MOJ SUSJED BILL
slika: internet
Moj susjed Bill bijaše čovjek već priličnih godina, omanjeg rasta, crvena lica, tanak i lijepih prepredinih očiju.
Nekada za svoje mladosti on je služio u britanskoj vojci, a onda se povukao i ja ga zatekoh kao jednog od stanara našega Housing Trusta zajedno sa svojom bolesnom ženom sa Fijia.
Taj je susjed Bill inače bio zadužen od strane policije, da vrši nadzor nad našim naseljem, da obilazi starije stanare, da nadgleda mlađe...i uopće Bill se činio jako konstruktivnim čovjekom.
U njegovom stanu sve bijaše skladno i lijepo uređeno sa mnoštvom ornamenata, a u backyardu uzgajaše breskve i vinovu lozu.
Znao sam dobiti od Billa jako lijepe savjete, ali i pomoć kada je to trebalo, do dana kada naši odnosi zahladiše, zahvaljujući grožđu koje se spuštalo sa njegove loze na ulicu.
Postoji nepisano pravilo u Australiji, da je moguće služiti se plodovima stabala u privatnom posjedu, ukoliko plodovi ili grane prelaze ogradu pa padaju na ulicu.
U protivnom taj isti zakon dozvoljava, da čovjeka i ubijete iz vatrenog oružja, ukoliko netko krade voće sa stabala ili upada u tuđa dvorišta.
Po ovom britanskom zakonu prema kojem je privatno vlasništvo svetinja, pola Pilara iz Dubrovnika bilo bi sahranjeno na Boninovu, jer je općenito poznato, da pilarska djeca idu u "krađu voća" sa prvim danima jeseni i ta navada Pilara tvori jedno od najljepših doživljaja naše djece iz Dubrovnika.
Elem, jedne jeseni otkrijem ja tu Billovu lozu, koja je velikim granama prelazila njegovu ogradu, a isto tako davaše veliki slatki tamni grozd.
I stanem ja oko podneva brati te grozdove i baš mi bijahu nadopuna u mojoj dijeti kada primjetim da nešto šuška u Billovom dvorištu.
A kako sam sa sobom nosio par starih cipela, to se ja dosjetim pa stavim veliki grozd u jednu od njih pa nastavim tobože hodati prema kući, kad iza jednoga zavoja naglo na mene nasrne taj isti susjed držeći u desnoj ruci cijev za vodu: "Cactha!!!" što je vjerojatno trebalo značiti da me uhvatio na djelu: "A, moj Bille, kako ste, što ima novoga" uzvratim ja, "što će vam pobogu ta cijev za vodu?!" upitah ga tobože zbunjen njegovim nastupom.
A on stane gledati gdje je grožđe pa kada vidi, da ja nosim samo stare cipele, to se smekša pa progunđa nešto i ponovno se vrati u svoje dvorište.
A ja mirno nastavim dalje i kada dođoh kući do sita se najedem crnoga grožđa.
I tako prođe to popodne.
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
