Tekst se prenosi u izvornom obliku kakav je u knjizi:

Godine 1990. najveci jugoslavenski filozof i osnivac praksis filozofije Gajo Petrovic objavio je knjigu u Zagrebu pod imenom “U potrazi za slobodom, povijesno filozofski ogledi”. Ja osobno od autora sam dobio jedan primjerak te knjige sa slijedecom posvetom: “Zlatanu Gavrilovicu uz najbolje zelje, Gajo Petrovic, Zgb,1.2.91.” i u toj knjizi postoji I jedno njegovo predavanje koje je procitano kao referat na Humboldtovom simpozijumu “O Heideggerovoj filozofskoj aktualnosti” koje je u knjizi stampano pod naslovom “Heidegger I jugoslavenska filozofija prakse.”

Ja cu ovom prilikom dodatknuti neke jako vazne momente iz ovoga predavanja usredsredujuci se samo na svoj osobni slucaj Petrovicevog studenta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kratko tumaceci njegove navode sukcesivnim redom kako je predavanje I teklo. Prvo , Gajo pise da je medu filozofima 20 stoljeca Heidegger u Jugoslaviji bio jedan od najvise proucavanih, prevodenih I prikazivanih europskih filozofa a da s druge strane Jugoslavija pripada medu zemlje u kojima je Heideggerova filozofija u filozofskoj diskusiji bila najjace prisutna. Ja osobno bih se mogao sloziti sa ovom ocjenom isto tako kao sto bi se danas mnogi slozili sa dijagnozam da je jugoslavenski prostor bas zahvaljujuci stvaralackim praksis filozofima bio jedinstven prostor u Europi u kojem je iz tih razloga a primjereno duhovnom profilu aktera dominirala filozofija europskoga nihilizma.

Dominacija Nistavila koja je bila obojala moderni jugoslavenski humanizam od likovnih radova do proizvoda duhovne kulture naroda bila je takoder zadatak I pisaca , kriticara I filozofa. Medutim niti jedan od njih nije dao oblik autenticnom ljudskom svijetu I modernom jugoslavenskom drustvu izuzev jednostavnih analiza intelektualnoga razvoja, mentalnih reakcija I socijalnih relacija. Niti jedan od ovih autora nije dao neki oblik , neko fundamentalno znacenje ljudskom kosmosu nego su jednostavno zamijenili istinu o ljudskom bicu sa filozofijom u kojoj to ljudsko bice nestaje I biva rastvoreno u politickim I policijskim modalitetima socijalnoga bivstvovanja. Odatle I jeste ljudsko bice bilo shvaceno I rastvoreno snagom I moci nesvjesnih sila I njihovom uticaju na ljudski ratio. Jugoslavenska praksis filozofija dobar je primjer jedne takve u bitnome neracionalne filozofije motivirane prije svega politickim ambicijama autora cija je filozofska negacija dovela do rasta jednog tipa nihilizma I pesimizma koja je predstavljala najegzemplarniju formu preliminarnog nihilizma koji je osjecao ljudski zivot bez smisla I vrijednosti a koji nije doveo do one tocke gdje su moguce promjene u volji za novim vrijednostima.

Te su vrijednosti I dalje ostale “revolucija” koja nije vise bila pojmljena kao jedan pad moci nego upravo obrnuto koja je bila pojmljena kao aktivni nihilizam “jakih”, kao nihilizam “iz jakosti” za kojega je bilo upitno koliko je doprinio uvecanju nasih duhovnih snaga. Za sve ove filozofe cijela europska kultura vise se ne krece u dinamickom rastu koji raste iz dekade u dekadu nego je ona koja srlja u katastrofu, koja je neumorna, brutalna , nasilna, necasna, kao para koja kani izaci iz kontejnera prema vani a koja nije opazena kao opasnost, koja nije reflektirana I koja se boji reflektirati. Krscanstvo kao I Islam koji su toliko karakteristicni za Balkan I njihova moralna vrijednost nisu bili razmatrani u smislu postavke da je I Bog Istina. Oni su bili shvaceni neprijateljima, onim sto je lazno, opijumom naroda. Zajedno sa vjerom ovih religija moral ovih religija je odumirao I zajedno sa europskim I balkanskim humanizmom vise nije sadrzavao niti jedno zrno svetosti.

