PREDGOVOR OSOBITOSTI REALNOG
Ova knjiga nastala je u novije vrijeme kao zbroj 4 književna rada u kojima se raspravlja problematika estetski realnog prije svega imajući u vidu literarna djela. Međutim, ona nikako nemaju pretenziju dati precizne i iscrpne filozofske analize svakodnevnog mišljenja niti estetičke problematike i ova istraživanja osobitosti realnog koja se ne bave slučajevima estetskog odražavanja stvarnosti većinom su usmjerena samo na naglašavanje realnoga bivstva estetskog nasuprot životu i znanosti. Međutim treba reći, da estetski izraz realnog ili estetsko odražavanje objektivne stvarnosti predstavlja oblike odražavanja koji svoju osnovu kao i svoje krajnje ostvarenje nalaze u samom životu - one oblike koji se izgrađuju u tijeku povijesnog razvoja i koji se sve više i više diferenciraju.
Za Lukacsa na primjer osobitost estetičke sfere konstituira se upravo u onom pravcu koji što je moguće više iziskuje sve preciznije i savršenije vršenje njihove socijalne funkcije. Ovaj tip estetskog odražavanja nastaje na temelju potreba svakodnevnog života i pozvana su u rješavanju njegovih problema. Iz te dijalektike estetički realnog i svakodnevnog života nastaju oblici ispoljavanja svakodnevnog života koji se čine sveobuhvatnijim, diferenciranijim, bogatijim, dalekosežnijim i tako neprekidno dalje razvijaju sam život i filozofsko istraživanje ima jednu neophodnu pretpostavku, da odražavanje u svakodnevnom životu kao i u umjetnosti i znanosti stalno ima u vidu, da svi ovi oblici odražavaju jednu i istu stvarnost. Idealistička filozofija nastaje iz predstava, da se razne vrste ljudskoga odražavanja odnose na razne, samostalne stvarnosti koje je stvorio subjekt i koje se čak uzajamno niti ne dodiruju.
‘’Naprotiv, dijalektički materijalizam gleda na materijalno jedinstvo svijeta kao na neoborivu činjenicu. Stoga svako odražavanje predstavlja odražavanje ove jedne i jedinstvene stvarnosti.’’ (Osobitost estetskog, str. 31)
Odraz ove stvarnosti nije jednostavna fotokopija. Realna odražavanja nastaju u uzajamnom odnosu između čovjeka i izvanjskog svijeta.
Ova je teza dijalektičkog materijalizma bila državnom teorijom u ruskoj političkoj praksi kao i umjetnosti i estetici, a mi smo je odbacili kao vulgarnu teoriju socijalističkog realizma i mislim da je od vremena početka '50.-tih godina prošlog stoljeća kod nas prisutno jedno mišljenje, da sve što je realizam i što ima neke veze sa teorijom odražavanja stvarnosti je bogohuljenje i demonstracija primitivne svijesti i evo mi već sedam desetljeća živimo pod težinom Krležinih obračuna s realnim socijalizmom odnosno od vremena njegova Referata na Kongresu književnika u Ljubljani iz 1952. (Taj je zapis moguće danas pronaći u arhivi časopisa Republika koji je objavljen u broju 10-11 u Zagrebu u listopadu i studenom 1952.) i tu je Krleža doista rekao jako mnogo toga, nešto sa više, a nešto sa manje značenja, ali cijelo izlaganje koje je poduzeto u tome referatu jedan je pokušaj, da se ruskoj državnoj teoriji suprotstavi naša jugoslavenska državna teorija smetnuvši pri tome s uma, da niti jedna niti druga nemaju ama baš nikakve veze s estetikom ili umjetnošću. Krleža se pita je li naša književnost na visini povijesnog trenutka ili je ona pasivna i nezainteresirana za osnovna aktualna pitanja odakle počinje u zadnje vrijeme njeno nervozno oduševljavanje za neke književne pomodne uzore koji su vladali zapadnoevropskim ukusom početkom stoljeća. Tu je isto ova zapadna tendencija u našoj književnosti dovedena u vezu sa našom dramatskom borbom sa Kremljem za internacionalističke principe lenjinizma.
