KAMEN

09.07.2020.



slika: digital art


Tihujem, tiho u samoći
plamen misli čelo mi rosi,
dok se sjećanja na bijeli kamen
i srce nježno u mekoti
lome kao mala tužna zrcala
što su pod stopala stala,
ići mi je dugo tim putom bez kraja,
a mogao bih zavoljet' novi kamen
ili mi je usnut' sjećajući se raja
na uska smeđa vrata
pandivjernu, bambus i uteg od olova.

Svi ti ljudi davni,
svi ti ljudi stari
slika su moga bivstva
i svih mojih neproživljenih stvari
kao u slomljenom zrcalu, kako rekoh,
gdje je pričin kao bivstvo neko,
a sjećanje samo trenutak slavni
na ribara i mačku
u popodnevu što je tihu sjetu
preobrazio u radost djetinju
duž ulica davnih gdje je igra
jedina stvarnost beskraja.

Mogao bih zavoljet' ovaj novi kamen
kao ženu nagu i dobrostivu
koja na mekim grudima ima
velike mudrosti znamen
i poteći kao bistra hladna voda
što žubori pokraj novog doma,
da nije visokog neba
u kojem se moj život ogleda
kao slamka slomljena od pamćenja
i pod dubinom potpuna klonuća
grcat' pod teškim kamenom istina
koliko ima boli pod ovim vedrinama.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=70638

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.