On je bio nadomjesten “misljenjem revolucije” za kojeg smo nedavno ustanovili da je zapravo bilo jako problematicno misljenje.Drugo, za ovakvu siroku recepciju Heideggerove filozofije u Jugoslaviji prema Petrovicu zasluzni su prije svega jugoslavenski “filozofi prakse”. Ja osobno mislim da ova ocjena nije tocna. Za otkrice Heideggera u Jugoslaviji prije svega je zasluzan zagrepcanin Vanja Sutlic koji se vec pocetkom pedesetih godina javlja u nasoj posljeratnoj publicistici kao poznavalac Heideggera I koji je ostao poznat mnogim nasim studentima po tome sto je bio jedini filozof koji ima “svoju skolu” u kojoj sam I ja osobno bio jedan od daka. Trece, nije tocno da su prvi radovi nasih filozofa bili kritika staljinisticke interpretacije marksizma I ujedno pokusaj stvaranja jedne bolje, nedogmatske verzije marksisticke filozofije. Prvi radovi nasih filozofa od Petrovica, preko Kuvacica I Supeka bili su u duhu I tradiciji Mitina I Judina I moskovskoga Lukacsa a u politickom smislu su djelovali na razini najbolje usvojenog Zdanova. Medutim je istina da nakon sukoba sa Inforbiroom 48 godine dolazi do znacajnog prekreta nasih filozofa od ruske politicke I socijalne teorije prema njemackoj I da je njeno usvajanje poteklo pocetkom 50 tih godina. To je dovelo do apsurdnih filozofskih pokusaja da se podvrgnu kritici I Lenjin zajedno sa Engelsom I konacno sam Marx kod kojeg je ostao usvojem na koncu samo njegov najraniji duhovni razvoj.

Praksis filozofi su nakon kritike cijelog duhovnog pokreta marksizma koja je I sama bila obradena u varijanti jednog marksizma kojoj su oni priskrbili legitimitet stvaralackog praksis marksizma, nakon kritike marksizma Druge I Trece Internacionale pokusali ishodiste pronaci u sasvim “drugacijoj filozofiji” koji su oni nazvali “humanisticka filozofija prakse”. Mozete misliti koliko je ta humanisticka filozofija bila humana kada su njeni studenti dozivljavali da im profesori sutiraju torbe, kada se studenti tjeraju sa vrata predavaonica I studentskih I profesorskih soba kao “glupi” I kada se najbolji studenti iz ljubomore I zavisti jer poznaju filozofiju mozda I bolje od svojih profesora trpaju u zatvore, koji se muce, nad kojima se izivljava u javnosti, kojih se ispacuje gladu, a sve zato jer je casopis Pitanja bolji od Praxisa. I konacno- kojima se tajno stavlja plag karcinoma u kafu.Isto tako filozofi prakse nisu inicirali studij takozvanoga zabranjenoga Marxa nego su taj studij imali mnogi- od Krleze, Richtera,Mose Pijade,Bakarica da spomenem samo neke. Prema tome rijec je o uobrazavanju Petrovica koji bi htio steci svjetsku slavu pozivajuci se na filozofiju. Dalje, Petrovic pise da su jugoslavenski filozofi prakse shvacali dijalog kao doista kriticko I samokriticko raspravljanje usmjereno iskljucivo na Istinu.

Mozete zamisliti koliko je to kriticki I samokriticki dijalog kada Kangrga kao jedan od lidera jugoslavenske praksis filozofije svoga studenta zbog filozofskoga napisa u novinama zove “mali korumpirani bestidnik”.Pa praxis filozofi su I postali poznati u svijetu I nasoj drzavi po tome da su svagda vodili diskusiju ad hominem koja je trebala totalno ugroziti egzistencijalne fundamente sugovornika. Praxis filozofi nikada nisu vodili diskusiju ad rem, nikada. Prema Petrovicu oni su od dijalektickog materijalizma odbacili I materijalizam I dijalektiku I on kaze “ I ne samo dijalekticki materijalizam nego I historijski” samo sto nije izrazio krajnje konzekvencije tog odbacivanja jer je odbacivanjem historijskomaterijalisticke filozofije odbacena u cijelini I sama filozofija.Ono sto su oni nazvali praksis filozofija odnosno filozofija prakse koja je trebala biti razumjena kao humanisticka filozofska antropologija bila je zapravo politicka antropologija u sluzbi vladajuceg rezima bez obzira na to koliko oni Heideggeru I svjetskim filozofima mazali oci kako u Jugoslaviji imaju silnih problema.