Treba li umjetnost biti realistička ili formalistička, jesu li njeni tekstovi pomodno razvijanje stila, treba li život književnosti zaroniti u more bijede i nasilja ili se treba izolirati od takve mračne stvarnosti? To je centralno pitanje Krleže, da li dakle da se podredi čistoj političkoj tendenciji ili da ostane indiferentna spram ovih pitanja u obliku prividno neutralnog zapadnoevropskog dekadentnog esteticizma? Da li da se otme raznim religioznim, konzervativnim, legitimističkim u biti kapitalističkim, privatnopravnim tendencijama? Odgovor na ovo pitanje Krleža je pronašao u osporavanju onoga što je nazvao ‘’legijom dekana i rektora staljinskog tehničkog fakulteta za inženjere duša’’ i ‘’književno dijalektički fakultetima staljinskog i ždanovljevskog socijalističkog realizma’’, ‘’koji bi logično imali biti materijalistički’’.
Sa druge pak strane umjetnost radi umjetnosti je bezidejna i je li ova bezidejna umjetnost doista predstavlja negaciju kolonijalnog imperijalističkog patosa i on smatra, da je ostala na marginama političke stvarnosti u jednom obliku lirske samoizolacije. Boriti se protiv umjetnosti radi umjetnosti ima smisla jedino na crti socijalističke tendencije, ali kod tog socijalističkog stava treba imati u vidu ogromnu količinu negativnog iskustva koje nam je namrlo posljednje stoljeće. Zato on smatra, da treba biti umjetnikom, pjesnikom socijalističke revolucionarne političke tendencije ‘’misija koja je iznad svega teška i sama po sebi komplikovana’’. Simptomi zapadnoevropske dekadentne umjetnosti, ’’estetske dekadentne zbrke’’ problem su spram kojeg se socijalistički ideolog treba odrediti u svakom slučaju bezuvjetno.
„Naša socijalistička književnost ima braniti južnoslavenski socijalistički status quo, jer time brani naš socijalistički, a prema tome logično naš narodni i kulturni opstanak.“(238)
„Ukoliko se bude kod nas razvijao socijalistički kulturni medij, svjestan svoje bogate prošlosti i svjestan svoje kulturne misije u današnjem evropskom prostoru i vremenu, naša Umjetnost pojaviti će se neminovno.“ (243)
Međutim naša se umjetnost nije pojavila neminovno kako je to pretpostavljao pokojni Krleža, nego se utopila u banditizmu ‘’literarnih stvaratelja’’ koji su dobru prođu i zaradu pretpostavili pitanjima umjetničke ljepote i duševnosti, nego se dogodilo upravo suprotno – da je odbacivanje i radikalna Kritika socijalističkog realizma istovremeno značila odbacivanje svakog realizma u literarnom i umjetničkom djelu. Dakle, dogodilo se upravo suprotno, a to je da je ta naša socijalistička tendencija koja nema, dakle, nikakve veze sa ždanovljevim estetičkim sistemom upropastila čitavu našu umjetnost i literaturu svojom katastrofalnom moralnom i teoretskom inferiornošću.
Do ovog stadija totalnog rasula moralo je doći iz mnogobrojnih materijalnih, intelektualnih, povijesnih i ekonomskih razloga, ali se ovim pitanjima kod nas nitko nije bavio i ovdje vrijedi isto ono što je Krleža primijetio za rojalističku Jugoslaviju - da je do sloma ovog kvazisocijalističkog ili čak komunističkog, za život nesposobnog organizma, moralo logično doći prije ili kasnije. Pri tome treba imati u vidu, da iza sebe taj svijet nije ostavio niti jedno jedino vrijedno literarno djelo ni literarnu kritiku.
Ta je revolucionarna politička tendencija koja je u Ljubljanskom referatu totalno dovedena u pitanje, ali na način da je uništila svaki spomen na osobitost realnog imala naravno svoje alternative. Realistička literatura i njena pitanja od posebnog su interesa bili kod Nicolaia Hartmanna i njegovom zahtjevu za izlaganjem i izrazom životne istine u literarnom djelu kao uvjeta estetičkog realizma bez kojeg se ne može. Isto tako postojala je i alternativa australskog realizma koji se u Australiji razvija gotovo cijelo posljednje stoljeće, ali o kojem mi pojma nemamo, jer je naša politička revolucionarna tendencija u našoj migraciji na ovom velikom kontinentu vidjela samo desna ekstremna skretanja za koje vrijede palijativne mjere domovine porijekla, dok se u novoj stvarnosti nove države barem slobodno kretalo, radilo i disalo, a to je bilo sasvim dovoljno. Bilo je, istina, naših ljudi koji su poznavali australske duhovne prilike, ali su oni već dugo vremena bili asimilirani u australsko društvo na način, da su izgubili svaki dodir sa domovinom porijekla.
