KOLIKO SMO SREĆKOVIĆI I NEKA MALA RAZMIŠLJANJA O VENERI?
slika: internet
Postoji, naravno, mnogo razloga da kažemo kako je homo sapience veliki srećković. Postojao je, na primjer, period ugljena i strojevi pokretani vodom parom pa je onda uslijedila epoha strojeva pokretanih naftom i ta epoha još uvijek traje. Nju je smjenila epoha električnih stojeva i ideja o neiscrpnom izvoru energije zahvaljujući prstenu oko magneta Zemlje gdje se inducirana struja može koristiti za ljudske potrebe. Onda su uslijedila velika istraživanja Marsa s obzirom na pitanja moguće kolonizacije i eksploatacije Marsa, ali su naša nastojanja uglavnom onemogućena spoznajom, da je na planetu Marsu svega trećina zemaljske gravitacije i da mi zapravo ne možemo nastaniti Mars, jer ne odgovara našim biološkim i fiziološkim uvetima.
Odatle se čini, da je svako istraživanje NASSA-e Marsa jedan veliki gubitak vremena i novca, pogotovo ukoliko imamo na umu činjenicu promjene klimatskih uvjeta našeg solarnog sistema s obzirom na ukupno kretanje galaksije gdje interglacijalno doba smjenjuje veliki periodahladnoća u ritmičkom kretanju našeg solarnog sistema. Odatle se postavlja pitanje nije li moguće potražiti u Zemljinoj blizini neko drugo optimalno riješenje i mi smo ga našli u ruskom istraživanju planeta Venere koja se sustavno istražuje zadnjih 60-tak godina.
Ovaj planet ima mnogo sličnosti sa zemaljskim uvjetima, osim što je atmosfera drugačija kao što su i temperature na površini oko 460 stupnjeva Celzijusa. Znači, ona nije nastanjiva s obzirom na današnje stanje činjenica, ali bi trebalo računati na klimatske promjene u položaju našeg sunčevog sistema kroz sljedećih nekoliko tisuća godina.
O tome bi vjerojatno trebalo malo porazmisliti isto kao što bi se trebalo porazmisliti na toplinskom prijenosu energije, jer je moguće da se tempreture Venere koriste u zagrijavanju Zemlje u periodu koji Će trajati oko 100 tisuća godina kada će interglacijalno doba biti smIjenjeno dobom velike hladnoće.
Naše će more biti zamrznuto na primjer i veliko je pitanje kako ćemo mi uspjeti preživjeti te ekstremne uvjete, ali kao što bi hodža Bijele džamije u Brčkom rekao: „...i na sudnji dan posade stabljiku da raste.“
