Vladimira Nazora se drži najhrvatskijim našim piscem i to je vjerojatno razlog da je bio toliko osporavan u nas i inozemstvu. Osporavali su ga kritičari desne provinijencije, jer nisu mogli pristati na činjenicu da je otišao u partizane i da je simpatizirao partizanski i komunistički pokret koji je tobože bio poznat po svojim zločinima, jer kao da zločinstava nije bilo sa Pavelićeve strane, ali su ga osporavali i njegovi suborci kojima je u nesretnim 80.-tim godinama pred raspad stare države bio važniji Musolini i nekoliko milijuna dolara zarade promoviranjem njegova imena, nego istina o karakteru oslobodilačkog i narodnog pokreta u Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na koncu osporavan je i od protagonista lijeve orijentacije, jer nisu mogli pristati na njegovo slavenstvo, čovjekoljublje i istinoljubivost. Jedan takav autor koji je vrijedio kao jedan naš poznati novinar i dopisnik iz Rima. bio je i Inoslav Bešker koji je napisao omanji literarnokritički esej pod naslovom Nazor i stereotipi o Talijanima u hrvatskoj štokavskoj književnosti. Nema nikakve sumnje, da je Bešker duboko razmišljao o ovom svom poduhvatu ima li se na umu, da je progovorio o Hrvatima polazeći i sam od svog hrvatskog podrijetla, da bi na koncu, iz ovih ili onih razloga, probavljao kobasice i pivo nad djelom slavnog pokojnika. Bilo je, dakle, dovoljno da se dočepa talijanskih univerziteta i talijanskih honorara pa da se proslavi svojim antihrvatstvom, iako mu je u hrvatskoj državi uvijek bilo neobično dobro bez obzira na promjene režima i od koje je, gle ironije, baš on dobio nagradu za životno djelo. Da čovjek pukne od smijeha!

Jer da je tobože Nazor talijanskome, rimskome mitu suprotstavio slavenski gdje je Mlečanin stereotipno prikazan kao podao, pokvaren koristoljubiv čovjek, fizički i duhovno sitan, upravo uvijek spremnog da se okoristi hrvatskom dobrodušnošću, naivnošću, a ponajviše neslogom koja je izožila propasti i istarske divove.

Pa što je tu sporno i hoće li se reći da literatura D’Annunzia nema takvih rimskih stereotipa o Hrvatima kao o roblju, jer i nije nista drugo, nego sclavus sa karakterističnim oznakama barbara, nevjernika, brutalnih i drskih ljudi koji znaju samo za pravo jačega. Hoće li Bešker reći, da talijanska literatura nema takvih mitologija, nego da je o Talijanima moguće govoriti kao o prosvijećenom narodu koji je svjetskoj kulturi dao svoj neizbježni pečat. Da čovjek pukne od smijeha

“I kada govori o partizanima što je tu sporno: ovo je prvi put da se Hrvati napokon tuku za sebe i zbilja: od vremena, kad su vladali naši stari hrvatski kraljevi, Hrvati su uvijek bili primorani boriti se za nekog drugog, za Habsburgovce, za neke ugarske kraljeve, pa onda ih je Jelačić sakupio da se bore protiv Mađara za Franju Josipa; borili su se sa jednim generalom, pa sa drugim, pa sa trećim, za tuđe probitke, a nikada da su ti jadni Hrvati dali svoju krv za svoju zemlju.

Naši su se Hrvati borili u Italiji, a jadna im žena nije kod kuće imala no jednu kravicu ili kozu i istu su joj plijenili. Sada nije tako! Dajemo svoju krv, ali je dajemo za sebe. Kad imamo taj osjećaj u sebi, onda se drugačije diše i radi, jer znamo zašto ginemo (pljesak). Uspomena će na vas u povijesti ostati dok naroda bude, a njega će biti i ostat će ako vi sada ne pustite da ga Talijani i Njemci satru.Govorim kao Hrvat, vi, junački komunisti, borite se i radite po komunističkim metodama. To znači boriti se, braniti se, ne dati se! Vi ste prvi, koji možete hrvatski narod spasiti iz kritičnog momenta, u kojem se nalazio do prekjučer…“
(u Slunju, 10. .1943.).