Istina je, međutim, da kod Krleže nigdje nema ovih alternativa koje su baš bile neophodne u ime naše umjetnosti pa prema tome i u ime naše realističke umjetnosti. Zašto je ono realno tako bitno? Pokušat ću to ukratko izložiti pa zato, jer naivne vjere u stvarnost i zornost svijeta i svega realnog je ono oko čega se najviše koleba. Opreka stvari i njihovih svojstava ne iscrpljuje ono zbiljsko. Vidljive stvari koje kao takve imaju na sebi bivanje i iščezavanje ne mogu biti ono istinski realno. Njihovo dolaženje i odlaženje progledava se kao vanjska strana jednog dubljeg sklopa u kojem sve izvorno proizlazi jedno iz drugog. Iza njih opet se traži ono što istrajava, ono identično što leži u osnovi, a to je supstancija. U problemu supstancije koncentrira se pitanje o biti stvari i u shvaćanjima i formulacijama supstancije mijenja se čitav problem realiteta. Ono što pripada supstanciji važi kao istinito, a sve ostalo je privid. Sve što se događa i ono prividno nepovezano duboko je nužno i ne može se događati drugačije, nego kao što se činjenično događa. Ovu silnu snagu realiteta nalazimo već kod predsokratika. Ono nepromjenjivo čini razumljivim promjenu i uopće proces, a kategorije konačnosti moraju uzmaknuti pred ovim uvidima.
Svijet gubi svoje praktički uvjetovane granice. On postaje vremenski beskonačan, a za vremenskom kasnije dolazi i prostorna beskonačnost. Zašto je ovo pitanje supstancije toliko značajno? Pa zato, jer je ono unekoliko pitanje o realitetu transcedencije na kojeg smo osuđeni u našim dnevnim borbama sa životom. Zato je svaka realistička literatura velika literatura. Znači sasvim suprotno Lukacsevom stajalištu, da se transcedencije treba osloboditi. Ishod sukoba svjetovnosti i onostranosti kao pogleda na svijet u krajnjoj liniji prema njemu odlučuje o konačnom i potpunom oslobođenju umjetnosti i znanosti. On ne dopušta nikakav onostrani motiv, čovjek je svojim radom stvorio samog sebe odnosno, da je vlastitom svojom snagom bez upliva onostranih sila preobrazio sebe u čovjeka. Tek zahvaljujući tome, čovjek postaje stvarni subjekt cjelokupnog ljudskog života, a da se pri tome ne ukida zakonita determiniranost njegove egzistencije .Sve dok u samom čovjeku žive makar samo ostaci nekoga transcedentalnog poimanja svijeta ono istinito, dobro i lijepo, javlja se u svojoj autentičnoj čistoći kao nešto što potječe iz neke transcedentalne sfere iz koje silazi u zemaljsku stvarnost gdje se nikada ne može ostvariti u tako potpunom čistom obliku kao na mjestu transcedentalnog porijekla.
„Ne treba zaboraviti koliko je bilo teško naučnu filozofiju, logiku, etiku, estetiku, osloboditi takvih predstava kao ni to da ovaj proces još ni danas nije sasvim okončan.“
(Ibid, str 803)
Pitanje transcedencije ostaje otvorenim pitanjem bez obzira što subjekt na kojeg apelira religija je po svoj biti partikularan. Zašto je to važno? Pa zbog jednog našeg osjećaja beskonačnog besmisla koji vlada cjelokupnim životom ljudi, a to znači da nihilizam današnjeg vremena, iracionalizam, strah i očajanje bivaju teško uzdrmani čak i religioznim sadržajima. Njihovo prevladavanje moguće je samo putem preobražaja onih oblika života koji ih proizvode i reproduciraju, a to drugim riječima znači, da naše religiozne potrebe kao i sve naše duhovne i duševne energije treba pretvoriti u sastavne dijelove ovostranog života proživljenog sa puno smisla i tu je smisao centralna kategorija realističke literature. Kako, dakle, pored religioznih oblika pretvoriti naš svakodnevni život u život pun smisla? To je danas za literaturu centralno pitanje. Opet se vraćamo na početak.
