IMAM JEDNO PITANJE
IMAM JEDNO PITANJE CENTRU ZA MENTALNO ZDRAVLJE U ZAGREBU: ZAŠTO OVOG MORNARIČKOG ČASNIKA DRŽE DOŽIVOTNO U LUDNICI?!
Postoji neka moja osobna dokumentacija koja je dostupna na ovom portalu kao i na drugim hrvatskim portalima i na stranici Facebooka.
Na blogu.hr koji je predstavljen sa preko 700 mojih postova kao i na portalu https://www.magicus.info/info gdje je objavljeno preko 1000 postova, na portalu https://digitalne-knjige.com/ iz Zagreba gdje su objavljena sva moja djela, a može se doći do uvida u karakter moje spisateljske aktivnosti kroz gotovo četiri desetljeća bavljenja.
Pored nekih specifično osobnih dokumenata, čitateljstvo može reći da je dobro upućeno u cijeli slučaj kojeg sam ipak uspio predstaviti zainteresiranim čitateljima, ali se postavlja pitanje u kojoj mjeri je taj spisateljski angažman kao i moja osobna povijest odgovorna, da se mene već 35 godina vuče po psihijatrijskim bolnicama Hrvatske i Australije.
Odatle onda pitanje, tko je zapravo odgovoran za ovaj tragizam mene i moje obitelji i što su bili razlozi i povodi da me se izolira po duševnim bolnicama Zagreba i Adelaidea.
To je pitanje koje ja upućujem mjerodavnim ljudima hrvatske i australijske psihijatrije.
ŠTO JE ŽIVOT?
slika: digital art
Pitaš me, što je život
i što bih ja htio od njega?
To je jedno kratko putovanje,
ali bez cipela
kao kod postolara
sve cipele bez đonova
ili pak kao knjižara
u kojoj nema niti polica niti knjiga,
tako ja nekako shvaćam
ovaj puta naše živote.
Kod starih Grka
za život potrebno je bilo imati
delfskog ronioca
koji je ronio u dubokom moru
tražeći svijetle bisere
i kada ih nađe,
htio bi još više,
tako je nekako i od života
što ga više ćerdaš,
znamenje na njemu pišeš
drhteći od svježine.
Sve je kao u kozmosu tamnom
poneka svjetlost
i male zvijezde što se pale
kao nebeske ulične lampe,
koje božanska duša
sa vremena na vrijeme trne
ili kao božanska ruka
kojoj između prstiju pijesak sipa,
a sve je to u savršenom redu,
naše sunce samo komad kruha
kojeg nemirno dijete kuša.
I što bih ja htio?
Pa ništa naročito,
jer sam kao oblak
kojeg silni vjetar
na pljusak tjera,
usamljeni komad leda
na vertikali teška života,
čekajući onaj dan
kad će konačno okončat'
cijeli moj životni dah.
Je li ti dosta?
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69975
RAZGOVOR O PJESNIŠTVU
Poštovana gospođo Varga, poznati ste kao plodna hrvatska pjesnikinja. Što to konkretno znači za Vas?
Prije svega, dopustite mi, Zlatane, da Vam se zahvalim za ovaj intervju. To za mene jednostavno znači: pisati = živjeti. Prve tri pjesme sam napisala 1969. kad sam bila stara samo 12 godina. Prva pjesma pod naslovom „Moj grob“ bila je inspirirana pjesmom Ivana Gorana Kovačića istog naslova i toliko me ta njegova pjesma dirnula u dušu, da sam odmah napisala moju pjesmicu istog naslova i pokazala je mami. Moja mama je bila načitana osoba, rođena Zagrepčanka, glazbenica i kad je vidjela sljedeću pjesmu „Noć“ i treću „Rastanak uvijek boli“, rekla mi je: „Ti si naslijedila pjesnički dar svog ujaka Josipa i nastavi pisati. Ovo su tri vrlo ozbiljne pjesme za tvoje godine, ali nemoj da te to sputava: samo piši ono što osjećaš.“ Tako sam i nastavila dalje pisati i od tad se nisam zaustavila.
Godine 2010. sam izdala moju prvu zbirku „Sjena duše“, to je knjiga koja je pisana 6,5 godina sa preko 440 stranica, pisana je na portalu iskrica-weblog, a kasnije i na mom blogu https://blog.dnevnik.hr/shadowofsoul te je izdana u cijelosti baš kao takva, jer sam u tu knjigu pretočila svih tih 6,5 godina mog života, mojih osjećaja, razmišljanja i željela sam je izdati baš takvu.
„Sjenu duše“ sam izdala na portalu https://digitalne-knjige.com/ – gospodin Nenad Grbac je bio i ostao moj jedini izdavač, a kasnije sam i tiskala tu zbirku te održala promociju 2013. godine gdje sam promovirala „Sjenu duše“ i još 3 knjige koje sam u međuvremenu napisala.
