri Keglevisz, unuci grofice Suzane Ratkay, a sve je temeljeno na sudskim spisima starog Zagreba kad se sudilo vješticama.

Ključni likovi romana su, uz Neru i Sinišu, otac Smole, notar Szale, sudac Krajačić, korumpiran i pokvaren gradski aparat koji je uzimao pravdu u svoje ruke, a u stvari su vješci ujedno i suci koji osuđuju nevine mlade žene, da bi ih kasnije iskorištavali u razuzdanim dekadentnim zabavama po tajnim dvorcima i plemenitaškim kućama u okolici Zagreba.


‘’Vrijeme radnje je ukomponirano u početak osamnaestog stoljeća, kada u Hrvatskoj dolazi do sukoba Hrvata sa Mađarima pri kojemu se Marija TErezija priklanja Mađarima radi očuvanja postojećeg mira u monarhiji. Ovo razdoblje preslika je stanja u Hrvatskoj za vrijeme nastanka romana, dakle od1913.-1920. kada se Hrvatska nalazi u nezavidnom položaju za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata. Iz ove činjenice iščitavamo upravo političku obojenost spisateljičinih romana, među kojima je i Grička vještica.’’
izvor: Wikipedia citata:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Gri%C4%8Dka_vje%C5%A1tica

I tako se nižu razni likovi, advokati, notari, Isusovci, grofovi, plemići, purgeri, kastelani, španovi, raznorazni “vražji svijet” opijen razvratom i koruptivnom zavjesom ispod koje su se krili, a u svemu tome – ono čisto, kao dragulj što sija, je ljubav neustrašivog kapetana Trenkovih pandura, Siniše Vojkffy i mlade kontese pepeljaste kose, Nere Keglevisz, čiji je opis susreta u tamnoj šumi najviše djelovao na mene, a i kasniji njihovi susreti gdje se već osjećala ljubav u zraku, ali je ni jedno od njih dvoje nije htjelo priznati jedno drugome, upadajući u razne događaje i susrećući se u situacijama kad su, zapravo, shvatili da se vole.

Fabula ovog serijala je toliko kompleksna, da se čitatelj jednostavno prilijepi uz slova i čita tekst kao da gleda jedan najnapetiji film ulazeći u tajni svijet Zagorkinih junaka, prolazeći kroz tajne prolaze, mračne šume, tajanstvene dvorce, čudne likove koji se prikazuju onakvi kakvima nisu, presvučenog cara u građanina, a mašta juri zajedno sa perom ove briljantne književnice.

Sljedeći roman kojeg sam isto tako napeto čitala je Zagorkin posljednji roman, “Jadranka”, smješten u doba Bachovog apsolutizma, opisujući ljubav hrabre mlade Hrvatice Jadranke Marušić i Vjerana Keglevića, potomka plemićke loze, koji u sebi sadrži elemente špijunsko-kriminalističkog romana, naravno, opet uz povijesni štih romansirane ljubavi ovo dvoje glavnih junaka.


Nadalje, sljedeći Zagorkini romani koje sam čitala su:


“Plameni inkvizitori”
“Kći Lotrščaka”
“Republikanci”
“Vitez slavonske ravni”



Iako sam željela pročitati i ostale romane, prije svega “Gordanu” koja je izdana u 8 svezaka, nisam dalje ulazila u taj zavodnički Zagorkin svijet romantično-povijesnih romana, već sam prešla na SF literaturu koja me odnijela u sasvim druge svjetove putovanja kroz vrijeme, putovanja u Svemir i u čudne bajke na kojima sam i temeljila moju poeziju pisanu od 2003. godine nadalje.

Moram naglasiti, da sam zadivljena Zagorkinim književnim djelima iz razloga, jer su je optuživali kao “šund-novinarku” uskraćujući joj naziv “novinarka” i tada govoreći kako njene romane čitaju samo piljarice i neobrazovani ljudi.


Danas, toliko godina nakon izdanja Zagorkinih romana dokazuje se kvaliteta njenog spisateljskog djela, a ona je postala simbol grada Zagreba, Gornjeg grada, tajanstvenih zamkova u okolici Zagreba i po našem lijepom Zagorju, jer bi se ti napušteni dvorci mogli lijepo restaurirati i postali bi prava turistička atrakcija kad bi se uveli u povijesno-turističke kataloge, a posebno kada bi se snimila raskošna TV serija “Grička vještica” koja bi promovirala naš glavni grad i njegovu okolicu ovim povijesno-romantičnim književnim djelima.