Pa što je tu sporno, da se pljucka po ovom navodu Nazora iz Slunja 1943. godine, kada je to točno, kada se Hrvatski narod nakon stoljetnog sužanjstva skučio u vlastitoj zemlji na vlastitom ognjištu, slobodan u vlastitoj hrvatskoj državi.

Hrvatska nacionalna pripadnost i njezina slavenska ukorijenjenost jedan je od temeljnih leitmotiva Nazorova poetskog i proznog stvaralaštva. Pa što je sporno u tome slavenstvu Nazora i pored njegovih tobože talijanskih korijena, jer se ono osvjedočilo o dubini slavenske duše, o patnji, o ljepoti, o dobrodušnosti slavenskog čovjeka kojega vode plemenite ideje? On je dobio rat, jer su ga vodile plemenite ideje koje nisu kalkulirale profite i zarade, nego su sanjale jednu novu civilizaciju oslobođenu stega prijašnjeg starog društva.

Nama nije bilo dobro sa talijanskim gospodarima. Otimali su nam žene, djecu, zemlju, kulturu, šume….možda na isti način na koji su to radili orijentalni veziri stoljećima ranije. Utoliko Nazora svakako treba gledati u svjetlu tradicije koje je potekla od Marka Marulića da smo mi i sami sebi također stranci i neprijatelji kao što su to stoljećima bili strani gospodari.

Možda je najbolji primjer slučaj splitskog biskupa Markantun Dominisa koji je bio naš veliki ekumenski propovjednik, a koji je okončao u Rimu tako da su nastali sporovi nakon njegove smrti pa je došlo do osude njegovog mrtvog tijela koje je bilo sahranjeno u crkvi Santa Maria Sopra Minerva. Njegovo mrtvo tijelo bilo je uzeto iz kapsila, bačeno na ulice Rima i javno spaljeno na Campo di Fiore zajedno sa svim njegovim radovima.

Vidite, kako ta stara mržnja, kako bi Bešker rekao, ostaje živjeti i danas . A znate zašto? Zato jer mrtvi žderu žive.

Sandra Vulin je sasvim mlada hrvatska autorica koja radi i stvara u Leonbergu u Njemačkoj. Bila mi je poznata po svojim krasnim pjesničkim prilozima na informativnom portalu www.magicus.info, a onda sam saznao da je napisala bajku pod naslovom ''Bajka o dječaku koji je ugasio mrak na Zemlji''. Tu sam bajku i sam dobio na poklon od autorice, a onda sam pomislio da bih mogao napisati i par riječi svojih komentara o njoj.

Predgovore su dali poznati naši književnici kao što je to Vesna Krmpotić pod naslovom ''Bajka izraz zbilje'', profesor Ante Lauc pod naslovom ''Vil, bajka o spašavanju svijeta'' i gospodin Zvonko Penović.

U ovoj bajci je riječ o dječaku Vilu koji zajedno sa svojim prijateljem Kuckom pronalaze djevojčicu Halisu čije suze otope led na Zemlji. Ova bajka nije ezopska bajka koja je takvo shvaćanje nekog prirodnog odnosa ili događaja između pojedinih prirodnih stvari, ponajčešče između životinja čiji nagoni vode porijeklo iz onih istih potreba koje pokreću i čovjeka kao živo biće. Taj odnos ili događaj poimljen u svojim općim odredbama jest takav da se događa i u području ljudskog života i tek na temelju toga on dobiva neki značaj za čovjeka.

