ZAKON KONTINUITETA I DISKONTINUITET
slika: digital art
Jugoslavenski filozof Kangrga je svakako jako veliki i značajni filozof koji je otkrio neke nedoljednosti u Leibnizovom sistemu posebno s obzirom na zakon kontinuiteta za kojeg je Leibniz smatrao, da je istinsko načelo filozofije na kojem ona može učvrstiti neke jako važne istine. Tri stoljeća kasnije Kangrga drži kako Leibniz “nije svjestan”, da s obzirom na pitanja određenja percepcije i apercepcije on sam proturječi kako svom principu kontinuiteta tako i cijeloj svojoj monadoloskom metafizici i da se tim odnosom iskazuje upravo princip diskontinuiteta u kojem tek leži izvor istinskog pojma vremena pa onda slijedi Kangrgino silno trabunjanje o “rasprskavanju” vjerojatno zato, jer je povijesni skok revolucije koja je otpočela Lenjinom trebala njegovu metafizičku jasnoću kojom će nas natjerati, da povjerujemo kako je u socijalizmu sve med i mlijeko.
Ja sam o tim problemima razmišljao, naravno, s obzirom na Boškovićeve reforme, jer je on promatrajući dublje zakonitosti koje vladaju u prirodi došao do toga, da svugdje postoji isti zakon sila i isti način djelovanja, tj. da ne može doći do neposrednog impulsa jednog tijela na drugo i do neposrednog udara onog stvaranja ograničene brzine koja nastaje u nedjeljivom trenutku vremena, što ne može biti bez nekog skoka i kršenja onog zakona kojeg je i on nazvao zakonom kontinuiteta.
Bošković je smatrao, da se dovoljno jakim argumentom može dokazivati kako taj zakon postoji u prirodi i on piše u svojoj „Teoriji prirodne filozofije“:
“Kada sam zakon kontinuiteta nesto pomnjivije razmotrio i ispitao temelje na kojima počiva došao do uvjerenja, da ga nije nikako moguće maknuti iz prirode pa stoga zadržavši ga došao sam do uvjerenja, da treba ukloniti samu mogućnost neposrednog dodira pri srazu tijela te ispitujući dalje sve što iz toga proizilazi i što samo od sebe proizlazi iz kontinuiteta izravnim sam umovanjem došao do onoga zakona uzajamnih sila koje sam ranije izlozio. Sve ono što iz toga proizlazi iznijet ću redom kada se budem dotakao onih dokaza koji me potiču da zadržm zakon kontinuiteta.” (str.13)
Što se svijesti i samosvijesti tiče, nje je u Jugoslaviji za vrijeme vladavine praksisovštine bilo toliko, da je buncanje o slobodi bilo dnevnom poštapalicom čitavog naroda koji je onda na koncu pomislio, da je osvjedočenje apsolutne njegove slobode baš jedan takav pravi rat u kojem je svaki samosvjesni pojedinac kako bi Kangrga rekao “cjelina samosvjesnih subjekata svog vlastitog života.”
Kada banalnost stane maštati!