Znam da je to za sada samo utopija, ali tijekom godina su se javljale takve ideje brzo padajući u zaborav, jer se nitko nije zainteresirao za nešto takvo, osim što pojedine duše i dalje čitaju i žive Zagorkine junake. Bilo mi je zadovoljstvo ponovo se prisjetiti Zagorkinih romana i vratiti se u onaj svijet mladosti kad sam ležala u svojoj maloj sobi i kroz ta njena slova živjela u jednom drugom tajanstvenom svijetu.

Jadranka Varga, pjesnikinja,
Zagreb, 10.3.2016.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=124078

TUZBA DORHu

12.11.2022.








Ovdje poštovanom čitateljstvu dostavlja originalni rukopis moje tužbe i također originalni izgled konačnoga teksta koji je otposlan DORH u Zagrebu prije više od godine dana. Riječ je o tome da je optužen hrvatski i jugoslavenski feminizam ( Rada Iveković, Vesna Pusić, Slavenka Drakulić Ilić, Ivan Kuvačić , Rudi Supek i drugi) zbog ratnoga zločina počinjenoga nad mojom osobom koncem 80 godina neposredno pred početak Domovinskoga rata. Poznato je da sam zahvaljujući neopravdanoj kritici i političkoj praksi hrvatskoga feminizma učinjen doživotnim invalidom koji je zavisan od injekcija koje primam svakih 15 dana već decenijama . Isto tako zbog svoga zdravstvenoga statusa koji mi je na taj način prišiven nisam bio u mogućnosti ostvariti osnovna ljudska prava zaposlenja, ostvarivanja porodice i doma niti bilo koju drugu beneficiju koju donosi punopravno članstvo u velikoj obitelji države i društva . Nakon prikupljene dokumentacije za koju mi je trebalo više od tri decenije ja sam konačno bio u stanju podnijeti tužbu Državnom odvjetništvu Hrvatske o počinjenom ratnom zločinu i konzekvencijama toga zločina koje osjećam i ovdje u Australiji godinama kasnije i to na posve drugom kontinentu













TUŽBA ZBOG RATNOG ZLOČINA POČINJENOG NAD ZLATANOM GAVRILOVIĆEM KOVAČEM











Moje ime je Zlatan Gavrilović Kovač, a rođen sam u Dubrovniku, Croatia, 25.1.1959 godine. I moji prijatelji iz Zagreba se čude zašto ranije nisam podnio ovu tužbu ali ja to nisam mogao jer nije bila kompletirana najvažnija dokumentacija vezana za moj slučaj. Ja sam najmlađe drugo dijete mornaričkog zastavnika Aleksandra Gavrilovića rodom iz sela Raduša iz Šumadije u Srbiji dok je majka porijeklom iz sela Plana u Hercegovini , ćamila Kovač i vodi se u knjigama kao Hrvatica. Moj život od malih nogu nije bio sasvim lagan bas zahvaljujući činjenici da sam pripadnik manjinskoga naroda u Hrvatskoj i to proklamirano bratstvo i jedinstvo naroda bivše države vise je bilo deklerativno nego što je bilo stvarno na djelu. Mi smo kao obitelj preselili u Split 1968 godine zahvaljujući novoj službi moga oca koji je bio uposlen u jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Ali problemi nastaju smrću moje majke Ćamile 1974 godine kada se cijela porodica zapravo raspada. Ja sam tada pohađao Srednju pomorsku školu u Splitu kao najmlađi učenik toga razreda nautike kojeg je vodila profesorica Lipanović. I tu sam doživljavao mnoge nevolje upravo zbog svoga prezimena koje je otkrivalo moje srpsko porijeklo. Ne smije se nikako zaboraviti da je obitelj Gavrilović zapravo cijelo vrijeme trajanja bivšega režima stradavala kao ‘’četnička’’ o čemu najbolje svjedoči slučaj majora Dragutina Gavrilovića koji je u drugom svjetskom ratu bio zatočenik njemačkog koncentracionog logora ali je uspio preživiti pa se vratio u Beograd, na sebe obukao jedino što je tada imao a to je bio kaput kraljevske armije pa se uputio u grad. Ali su ga ispred željezničkog kolodvora u Beogradu susretala grupa jugoslevsnkih partizana kojima se nije sviđalo što je u kraljevskoj uniformi pa ga pretukla do smrti i tako je i sahranjen do nove vlasti u Srbiji kada su njegovi ostaci preneseni u Aleju velikana U Beogradu. Isto je tako činjenica da obitelj Gavrilović u Titovo vrijeme nije mogla riješiti svoju penziju niti socijalne beneficije koje su joj bile dostupne zakonom države kao što je istina da moj otac Aleksandar nikada nije mogao napredovati u svojoj službi iako je bio pripadnik 27 Istočnobosanske divizije od 1944 godine sa trideset godina staža u mornarici