Prava ezopska bajka je prema ovoj odredbi prikazivanje ma kakvog stanja iz žive ili nežive prirode ili nekog stjecanja prilika iz životinjskog svijeta koji se ne izmišlja proizvoljno, već se uzima onakav kakav jest prema vjernom promatranju pa se zatim prepričava kako bi se iz toga izvukla neka opća pouka s obzirom na ljudski život ili točnije s obzirom na njegovu praktičku stranu, na mudrost i valjanost ljudskog djelovanja i postupanja.

I ovdje mašta uobličava događaje kojima u osnovi leži životinjski instinkt, a govore o nekom ljudskom prirodnom odnosu i tada je cilj pouke isticanje općih korisnih značenja koji su važni u našem ljudskom životu. Međutim, bajka o dječaku Vilu, Kucku i djevojčici Halisi nije niti slavenska bajka, naime, ona koja bi imala slavenske motive i pouke za život proistekle iz našeg slavenskog mentaliteta ili karaktera naroda kao što je to u hrvatskoj literaturi slučaj sa bajkama velike Ivane Brlić Mažuranić. Zato se ja slažem sa gospođom Krmpotić koja je ovu bajku Sandre Vulin shvatila izrazom zbilje, onim što je toliko značajno u našem svakodnevnom ljudskom bitisanju da nam se ljubav čini kao posljednja slamka spasa u ovom „posrnulom svijetu“.

I ova bajka je specifična upravo po tome, da ljubav postavlja svojom središnjom tematikom u kojoj je najuzvišenije upravo ono što je predanost čovjeka nekom drugom čovjeku, a ljubav se ne zasniva na refleksiji i kazuistici razuma, već ona vodi svoje porijeklo iz osjećaja čiju podlogu čine oduhovljeni prirodni odnosi. Odatle ljepota ove bajke koju treba tražiti u osjećajima ljubavi i u fantaziji i mašti koja sebi izgrađuje svoj svijet zaradi toga fundamentalnoga odnosa, a sve druge interese i prilike uzdiže na stupanj ukrasa tog fundamentalnog osjećanja ljubavi.

Možda sam ja malo žalostan, da je bajka okončana tako nekako žalosno gotovo sa porukom da u našem ljudskom životu nije moguće postići puno zadovoljstvo niti potpunu sreću, ali i po toj tragičnosti bajka o Vilu, Kucku i djevojčici Halisi ostaje trajna imovina suvremene hrvatske literature.

Hvala Sandri za to!
Zlatan Gavrilović Kovač

tekst je iz moje knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"

Hrvatski realizam je jedan period hrvatske književnosti koji otpočinje 1881. godine dakle od godine Šenoine smrti, a traje do 1892. kada dolazi do objavljivanja Matoševe pripovjetke Moć savjesti, prve modernističke pripovjetke hrvatske književnosti. Nastao je kao rezultat jedne specifične povijesne i socijalne situacije Hrvatske u razdoblju koje je obilježeno vladavinom Khuena Hedervaryja. To je dakle razdoblje ukidanja institucije seljačkog kmetstva, propadanja slavenskih seljačkih zadruga kada seljaci ostaju sa vrlo malo zemlje koja je nedovoljna za preživljavanje pa onda dolazi do jednog ogromnog egzodusa prema gradovima gdje su prisiljeni na proleterizaciju. Također je to period propadanja plemstva i seoska djeca se šalju u gradove na školovanje zbog uzdizanja na socijalnoj ljestvici, zbog promocije, ugleda i bogaćenja.

Dominantna književna vrsta tog perioda je roman, a za zlatno doba hrvatskog romana uzima se priod od 1880. do 1900. kada većina hrvatskih realističkih pisaca objavljuje svoje romane u časopisima kao što su Obzor, Vijenac te u pravaškim časopisima Hrvatska vila, Sloboda i Balkan.

