MODELI KOZMOSA
Mi bismo mogli u ovim našim razmišljanjima o kozmosu, prostoru, vremenu i materiji krenuti od jednog poimanja koje nam djelotvorno pokazuje granice prirodo znatnsvenih rješenja kao što na na primjer najnovija kozmološka špekulacija Stephena Hawkinga čiji rad mlađe kolege znanstvenici i filozofi smatraju najnovijom prekretnicom u našem poimanju prirode univerzuma i da su rezultati toga rada ravni Eisteinovoj “Općoj teoriji relativnosti”.
Da je tu riječ o jednom pretjerivanju, dovoljno potkrepljuje Hawkingovo razlikovanje tzv. triju strijela vremena koje razlikuju prošlost od budućnosti: termodinamička strijela koja označava smjer vremena u kojem dolazi do povećanja nereda, psihološka strijela koja označava smjer vremena u okviru kojeg se mi sjećamo prošlosti, ali ne i budućnosti i kozmološka strijela vremena koja označava smjer vremena u kojem se univerzum širi, a ne steže.
Sve se ove tri strijele vremena slažu tako da je onda psihološka strijela u načelu ista kao i termodinamička. Uvjet bezgraničnosti kozmosa predviđa postojanje posve određene termodinamičke strijele vremena zato što univerzum mora početi ravnomjernim i sređenim stanjem, a razlog slaganja termodinamičke sa kozmološkom strijelom vremena je taj, da inteligentna bića mogu postojati samo u fazi širenja. Faza stezanja bila bi ‘’nepogodna’’ zato što nema snažnu termodinamičku strijelu vremena, jer naime termodinamičku strijelu vremena nije moguće okrenuti unatrag što bi onda značilo skupljanje kozmosa pa bi sada vrijeme stalo teći unatrag, odnosno, ljudi u fazi stezanja živjeli bi svoje živote unazad, oni bi umrli prije, nego što se rode postajući sve mlađi kako se kozmos steže, a polomljena šalica kave skuplja se sa poda i skače natrag na stol.
Ovdje moramo reći, da se o ovim problemima svojevremeno očitovao i Bertrand Russell koji je u svoj knjizi “The ABC of Relativity” raspravljao o tome kako je uloga Einsteina velika ukoliko Einsteinov zakon gravitacije, kombiniran sa pretpostavkom o ujednačavanju i pod pretpostavkom potpune uniformnosti, dopušta ‘’konstruiranje varijeteta modela univerzuma u kojima opća zakrivljenost može imati više različitih formi’’. Tako Russel ovdje raspravalja o tri takva modela: univerzum se širi, univerzum se skuplja i o modelu nepromijenjenoga stanja .
Ovdje se, dakle, susrećemo sa metafizičkim pojmom vremena koji je skovan prema metafizičkom pojmu bitka tako, da se vrijeme određuje kao ‘’sada’’, iz kontinuiteta, sukcesije ili kontinuuma ‘’sada’’ i kao skup ‘’sada-vremena’’ upravo se misli bitak kao jedan, vječan i nepromjenjiv. To metafizičko poimanje vremena ima neki za čovjeka fundamentalni značaj stoga što ono svagda ima neki istaknuti odnos prema ‘’duši’’ i ‘’duhu’’.
Kod Hawkinga je to svedeno na problem inteligentnih bića koja ne mogu postojati, ako se prihvati fizikalna teza ‘’pulsirajućeg univerzuma’’ te prema tome treba prihvatiti tezu ‘’inflatornoga’’ njegova širenja. U suprotnom, ljudi se ne bi mogli ‘’sjetiti sutrašnjih cijena i obogatiti na burzi’’. Ovaj je problem međutim daleko složeniji ukoliko u našim razmišljanjima krenemo od Aristotela koji u svojo Fizici zapisuje:
‘’Otud se događa i ono što se uobičajeno govori, jer kažu kako su ljudske stvari krug, a i ostale koje imaju naravno gibanje te nastanak i nestanak, a to je opet zbog toga što se sve te stvari prosuđuju vremenom i stječu svršetak i početak prema kakvoj ophodnji pa i samo se vrijeme čini, da je nekakav krug, a kako se opet čini stoga, jer je vrijeme i mjera takvog premještanja i samo se njime mjeri, tako to kazati kako su nastajuće stvari krug, znači kazati kako postoji neki krug vremena, a to pak zbog toga što se ono mjeri kruženjem.’’
(Fizika, 223b 25-224a)
A na drugom mjestu kaže da:
“….duša ostaje u jednom i nedjeljivom stanju, a kako pak zamjećujemo i ustanovljujemo, tada kažemo da je proteklo vrijeme, bjelodano je da vremena nema bez kretanja i promjene.”
(Fizika, 218 b 29-30)
Augustin je pak u svojim “Ispovjestima”, oslanjajući se na aleksandrijskog filozofa Plotina napisao:
“Odatle zaključujem, da vrijeme nije ništa drugo, nego rastezanje, ali čega ne znam i bilo bi čudno kada ne bi bilo rastezanja same duše.”
(Confessiones, cap 26, str. 225)
Znači ovdje se susrećemo sa jednom takoreći standardnom interpretacijom koje ostaje u horizontu apstraktnog mišljenja gdje je sva procesualnost i aktualnost svijeta svedena na matematički kontinuum koji otkriva jedan dublji njegov fundament i njegovo metafizičko ustrojstvo dočim bi trebalo razmišljati o onome što je vlastito u bitku, ono po čemu se bitak razlikuje od bića i bivstvenosti bića, nešto što pripada istinskoj dimenziji bitka i ono što je bitku samosvojstveno a to jest vrijeme. Samosvojstvenost nije isto što i svojstvo kako se inače razumijeva vrijeme.
Kada se malo bolje progleda ova problematika, onda se vidi da se na ovim problemima susreću podjednako interesi i pozitivnih znanosti i filozofije, jer je problematika kako je ona postavljena kod Hawkinga istovremeno problem jedne metafizike, ali i mišljenja kojem je stalo do prebolijevanja metafizičke epohe, ali to je jedan složen predmet kojim ćemo se baviti kasnije
iz moje knjige: KOZMOLOGIJA ZLATNOGA PRSTENA 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic50.php