Bio sam tučen, šikaniran ponajviše od samih učenika koji su malo pokazivali razumijevanja za mene ali i od profesora kojima se nije sviđalo to što sam jednostavno rečeno Srbin ili Četnik. Moje kompletno zdravstveno stanje do svoje 18 godine, do predvojničkoga pregleda a onda i kasnije moguće je vidjeti u dokumentima vojne zdravstvene knjižice koja se ovdje dostavlja kao vjerodostojan dokument.

Nakon ovih poraznih iskustava ja sam odlučio da se ne posvetim pomoračkom životu nego saam odlučio studirati filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nisam primljen na upisnom ispitu pa sam otisao prvi semestar u Zadar, tamo upisao studij zahvaljujući profesoru Esadu Ćimiću koji je pokazao veliki interes za moj slučaj i na osnovu literature koju sam pročitao. Vratio sam se nakon nekoliko mjeseci u Zagreb i nastavio svoje studije pored ostaloga zahvaljujući i pomoći moje sestre Zlate udane Santrić. Međutim sam ja sebe sam školovao pišući kao novinar u novini zagrebačkoga Sveučilišta Studentski list. I od tada se javljaju brojni problemi. Koncem 1982 godine ja sam napisao jedan tekst koji se ovdje dostavlja kao dio uklupne dokumentacije pod naslovom Feminizam i država ali se on nije svidio mojim profesorima sa odsjeka sociologije i filozofije FF prije svega Rudiju Supeku, Ivanu Kuvačiću i Radi Iveković koji su napisali kritike toga moga teksta. Ovdje se oni također dostavljaju kao prilog ukupnoj dokumentaciji.Ti su njihovi tekstovi objavljeni u Beogradskoj Politici i beogradskoj Književnoj reći početkom 1983 godine i ti su njihovi javni nastupi direktno odgovorni da sam neko vrijeme kasnije, prema njihovim stajalištima da sam ja zapravo jedan opasan čovjek koji truje jugoslavenski socijalizam , silom odveden u psihijatrijsku ustanovu Centra za mentalne bolesti u Zagrebu kod psihijatra i njihovog osobnog prijatelja Muradifa Kulenovića gdje mi je bez moga znanja i bez ikakovih savjetovanja niti davanja ikakvih naznaka data injekcija antipsihotika depo moditena od kojeg sam ostao zavisan cijeli svoj život. Jer je dovoljno da primite samo jednu injekciju i onda postajete zavisni cijeli život. Ja sam dakle uklonjen sa javne scene na najbrutalniji način jer se vrlo vjerojatno nisam privikao na jugoslavenski socijalizam nego sam također vjerojatno ‘’četnik’’ koji zaslužuje svaku osudu. Posve je nevažno sa kojim su argumentima nastupili moji profesori koliko je važno sa koliko su žestine i snage htjeli da me ocrne u javnosti i kakve sve konzekvencije toga ja treba da podnesem. Ja sam izgubio posao urednika časopisa Pitanja odlukom predsjedništva SSO Hrvatske 1994 godine i ostao sam na ‘’čekanju’’ dugo vremena dok se situacija u Hrvatskoj radikalno mije njala iz dana u dan. Zahvaljujući ranijem prijateljstvu sa dr. Bartulom Matijacom ja sam zapooslen u bolnici Vrapče kao učitelj tjelovježbe iiako to sa mojom strukom nije imalo nikave veze. Ali sam preživljavao. Sa novim odnosima u Hrvatskoj a tu mislim na dolazak Franje Tuđmana na čelo države moja se situacija i osobna i obiteljska još više pogoršala. Moje dijete Ezru Rexa su tukli u školi kao ‘’četnika’’ jer je pokazao jednom prilikom petokraku i objasnio da je tu riječ o čovjeku raširenih ruku, a tukli su ga i susjedi u ulici jer su znali da je otac Srbin . Trčali su za njim djeca i žene sa povicima ‘’Luđače, luđače...’’ i općenito je situacija sa mojim djetetom bila izuzetno teška. Njegovo prvo ime je bilo Vlaho Rex Gavrilović ali sam ja dvije godine kasnije to ime morao promijeniti jer sam se bojao odmazda nad mojim djetetom jer sam znao da on kao Gavrilović ne može preživjeti nadolazeće vrijeme. Isto se dogodilo i sa mnom jer sam ja stao sebe zvati Zlatan Kovač prikrivajući svoje pravo prezime uzimajući majčino hrvatsko . Postoji i dokumentacija u svezi sa time koja se ovdje također dostavlja a to su jedan dio tekstova koje sam objavio u Hrvatskoj ljevici 1994 godine kao Zlatan Kovač. Imao sam jednu trošnu kuću u Kraljevom vrhu nadomak Zagreba za koju su mi prijetili 1992 godine da će otići u zrak , pa su onda vršili raznorazne verbalne pritiske kao na primjer ‘’legitimiranje’’ od strane lokalnih seljaka da se vidi tko sam i što sam i jesam li neprijatelj. U tom me slučaju spasila gospođa Borovec iz Gornje Bistre. Inače njen je sin Kruno Borovec bio upoznat sa cijelim slučajem a kasnije je postao šef policije grad a Zagreba. Pa me je 1992 također pretukao jedan šofer autobusa Zeta kao opasnoga neprijatelja. Kasnije su ljudi koji su bili svjedoci govorili u Prigorju da su ‘’pretukli doktora’’ jer su znali da sam doktor filozofije i da radim u bolnici. To je bilo za mene vrijeme brutalnosti, gladi i hladnoće. Ne smije se smetnuti sa uma da sam četri ratne godine života u Kraljevom vrhu proveo sa 4 metra drva iako je šuma oko mene ali nisam smio sjeći stabla zbog lokalnih seljaka koji bi me unistili. A temperature su tada bile do minus 25. Postoji također i evidencija o mome zdravstvenom stanju koja se vidi u medicinskoj povijesti koja se ovdje isto tako dostavlja . Iz tih prijetnji, nemogućnosti da se preživi i uopće iz cijele situacije sa manjinskim stanovništvom u Hrvatskoj bio sam prisiljen podnijeti zahtjev za useljenje u Australiju i ja i moja obitelj smo ovdje došli 19.9.1994 godine . Ali sam nakon nekoga vremena podnio zahtjev za mirovinom jer nisam mogao doći do nikakvoga posla jer su me oficijelne vlasti Australije držale šizofrenikom. I tako sam u penziji ovdje već više od 20 godina. Da bih ipak ostvario neko pravo na rad ja sam postao volonter novinar na bosanskom radiju isto tako prikrivajući svoje pravo prezime nazivajući se Zlatan Kovač. Postoji na Mixcloud cijeli moj novinarski arhiv nastao na radiju gdje se vidi cijeli moj najznačajniji opus u radijskim prezentacijama . Sada sam više od 60 godina starosti i imam invalidsku penziju sa kojom živim. Isto tako sam ostvario pravo na hrvatsku invalidsku penziju koju primam od 2010 godine