Dalje, da pitanje o covjeku nuzno ukljucuje I tradicionalno ontolosko pitanje I da se ono moze adekvatno razmatrati samo kao ontolosko I antropolosko ili kao opcefilozofsko a ponajbolje u jednoj filozofiji koja sama sebe transcendira I ukida u misljenju revolucije kojim misljenjem su poklani I rasprskani nasi ,prvo, nacisticki a onda komunisticki neprijatelji I to sve definicijama kako je covjek iznad svega bice gole prakse u neobicnom smislu slobode I stvaralastva. Tako je elaboriranje filozofije covjeka kao filozofije slobode “ukinuto” streljackim vodovima po blatnim bosanskim cestama, gudurama I vrletima. Cetvrto,Praxis filozofi su u Heideggerovom Bitku I vremenu I u njegovoj koncepciji fundamentalne ontologije otkrili misaoni projekt veoma blizak onome sto su oni sami pokusali elaborirati polazeci od Marxa. To je tocno isto kao sto je tocno da je prvi prijevod Bitka I vremena objavljen na prostoru bivse Jugoslavije 1985 godine dakle vise od 35 godina nakon pojave njihovih prvih radova o Heideggeru vjerojatno zato jer je to bilo moguce sada na kraju njihove karijere pa ako ima novih mladih hajdegerovaca mi smo prve pretece. Kao sto je I najnoviji rat na Balkanu bio na kraju njihove karijere pa su tako usli u povijest kao oni koji su stvorili Jugoslaviju u krvi I isto tako srusili Jugoslaviju u krvi.

Odatle je razumljivo da su stigli tamo odakle su I posli a to je bila definicija covjeka kao zivotinjske vrste cija bit je takva kakva vec jeste kao prakticko zivotinjsko bice prakse kojemu je bit izivljavanje nad nevinim ljudima sto je naravno u suprotnosti sa onim stajalistima kod Heideggera da je covjek pojmljen kao tubivstvovanje , kao jedno bivstvujuce koje je principijelono razlicito od svakog drugog bivstvujuceg. Prema tome misljenje revolucije bilo je u praxis filozofiji pojmljeno kao instrumentom socijalne I politicke akcije bez obzira koliko se Petrovic od toga ogradivao a najmanje je bilo usmjereno na istinu. Medutim mnogi njihovi studenti bili su odusevljeni revolucionarnim frazama kako ovaj marksizam kojeg oni propovjedaju razotkriva istinu suvremenog svijeta I njegove mogucnosti I da on predstavlja pripremu za istinsku humanisticku revoluciju I da je njen sastavni dio. Bile su to prazne fraze vladara koji su se nauzivali naivnosti stotina mladih ljudi koji su povjerovali da su bas praksisti ti koji su pred “sud slobode I uma” iznijeli postojece institucije I praksu I koje im je iznosenje toboze donijelo vise teskoca od onih sto ih je Heidegger dozivio sa nacistima. Da covjek pukne od smijeha.

Pa upravo su praksisovci drzali nase katedre, nase univerzitete, bili dekani I rektori, savjetnici vlada I generala, imali lijepe stanove I kuce, lijepe place I akademijine dohotke, knjige su im se stampale,imali su nesmetani pristup svim casopisima , novinama, tjednicima I magazinima, stovise bili su njihovi urednici , imali su dohotke na simpozijima , skupstinama, sastancima, savjetima, predavanjima, slobodne izlaske u inozemstvo, bili gost profesori, razgovarali sa velikih stranim filozofima, stovise bili su njihovi kucni prijatelji- a opeta kako Petrovic svjedoci ta im je praksa donijela “vece teskoce” nego Heideggeru nacisti. Odatle je doista istina da su “Veliko mislili” ali nisu isto toliko I platili za svoje toboznje “misljenje”.