GAJO PETROVIĆ KAO PROFESOR
Gajo Petrović (slika: internet)
On je bio magna karta prema kojoj su se svi orijentirali. Na ispitu on me je rušio prvi put, iako je bio iznenađen da ja poznam Trendelenburga, a drugi put me pitao što je to senzualizam, mada mi nikada nismo obrađivali taj pravac mišljenja i općenito se on drži jednostranosti kod nas, iako smo svi na neki način senzualisti.
Na koncu prođem taj ispit iz spoznajne teorije sa visokom ocjenom. Kako ja bijah sa ženom i djetetom prilično nezaštićen nakon političke propasti i kako jedva preživljavasmo doslovno prolazeći Gulag, jednom sam otišao do njega sa jednom malom, posve malom kockicom i na vratima se predstavim i dam mu tu kockicu i on nju stade vrtjeti na dlanu, a onda uđemo u njegovu biblioteku i započnemo priču.
On je poznavao svaki moj tekst, doslovno svaki i za svaki me je pitao, a ja sam lagao tvrdeći kako je to bila partijska inicijativa i naredba, a zapravo to sa partijom nije imalo nikakve veze. Bio je to jedan kompromis iz kojeg sam ja mnogo saznao kao na primjer, da je on bio više, nego intiman sa Sesardićem i da su sve te polemike između njega i Sesardića i mlade generacije na relaciji Zagreb - Beograd posve namještene, jer su sve te polemike rađene unaprijed sa dogovorom, jer bas tu večer navrati Sesardić prijateljski kod njega, ali ja sam već bio na vratima. U javnosti tobože Praxis nije imao nikakve veze sa komunističkom vlasti, nego suprotno, bijaše žrtva te vlasti, da pukne čovjek od smjeha.
Mi se tu večer oprostimo na način, da mi je poklonio jednu svoju knjigu sa posvetom u kojoj on raspravlja filozofiju prirode po uzoru na Engelsa, a zaključna razmatranja se odnose na njegovo tzv. mišljenje revolucije. Kasnije smo se još jedanput vidjeli, neposredno pred njegovu smrt, a tada bijaše neka konferencija i on je bio btčp poduzetan sa svojim njemačkim kolegama. Tada mi je obećao, da bih mogao biti možda na nekim projektima i zapitao me:
“Čime se sada bavite?”
“Pa bavim se teorijama istine”, odgovorim ja, a on na to iz svojih visina:
“Pa znate, Hegel se cijeli život bavio tim pitanjem pa nije došao do odgovora.”
“Ako mislite na njegovu Enciklopediju, ja sam upravo napisao jedan esej o tome” dometnem, a onda se svatko uputi na svoju stranu.
Navodno u jednom razgovoru sa Heideggerom on izrazi stav, da su na pitanju tehnike radili mnogi u 20. stoljeću, a onda mu Martin pruži jedan komad papira, da mu on ispiše ta imena. Gajo se zamisli pa napiše Bloch, Heidegger, a ostalih se nije mogao sjetiti. Njegova predavanja uopće nisu bila posjećena, soba je bila posve prazna pa je on znao i ne održati predavanje, ali ako bi bio kakav javni miting ili neka javna polemika, onda je sve vrvilo. Navodno je on također bio na nekoj medicini na zagrebačkoj psihijatriji i bio je kod Muradifa Kulenovića koji je istovremeno bio bliski suradnik i prijatelj poznatog sarajevskog psihijatra i iscjelitelja Radovana Karadžića. Nije li to cudno?
Navodno je Muradif poprilično profitirao tim prijateljstvom sa Gajom, jer mu je ovaj dao sve važne ideje za neke njegove knjige iz psihijatrije i općenito je Muradif bio njime oduševljen, jer je Gajo navodno imao lucidnih trenutaka. Tako oboje budemo kod Muradifa, samo ne znam da li kao ugledni filozofi ili kao studenti kojima treba preodgajanje. Inače je Gajo imao običaj da nekako neobično namješta svoj okovratnik kao da mu je okovratnik preuzak, a ja kasnije isprobah te njegove postupke te shvatih kako je on vjerojatno patio od nekog neobičnog straha od vješanja koje je možda i bilo opravdano, jer za vrijeme sukoba sa Staljinom navodno je on morao bježati iz Rusije, mada bijaše njihovim uzoritim đakom.
Cijelo to društvo zapravo ponajviše je bilo inspirirano Rusima i njihovim teorijama za razliku od mene koji sam bio inspiriran Marxom. Da svi oni bijahu tirani kada su se dočepali, vlasti najbolje svjedoči primjer velikog i zaslužnog Hrvata Vuka Pavlovića kojeg oni istjeraše sa katedre filozofije u Zagrebu te on onda ode u Skoplje pa tamo osnova katedru estetike na kojoj je predavao. On je bio jedini koji tako prođe, nego tako prođoše svi koji su na sebi imali žigove tzv. građanske filozofije, iako filozofije samo ima ili nema, a ne da je ona građanska ili revolucionarna, a ova se posljednja kitila frazom kako je novo mišljenje u najmanju ruku, svjetsko epohalni novuum koji zaslužuje svaku pažnju i pred kojom su svi morali prolaziti šutke pognute glave u uvjerenju, da je riječ o jednoj njenoj novoj povijesnoj misiji totalnog oslobođenja ćovjeka od stega prijašnjeg duhovnog barbarizma i bijede, a zapravo je bila riječ o notornoj istini, da su se ljudi upravo samo bojali beskrupuloznosti i bahatosti jednog primitivnog fetišiziranog mišljenja koje doslovno nije prezalo od ničega!