Kuću u Kraljevom vrhu sam bio prisiljen prodati za 10 tisuća maraka kako bih kupio karte za avion jer nisam imao nikakovih sredstava. Kuću sam prodao obitelji Kulež točnije Željku Kulež koji je bio moj susjed i to se vidi iz pisma kojeg mi je poslao. Ali vlasništvo nikada nije provedeno jer je sve bilo jako pravno komplicirano tako da je sve ostalo na verbalnim dgovorima i komadicima papira gdje su date izjave. Tako je i ovo pismo koje se dostavlja jedini dokaz o toj prodaji.

Ja imam sada 62 godine, nemam nikakav auto za prevoz, nemam nikakav stan, nemam nikakvu kucu, nemam nikakav posao, nemam nikakvu ženu već skoro 30 godina, nemam više djece, i općenito sam jako siromašan , živim sa sinom koji je pokazao veliko razumijevanje prema ocu . I ja mislim da hrvatska vlast treba uzeti u obzir ovaj slučaj i kompenzirati materijalni gubitak i duševnu bol koje nosim već decenijama zahvaljujući zločinu ljudi kojeg su počini nad nedužnim osobama kao što to slučaj sa mnom.



Srdacan pozdrav Zlatan Gavrilović Kovač

















TREŠNJE NA MIHALJEVCU

10.11.2022.







ovo je moja najnovija slika TREŠNJE NA MIHALJEVCU , vidi se da je rađena prema uzoru na hrvatske naivne slikare

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.