GOSPOĐA JOVANOVIĆ I NJENIH 200 $
Bijaše ovdje u Adelaideu živjela porodica Jovanović gdje otac naglo umre, a njegov posao vlasnika tvornice tekstila nasljedi njegova žena. U toj tvornici uglavnom se krojio materijal za dresove ragbi fudbalera.
On bijaše Srbin, a ona pak Hrvatica iz dalmatinske Zagore, ali obiteljsko ime bijaše srbijansko što je i razumljivo.
Njih je dvoje imalo opet dvoje djece pa kad gospođa Jovanović ode u penziju, to jedno od te muške djece nasljedi tvornicu.
Taj bi mladić rekao svojoj majci:
"A bogami, dosta je više očevih Srba u tvornici i tvojih Hrvata. Ja sada primam na posao samo Kineze."
I tako gospođa Jovanović ode u penziju pa bi znala reći: "A dosta mi je više iglice i konca" te se pod stare dane dadne na znanosti, znala je studirati teoretski opus Paula Davisa, jer u Adelaideu svi studiraju Davisa, a onda jedne prilike rekne meni:
"A slušajte, dragi gospodine Gavrilović, on je veliko ime naše znanosti. I ove njegove teorije on nije sve sam iz glave sačinio nego se savjetovao sa nekim katoličkim svecenicima. Zato je to tako duboka teorija i značajna barem meni jer mi se čini da mi ne bi smjeli zaobići i tu svetu poruku Zavjeta kojoj mi Hrvati tako odano žrtvujemo svoje nacionalno biće već četrnaest stolježa."
I tako bismo mi raspredali pitanja Kosmosa i granična pitanja metafizike.
"Pa vidite, dragi moj Gavriloviću, ne bi se moglo reći za našega Paula da je repa bez korijena, ja mu znam i ženu, fina gospođa, a i Kraljica mu je uručila priznanje od nekih 200 tisuća funti, jer su tobože te njegove teorije toliko teške. Nego, što ćete kuhati danas? Ja sam baš pomislila da bih mogla napraviti šnicle od mljevenog kokošjeg mesa."
Tako bi naši razgovori tekli neometano neko vrijeme, a onda bi se svatko uputio na svoju stranu. Ta je gospođa Jovanović imala jednu jako dobru prijateljicu porijeklom isto iz nekih njoj bliskih dalmatinskih krajeva pa bi je znala zapitati:
"A moja draga prijateljice, kako ti je sada u penziji? Ma čula sam da sada raspolažeš sa sumom od 500 tisuća dolara. Pa što će ti toliko novac? gdje češ ga potrošiti? Nećeš imati vremena da ga čitavog potrosis."
A ja bi se tada nadovezao:
"Pa nije baš tako, eno ima velika njena porodica još uvijek u rodnom kraju koja treba pomoć svojih srodnika iz daleka svijeta. Pa nije li nam stado siromašno pa nam krava dadne samo 4 litra mlijeka dnevno dok ovdje u kulturnom i civiliziranom svijetu krave dadnu i po 25 litara mlijeka."
I gospođa Jovanović bi se složila sa mnom te mi obvezno napomenula kako svaku nedelju razgovara telefonom sa svojom sestrom u starom kraju i tako naše prijateljstvo potraja neko vrijeme sve dok meni ne padne na pamet jedna pomisao. Naime, imadoh ja jednu jako lijepu I bogatu biblioteku u Zagrebu koja istom bijaše mojom priručnom bibliotekom sa raritenim i izabranim knjigama te ja pomislim da bih možda mogao doći do nekih rijetkih primjeraka ukoliko se obratim gospođi Jovanović sa molbom za jedan predujam u visini od 200 dolara i ja nakon nekoliko dana premišljanja dođem njoj sa takvom idejom:
"A dragi moj gospodine Gavrilovic, vidjet ću što mogu učiniti pa mi se javite za jedno 15 dana."
I ja čekah 15 dana pa joj se ponovno javih.
"A moj dragi gospodine Gavrilović, evo imam nekog posla pa mi se javite za nekih 15 dana."
I ja opet čekah 15 dana pa joj se ponovno javim.
"A evo ja hranim neku dicu u Africi pa mi je to veliki trošak nego javite mi se za jedno 15 dana pa ću razmisliti."
Tako joj se ja naposljetku ne javih ponovno, ali otkrih da bi to možda moglo biti zafrkavanje tzv. stare migracije koja je na ovom velikom kontinentu naučila uglavnom kako zajebati, a da je mislila drugačije, bila bi danas obogaćena možda kojom knjigom Schilera starom kojih 250 godina i obogaćena spoznajom, da je pomogla jednom književniku u kreiranju njegovih vojnih i drugih znanstvenih teorija, ali nije znala.
iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