Janko Ibler se drži da je dao našu najbolju estetiku hrvatskog realizma. Književnost prema njemu treba biti tendenciozna i realistična. Tako se zalaže za načelo vjerodostojnosti i psihološku analizu

Iz ove situacije propadanja tradicionalnih struktura hrvatskog društva koje su vladale stoljećima javlja se jedna tendencija jačanja hrvatske nacionalne svijesti kao i povratak na korijene kada se obrađuju teme vezane za doseljavanje Hrvata na balkanske prostore. To se najbolje vidi u povijesnom romanu Gjalskoga Dolazak Hrvata kada se ideja slavenskog nadiranja na Balkan povezuje s idejom nacionalne slobode i jedinstva.

Slaveni su se u 6. i 7. stoljeću bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a pljačkaški pohodi na bizantski teritorij značili su znatan doprinos u njihovu blagostanju. Zemljoradnja Slavena bila je ekstenzivna obrada polja paljevinom ili motičnom tehnikom. Upotreba pluga sa drvenim ili željezom okovanim ralom bila je tada u njih tek u začetku. Od žitarica uzgajali su pretežno proso i ječam, a u manjoj mjeri pšenicu. Veoma važno mjesto imalo je stočarstvo, jer je stoka bila pokretni imutak koji se lako mogao povećavati pljačkom, dok je zemljoradnja bila često ometana seobama i ratnim pothvatima. Živjeli su nevelikim selima rasutoga tipa među sobom znatno udaljenima sagrađenima na obalama rijeka ili jezera, u močvarnim krajevima ili po obroncima brda. Kuće su im bile drvene pokrivene slamom ili trskom. Bavili su se također lovom i ribolovom. Obrtnička proizvodnja bila je dijelom sastavni dio kućne radinosti, a dijelom se već pretvorila i u samostalna obrtnička zanimanja kao što je bio kovački obrt, obrada metala, lončarstvo, tkanje lanenoga platna.

Hrvati su živjeli u demokraciji. U stvarnosti je to bilo rodovsko-plemensko uređenje na stadiju vojne demokracije. Na čelu pojedinih plemena stajali su samostalni poglavari. Zajedno sa njima prvaci plemena i rodova odlučuju o svim javnim poslovima u plemenskim viječima prvaka. Kada bi zaprijetila vanjska opasnost plemena su se privremeno združivala u plemenske saveze. Uzajamne obveze i zajedničke odluke donosile su se na narodnim skupštinama. Volja većine plemena okupljenih u savezu nije obvezivala sve, nego samo ona plemena koja su prihvatila zaključke svojom slobodnom odlukom.

Premda su na svojim ratnim pohodima hvatali zarobljenike kod njih ipak nije postojalo ropstvo kao trajna institucija. Ratne zarobljenike držali su kod sebe neko vrijeme, a onda su im dopustali da slobodno žive među njima ili su ih uz otkupninu vraćali u svoju zemlju. Hrvati su ratovali pješice, a konjičke odrede davali su njihovi nomadsko ratnički saveznici Bugari i Avari. Bili su naoružani kopljem, lukom i strijelama, vješto su pripremali zasjede, u defanzivi okretno su ratovali na brdovitu, močvarnu ili opće teško prohodnom tlu, a izbjegavali su frontalne borbe u ravnicama. U vrijeme osvajanja Balkana znatsno su razvili ratnu tehniku pa su se služili i veoma složenim opsadnim spravama.

Slaveni na Balkanu kao organizirana plemena u neprekidnom ratnom naletu povezana u širokom plemenskom savezu pod vrhovnom vlašću i vojnom komandom Avara zbijali su se brze i pripremali za skoru potpunu političku samostalnost. Priliku za ostvarenje takve samostalnosti dao im je unutrašnji razvitak kod Avara povezan sa njihovim neuspjesima u borbi sa Bizantom.

“Već je dosta mjeseci prošlo što je četa stražila na Dunavu. Nije se za sve to vrijeme ništa osobito dogodilo. Ni Avari ni njihovi slavenski saveznici nisu niti jedanput pokušali prijeći Dunav i upasti u carstvo.