Da li se slažete, da Vaše pjesništvo i Vaš opus pripada suvremenoj hrvatskoj realističnoj poeziji budući da ima autora koji misle, da ste dobar primjer suvremenog realizma?
Pa recimo to ovako: moja poezija je čudna poezija kako je volim nazivati. Cijeli život možemo pretočiti u riječi, sliku, melodije... svatko onako kako uspije, a svaka moja riječ u stihu živi nekim svojim životom i opisuje sama sebe, a kad riječ opisuje samu sebe, onda ta riječ zauvijek živi i stvara taj dah svog života.
Kako ocjenjujete stanje u suvremenom hrvatskom pjesništvu danas?
Danas ima svašta: od predivnih stihova pojedinih autora koji pišu na internetu ili samo tiskaju knjige pa do „kradljivaca duše“ (izraz koji je napisao velikogorički pjesnik gsp. Ivica Smolec) pa iste pjesme prepisuju, dorađuju, prerađuju i objavljuju kao svoje. To je jedno barbarstvo, primitivizam i kukavičluk kad se netko kiti tuđim perjem.
Čitala sam jako puno nepoznatih pjesnika i pjesnikinja kojima i sama pripadam i ostala sam zatečena ljepotom stihova, kreativnošću, metaforama. Žao mi je samo što mnogi ostaju neafirmirani pjesnici objavljujući svoje pjesme na Facebooku ili na drugim portalima, a drugi – oni odvažniji, kreću na put izdavanja knjige.
Danas izdati knjigu je vrlo lagano, o tome sam već pisala i podržavam svakog pjesnika i pjesnikinju da izdaju svoje knjige, jer pjesnik se rađa da piše pjesme i kao takav pjesnik umire – pišući. To nije radni staž od-do, već je to naš život. Mi pjesnici kroz naše stihove izražavamo svoje emocije, svoj život, svoje osjećaje i to dijelimo sa našim čitateljima.
Kakva bi poruka bila mlađoj generaciji u pogledu spisateljskog rada i kakva su Vaša iskustva u radu sa mladim ljudima, prije svega mislim na Vašu djelatnost u okviru hrvatskog blog portala?
Kao što sam već navela u prethodnom odgovoru, potičem svaku osobu, mlađu ili stariju, da nastavi sa pisanjem i da ne dopusti da joj bilo tko ometa taj način izražavanja. Znate, postoje razni pakosni i zlobni ljudi koji osjete prijetnju kad pročitaju neku dobru pjesmu pa onda počinje hajka na dobre pjesnike i nastoji ih se obezvrijediti na internetu i omalovažiti i kao osobe i kao pjesnike.
Bila sam i sama predmet (a i danas sam) takvih događaja, međutim, mene to ne može omesti: ja znam tko sam, kakva sam, od kada pišem i nikad se neću zaustaviti.
Do sada sam izdala 16 samostalnih zbirki poezije i 5 zajedničkih sa drugim autorima (među kojima ste i Vi, Zlatane), a 17. zbirka će mi upravo ovih dana izaći na portalu https://digitalne-knjige.com/ i nema te osobe na svijetu koja bi mene omela u tome, da pišem ili izdajem moje knjige.
Postoji li neko iznimno ime koje biste sada spomenuli kao primjer?
Postoje mnogi kvalitetni pjesnici i pjesnikinje, ja bih spomenula Sandru Petrž, Anđu Jotanović, Mirjanu Pejak Peki, Vas Zlatane koji ste kao plodan književnik, pjesnik, esejista, izdali preko 50 knjiga u samo 10-tak godina.
Pozivam svakog tko želi izdati knjigu: samo krenite, jer to je jedan divan put kojim kad krenete – nećete se nikada zaustaviti.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost, a u svezi sa Vašom poezijom, imate li tu nekih novosti na koje bismo mogli naići budući da ste već ostvarili 17 samostalnih djela i 5 u suradnji sa drugim autorima. Planirate li još takvih poduhvata i ukoliko da do kada mislite da je moguće da pjesnik piše ili je možda on životno osuđen na poeziju?
Odlično pitanje, Zlatane, na koje sam djelomično odgovorila u prethodnom odgovoru. Pjesnik živi dok piše, piše dok živi. Vrlo jednostavno i mislim da ću dok sam živa, izdavati moje knjige i dok god imam inspiraciju – pisat ću.
Hvala Vam na ovim pitanjima na koje mi je bilo izuzetno drago odgovoriti.
Hvala, Jadrannka.
Razgovor vodio:
dr Zlatan Gavrilović Kovač
