Vladimira Nazora se drži najhrvatskijim našim piscem i to je vjerojatno razlog da je bio toliko osporavan u nas i inozemstvu. Osporavali su ga kritičari desne provinijencije, jer nisu mogli pristati na činjenicu da je otišao u partizane i da je simpatizirao partizanski i komunistički pokret koji je tobože bio poznat po svojim zločinima, jer kao da zločinstava nije bilo sa Pavelićeve strane, ali su ga osporavali i njegovi suborci kojima je u nesretnim 80.-tim godinama pred raspad stare države bio važniji Musolini i nekoliko milijuna dolara zarade promoviranjem njegova imena, nego istina o karakteru oslobodilačkog i narodnog pokreta u Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na koncu osporavan je i od protagonista lijeve orijentacije, jer nisu mogli pristati na njegovo slavenstvo, čovjekoljublje i istinoljubivost. Jedan takav autor koji je vrijedio kao jedan naš poznati novinar i dopisnik iz Rima. bio je i Inoslav Bešker koji je napisao omanji literarnokritički esej pod naslovom Nazor i stereotipi o Talijanima u hrvatskoj štokavskoj književnosti. Nema nikakve sumnje, da je Bešker duboko razmišljao o ovom svom poduhvatu ima li se na umu, da je progovorio o Hrvatima polazeći i sam od svog hrvatskog podrijetla, da bi na koncu, iz ovih ili onih razloga, probavljao kobasice i pivo nad djelom slavnog pokojnika. Bilo je, dakle, dovoljno da se dočepa talijanskih univerziteta i talijanskih honorara pa da se proslavi svojim antihrvatstvom, iako mu je u hrvatskoj državi uvijek bilo neobično dobro bez obzira na promjene režima i od koje je, gle ironije, baš on dobio nagradu za životno djelo. Da čovjek pukne od smijeha!

Jer da je tobože Nazor talijanskome, rimskome mitu suprotstavio slavenski gdje je Mlečanin stereotipno prikazan kao podao, pokvaren koristoljubiv čovjek, fizički i duhovno sitan, upravo uvijek spremnog da se okoristi hrvatskom dobrodušnošću, naivnošću, a ponajviše neslogom koja je izožila propasti i istarske divove.

Pa što je tu sporno i hoće li se reći da literatura D’Annunzia nema takvih rimskih stereotipa o Hrvatima kao o roblju, jer i nije nista drugo, nego sclavus sa karakterističnim oznakama barbara, nevjernika, brutalnih i drskih ljudi koji znaju samo za pravo jačega. Hoće li Bešker reći, da talijanska literatura nema takvih mitologija, nego da je o Talijanima moguće govoriti kao o prosvijećenom narodu koji je svjetskoj kulturi dao svoj neizbježni pečat. Da čovjek pukne od smijeha

“I kada govori o partizanima što je tu sporno: ovo je prvi put da se Hrvati napokon tuku za sebe i zbilja: od vremena, kad su vladali naši stari hrvatski kraljevi, Hrvati su uvijek bili primorani boriti se za nekog drugog, za Habsburgovce, za neke ugarske kraljeve, pa onda ih je Jelačić sakupio da se bore protiv Mađara za Franju Josipa; borili su se sa jednim generalom, pa sa drugim, pa sa trećim, za tuđe probitke, a nikada da su ti jadni Hrvati dali svoju krv za svoju zemlju.

Naši su se Hrvati borili u Italiji, a jadna im žena nije kod kuće imala no jednu kravicu ili kozu i istu su joj plijenili. Sada nije tako! Dajemo svoju krv, ali je dajemo za sebe. Kad imamo taj osjećaj u sebi, onda se drugačije diše i radi, jer znamo zašto ginemo (pljesak). Uspomena će na vas u povijesti ostati dok naroda bude, a njega će biti i ostat će ako vi sada ne pustite da ga Talijani i Njemci satru.Govorim kao Hrvat, vi, junački komunisti, borite se i radite po komunističkim metodama. To znači boriti se, braniti se, ne dati se! Vi ste prvi, koji možete hrvatski narod spasiti iz kritičnog momenta, u kojem se nalazio do prekjučer…“
(u Slunju, 10. .1943.).

Pa što je tu sporno, da se pljucka po ovom navodu Nazora iz Slunja 1943. godine, kada je to točno, kada se Hrvatski narod nakon stoljetnog sužanjstva skučio u vlastitoj zemlji na vlastitom ognjištu, slobodan u vlastitoj hrvatskoj državi.

Hrvatska nacionalna pripadnost i njezina slavenska ukorijenjenost jedan je od temeljnih leitmotiva Nazorova poetskog i proznog stvaralaštva. Pa što je sporno u tome slavenstvu Nazora i pored njegovih tobože talijanskih korijena, jer se ono osvjedočilo o dubini slavenske duše, o patnji, o ljepoti, o dobrodušnosti slavenskog čovjeka kojega vode plemenite ideje? On je dobio rat, jer su ga vodile plemenite ideje koje nisu kalkulirale profite i zarade, nego su sanjale jednu novu civilizaciju oslobođenu stega prijašnjeg starog društva.

Nama nije bilo dobro sa talijanskim gospodarima. Otimali su nam žene, djecu, zemlju, kulturu, šume….možda na isti način na koji su to radili orijentalni veziri stoljećima ranije. Utoliko Nazora svakako treba gledati u svjetlu tradicije koje je potekla od Marka Marulića da smo mi i sami sebi također stranci i neprijatelji kao što su to stoljećima bili strani gospodari.

Možda je najbolji primjer slučaj splitskog biskupa Markantun Dominisa koji je bio naš veliki ekumenski propovjednik, a koji je okončao u Rimu tako da su nastali sporovi nakon njegove smrti pa je došlo do osude njegovog mrtvog tijela koje je bilo sahranjeno u crkvi Santa Maria Sopra Minerva. Njegovo mrtvo tijelo bilo je uzeto iz kapsila, bačeno na ulice Rima i javno spaljeno na Campo di Fiore zajedno sa svim njegovim radovima.

Vidite, kako ta stara mržnja, kako bi Bešker rekao, ostaje živjeti i danas . A znate zašto? Zato jer mrtvi žderu žive.