Zapovjednik čete, legat* Ligurije, saznao je doista po svojim špijunima da se Avari silno naoružavaju i nekuda spremaju. I u prvi je čas odmah učinio nužne odredbe u svojoj četi, da budu straže što pomnije i što budnije. No naskoro je dobio sigurne vijesti da se Avari spremaju, ne na jug, nego da polaze prema sjeveru i sjeverozapadu.

Saznao je dapače da se negdje daleko na sjeveru podigoše mnogi slavenski puci, imenom Hrvati, protiv avarskoga gospodstva te da pobjedonosno potiskuju Avare na jug i na istok.

Te su glasine bile to vjerojatnije što doista nije bilo vidjeti prijeko na drugoj strani Dunava ni ma kakvih naoružanih četa, pa dapače ni pojedinih naoružanih ratnika, što je inače ipak vazda bilo na avarskoj strani. Štoviše, najveći i najdalji hrinkovi, u kojima su Avari glavno čuvali i sahranjivali svoje bajoslovne bogate plijenove, bijahu gotovo bez prave straže. Dobre i oštre oči dalmatinskih vojnika mogle su tek zamjećivati starce, djecu i žene.

»Mora da je sva vojska gore na sjeveru u ratu!« - zaključivahu rimski vojnici.”
(Gjalski, Dolazak Hrvata)

Slaveni su još u 6. stoljeću sa Avarima ili sami provaljivali i u Dalmaciju, ali najsnažniji val doseljavanja koji je preplavilo rimsku Dalmaciju dogodio se 614. i 615. Nadiranje se nastavilo i idućih godina tako da su osvajači doprli sve do Jadrana pa su oko 614. razoreni mnogi romanski gradovi kao Skardona, Salona, Delminij, Narona i Epidaur, ali su neki i sačivani uglavnom zbog jakih utvrda kao Jader (Zadar) Tragurion (Trogir) Dekateron (Kotor) Butua (Budva) Skodra (Skadar) i Lissus (Lješ).

“Dolaskom Hrvata i progonom Avara sa čitavog područja Dalmacije, donje Panonije i Ilirika, nastadoše odmah bolje i prijatnije prilike. Ljudi sedmeroplemenog naroda, koliko i bili vješti oružju i odani ratu, ipak bijahu isto kao i dosad nastanjeni Slaveni uglavnom i najprije poljodjelci.

Pravim su se žarom latili opet pluga i motike, opet su im ratilo i lemeš zaokupili ruke. A sa suprotnih otoka, kamo su se bili utekli rimski stanovnici Salone i Aspalatosa*, naskoro se opazilo i zamijetilo ovo marljivo i mirno živovanje i gospodarenje novodoseljenih ljudi. Dakako, rimski su građani morali gledati kako njihova polja, njihove drage vinograde, njihove sočne i zelene livade i pašnjake obrađuje tuđa ruka i tuđa ih volja u svojoj vlasti drži.

Ispunjaše ih to i bolom i srdžbom, da se u njihovim dušama još jače ustalasa čežnja za izgubljenim zavičajem. Ali dakako - tko da bi smio i mogao samo i pomisliti na povratak? Vidjeli su Rimljani da je uz te marljive težake i ratare još sva sila naoružana svijeta, koji se danomice vježba u oružju i u igri s hatovima, a koji dapače počinje da se uči, vježba i pripravlja za pomorski posao, te gradi po nađenim i zatečenim primjercima čamce, lađe i splavi, i obzirno se, na stalno povjerava morskim valovima.”
(Gjalski, Dolazak Hrvata)

U dvadesetim godinama 7. stoljeća pokreće se još jedan val južnoslavenske seobe. U to su vrijeme Hrvati iz zakarpatske Velike ili Bijele Hrvatske kroz Moravsku i zapadnu Panoniju prodrli u Dalmaciju. Tu su digli ustanak protiv Avara, zbacili njihovu vrhovnu vlast i stvarili novi plemenski savez pod vodstvom Hrvata

“Tribali su tom prilikom saznali da su se Avari morali povući sa sjeverozapada, jer su se ondjašnji Slaveni oslobodili njihova gospodstva i osnovali veliku, silnu državu pod imenom Velike Bijele Hrvatske, a pod kraljem Samom. Ta je vijest malko pokolebala njihovu odluku, da budu u službi Avara. No videći silno blago u avarskim hrinkovima i bogato već nadareni, prosudili su da bi u svakom slučaju po njih dobro bilo da se tu zametne kakva borba između rimske straže i Avara. Tom bi prilikom mogli doći do toga blaga u hrinkovima.

