SOCIAL SECURITY U ADELAIDEU
Činjenica je, da sam već 28 godina klijent Social Securityja u Adelaideu, iako sam osoba sa visokom stručnom spremom, velikim znanstvenim opusom i velikim radnim iskustvom sada već od preko 40 godina, ali sam još uvijek klijent ove institucije od koje dobijem novčane beneficije kako bih mogao preživjeti. Postojalo je jedno vrijeme u Adelaideu kad su mi ljudi od struke govorili, da je razlog tome to što sam over qualified, a to će reći osoba sa previsokim stručnim znanjem.
Nikad nisam znao kako činjenica posjedovanja visoke naobrazbe i znanja može biti nedostatak mjeren decenijskom penzijom, jer tobože ne postoje druga rješenja i tako se uputim prema lokalnom “Social security” u Norwoodu kako bih se raspitao oko jednog kredita, jer je nemoguće da se do tih ljudi dođe preko telefona, jednostavno zato, jer se oni na telefon ne javljaju.
Stanem u red, a velika gužva sve mladih ljudi, roba 30-tak godina i ja jedini malo stariji, a sa štapom u ruci, jer je taj štap jedini način kojim ublažavam posljedice teškog hoda. Čekao sam, čekao i čekao u redu i napokon dođe i moje vrijeme pa zamolim, da se ispita moj kredit, jer oni oduzimaju “fortnajt” (15 dana) duplo veću sumu (od 80 dolara) od one predviđene. Međutim, vremenom se pokaže, da je službenica nestrpljiva pa me povuče u stranu prema jednom radnom stolu i pruži mi telefon, da se poslužim njime i da preko njega dođem do neophodnih informacija o svom kreditu.
Telefonirao sam i opet čekao, čekao, čekao da bih na koncu shvatio, da ona od mene pravi budalu, jer sam mogao telefonirati na isti način i na isti broj iz svoje kuće. Za to nije bilo potrebno, da ja kao bolestan čovjek dolazim u Noorwod ponovno se vratim u red pa stanem čekati kao što sam to već jedanput bio napravio.
Konačno dođe red na mene i primi me jedan sredovječni službenik kojem i nisam morao objašnjavati što zapravo hoću, jer je on na jedan misteriozan način već unaprijed znao što očekujem od njega. Kažem mu, da mi oduzimaju 80 dolara, dakle duplo od kreditne rate i da sam za zadnju penziju bio prikraćen 40 dolara, na što on nestrpljivo odvrati kako je stvar sasvim O.K. i da već u slijedeću penziju mogu uračunati tih 40 dolara, a da će čitav kredit vjerojatno trajati do kraja financijske godine i sada vi meni recite, koliko sam ja otplatio taj kredit i koliko mi još rata preostaje?!
Eto, tako sam napustio “Social security” u Noorwodu kao da tamo uopće nisam bio i što mi sada preostaje, nego da kukam nad svojom vlastitom sudbinom u Adelaideu.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
KARAKTERNE OSOBITOSTI AUSTRALACA
Malo sam razmišljao o tim događajima, jer se pokazalo da je njima draže uništiti stabljike koje su davale lijepi mirisni plod, nego da se i drugi ljudi “koriste” njime i ne mogu sasvim precizno reći kakvi su Australci kao ljudi i kakve su njihove karakterne osobine. Pored toga ne bih volio prihvatiti predrasude jedne karakterologije Australaca na način na koji je to kod nas napravio Vladimir Dvorniković sa karakterologijom Jugoslavena, ali je ipak moguće reći par riječi o osobama koje susrećem u Australiji na temelju promatranja i svog osobnog iskustva, a ono mi govori kako Australci nipošto ne vole da uzimate iz njihova đardina. Da bih potkrijepio ovo svoje mišljenje, poslužit ću se sa dva vlastita primjera, jer vjerno svjedoče o karakteru tih ljudi.
Prvi primjer je primjer moje susjede iz Campbeltowna. Ja sam deset godina živio kao stanar lokalnog Housing Trusta u Rome goveu, a posljednje vrijeme prije odlaska dijelio sam backyard sa nekoliko stanara i u tome backyardu bila je jedna lijepa velika marelica koja je za jesenjih dana bila sva žuta kao što je i čitav backyard bio žut od njena opala lišća, ali je ona davala jedan jako lijep i bogat urod pa sam skupljao marelice koje bi pale i od njih sam pravio džem ili bi ih jeo sirove i uživao u slatkoći njena ploda.
Međutim, mojoj susjedi nije bilo drago, da ja tako slobodno uživam plodove marelice koja se stjecajem okolnosti nalazila na njenoj strani vrta, iako je on bio zajednički i ona je jednog dana prepilila tu marelicu, a grane i deblo priredila kao malu ogradu na rubovima tobožnjeg njenog posjeda pa sam tako ja ostao bez marelica, dok je naš zajednički vrt poprimio izgled jednog velikoga rugla, makar je on početno bio sasvim drugačiji.
Drugi primjer je skorašnji primjer iz Ashforda gdje sam živio do prije godinu dana. Moja je susjeda sa lijeve strane svog vrta pri samom dnu imala jedan busen ružmarina i ja bih s vremena na vrijeme za potrebe svoje vlastite kuhinje otkinuo par listića. To je trajalo sve donedavno kad sam primijetio, da je i taj busen ružmarina posječen, vjerojatno iz istih razloga, da se ne koristim onim što nije moje. Malo sam razmišljao o tim događajima, jer se pokazalo, da je njima draže uništiti te stabljike koje su davale lijepi mirisni plod, nego da se i drugi ljudi “koriste” sa njim.