I tako nastaviše svoje dogovore s Avarima. Bude dakle ustanovljeno da se Tribali što prije vrate preko Dunava na rimsku stranu, gdje su imali nagovoriti i zavesti rimsku stražu, da pređe preko Dunava na obarsku i slavensku stranu. Imali su rimskoj straži kazati da su Avari i Slaveni opet otišli nekud daleko, pa da su kod kuće samo starci, žene i djeca, baš onako kako je bilo prije tri godine. Avari će se pak sakrivati i neće ih vidjeti.”
(Gjalski, Dolazak Hrvata)

Ustanak protiv Avara podigla su i slavenska plemena u Moravskoj, Českoj i zapadnoj Panoniji pa su zbacila njihovu vrhovnu vlast i stvarila novi snažan plamenski savez kome je na čelu stajao Samo.

Poslije osamostaljivanja zapadnih slavenskih zemalja i ustanka dalmatinskih Slavena pod vodstvom Hrvata protiv Avarska vlasti došlo je do slabljenja moći avarskog kaganata pa se njegova vlast skučila samo na suženo područje panonske nizine

“I tako je dolazak sedmeroplemenoga hrvatskoga naroda stigao svoj konačni cilj i nastala je država prozvana: »Regnum Croatiae et Dalmatiae«. U sakupljenome hrvatskom svijetu bijaše radi toga velika radost.

Nadbiskup Ivan udesio je naime da vladarska isprava bude objavljena u javnom zboru i pred saborom hrvatskih župana i starješina potvrđena. I kad je nadbiskup dočitao vladarsku ispravu na stepenicama pred ulazom u metropolitsku crkvu, a potom je dao potvrđivati znacima ruku pojedinih ljudi iz kneževske pratnje kao svjedoka, približio se starac eremita iz obližnje planine, imenom Eustahije, koji je među pučanstvom odavna bio poznat kao veoma svet čovjek, ali i kao čovjek vidovit.

Taj je prilikom ponovnog čitanja isprave zapao u neku ukočenost. Oči mu se gubile nekud daleko i kao da nešto promatra i gleda, što se običnim pogledom ne može vidjeti. I usne mu pri tom nešto šaptom šaptale, da sve jasnije i glasnije progovaraju. A ljudi su upravo zadivljeno slušali kao pod djelovanjem neke otajne moći i sile.”
(Gjalski, Dolazak Hrvata)

“Sada vidim i gledam grad pod zelenom divnom gorom, opasan srebrnim kraljevskim pasom brze rijeke. Ponosan, krasan i divan je to grad! Da - da - sada raspoznajem.

Od stoljeća već našla je Tomislavova kruna u njem svoje utočište. I sjaj i svjetlo iz te krune sipa se nad tim gradom, a to svjetlo širi se sve više i više, širi se sve dalje i dalje, gotovo po cijelom prostranstvu Tomislavove kraljevine, da nosi na svojim tracima ljubav i vjernost bratskoj slozi, da čuva i budi želju za slobodom, za pravednošću, za znanjem i za napretkom, pa da tjera u crne ponore guste magluštine i duboke tmine, što se valjaju nad Tomislavovom kraljevinom! I ja već vidim prve trakove toga sunca! - zamukne starac, a u isti je čas novopokršteni knez Porga zamahnuo zrakom na sve četiri strane svojim mačem i opet ponovio zakletvu, da će čuvati i braniti domovinu.”
(Gjalski, Dolazak Hrvata)