Malo je čudna karakterologija koja Australke smješta tamo gdje je njima i prirodno mjesto, iako se može reći, da nisu usamljene u svijetu koji sigurno nije građen na načelima solidarnosti, ljubavi i skrbi za druge ljude, nego svi ovi momenti bivaju nametnuti kao prisila. Inače, ne bi mogli opstati kao izolirane i sebične individue.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
ŽIVAN GAVRILOVIĆ
spomenik Živanu
Htio bih reći par riječi o srpskoj kraljevskoj avijaciji ili jugoslavenskoj kraljevskoj avijaciji kako se ona zvala nakon 1918. potaknut primjerom mog strica Živana Gavrilovića koji je bio jedan pilot kraljevske avijacije, a koji je tragično izgubio život 1935. Danas postoji na mjesnom groblju u Raduši u Šumadiji, Srbija, spomenik Živanu Gavriloviću u obliku obeliska na čijem se vrhu nalazi metalna maketa aviona na kojem je poginuo. Njemu u slavu te je godine eskadrila jugoslavenske avijacije preletjela u niskom letu nad posljednjim Živanovim počivalištem i ja sam tim povodom objavio na društvenim mrežama njegovu fotografiju, ali me je čitateljstvo u čudu pitalo zar je istina da smo mi već 1935. imali svoju avijaciju? Da, mi smo imali ili bolje rečeno Srbija je imala avijaciju znatno ranije od ove godine 1935., a ja ću ovom prilikom samo navesti slučaj pilota Mihaila Petrovića koji se danas drži prvim srpskim pilotom. On je rođen u Kragujevcu 1884., a poginuo je 1913. nad Skadrom i on je bio prvi srpski pilot sa pilotskom dozvolom broj 1. i bio je prvi srpski pilot koji je izgubio život na borbenom zadatku. Pripadao je prvoj grupi od 6 srpskih pilota školovanih u Francuskoj 1912.
Kad je srpska vojska pozvala dobrovoljce, da se prijave za obuku za pilote, među njima je bio i narednik Mihajlo Petrović koji je onda poslan u jednoj od prvih grupa u Francusku na obuku za pilote. U Francuskoj je pošao u Farmanovu pilotsku školu u Etampsu i nakon 20 dana obuke kao prvi u grupi izvršio svoj prvi samostalni let, a kasnije i druge ispite i postaje prvi srpski pilot aviona sa diplomom. Imao je međunarodnu licencu FAI br. 979, a srpsku br. 1. Sudjelovao je u borbama u Balkanskim ratovima 1912. i tu je sudjelovao u borbama Primorskog aeroplanskog odreda čiji je prvi borbeni zadatak bio da se pruži zračna podrška trupama koje su opsjedale Skadar. U blizini Skadra je i poginuo 1913. Njegov mlađi brat, također se zvao Živan kao što se i moj stic zvao Živan. Ne mora biti neka koincidencija, jer su se u ono vrijeme u Srbiji svi ljudi znali. Tako se odmalena znalo, da će Živan Gavrilović biti pilot.
U velikoj i utjecajnoj Janesovoj "Enciklopediji borbenih aviona Prvog svjetskog rata" na str. 217 spominje i srpska avijacija, tj. tipovi aviona koje je koristila Srbija u Prvom svjetskom ratu i da je do kraja rata Srbija imala znatnu avijacijsku flotu. Od tada se u njenom sastavu nalaze i dosta moderni strojevi. Međutim, Janes napominje kako Srbija nije gradila vlastite strojeve i da je rat onemogućio nabavku novih strojeva i da je nekoliko francuskih pilota letjelo na strani Srbije sa njihovim vlastitim strojevima i to u Srbiji u prvim godinama rata, a među njima su bili M.M. Paulhan i Martinet, dvojica od prvih francuskih pilota. Nakon porobljavanja Srbije, srpske trupe koje su uspjele pobjeći ponovo su reorganizirane od strane Saveznika u Grčkoj i bile su opremljene sa vlastitim letećim servisom. Ovo je bilo omogućeno srpskim oficirima koji su bili piloti i francuskim avionima koje je opskrbila Francuska. Neki od ovih oficira koji su letjeli kao piloti na kasnim RNAS učinili su znatan, štoviše izuzetan rad tijekom borbi sa Bugarima i Austrijancima, ali Janes napominje kako balkanski Slaveni uzeti u cjelini nisu osposobljavali za pilote niti su gradili svoje strojeve niti svoje avione niti su raspolagali aero mašinskom mehanikom.
Ja mislim da je to jedna velika predrasuda Janesa u pogledu našeg učešća u stvaranju svjetske avijacije, jer smo na nebu prisutni od prvih dana pojavljivanja svjetske avijacije
Dakle, Živan Gavrilović je tragično izgubio život leteći na avionu, a mnogi su okončali svoje živote po gudurama i jarugama naše zemlje, a neki su krenuli dalje u svojim potragama za smislom našega života, samo ne znamo sasvim pouzdano dokle su došli.
Živan Gavrilović
PROMAŠENI ŽIVOTI
slika: digital artist
jedino što imaju
jesu njihovi promašeni životi
promašeno djetinjstvo
bez radosti i igre
promašeni uspjesi u školi
ili namaknute ocjene
promašeni i nedovršeni studiji
jer im ništa nisu značili
promašeni ljubavnici
jer im je novac bio jedini kriterij
promašene stipendije
koje su dobivali zahvaljujući prevarama
promašeni muževi
od kojih su tražile smisao života
promašena djeca
koja su im bila na raspolaganju
kao mediji njihove vlastite mržnje
promašeni poslovi
promašene kuće
promašeni automobili
promašene migracije
promašeni novi svjetovi
promašene religije i crkve
promašeni planovi za budućnost
ukratko njihova jedina stvarnost
bila je u njihovim promašenim životima
