DNEVI GORČINE II
Svijet je ovaj snoviđenje teško,
zla je sudba ljude okovala,
život nam je gorak posto’
rat je smislom svijet uredio
kao vladar silan i mlad
kojemu je na djelu nemar.
Što god tko uradi,
sebi uradi,
tko god sebi uradi,
drugome daje.
Svatko svoje breme nosi,
o tuđemu nikako ne haje,
svakoga se opterećuje premnogo,
u njegovu korist je zlo koje čini,
a na štetu dobro koje uradi,
konat je na kraju
beznađe u koje svijet upade,
tovare na nas breme
koje ne možemo podnijeti,
stavlja nam se u dužnost
ono što ne možemo nositi.
O, Oče Kronide, ti nisi ovo uzalud stvorio,
darovao si nas blagom neizmjernim
i dao si nam obličje i lijepe likove.
Što da činim usljed ove nevolje slijepe?
San je čovjeku izlaz iz tmine,
san se od jave razlikovati ne smije
gorki su nam maslinovi listovi,
dok su starom jarcu prijatni,
ono što je slatko,
izgleda čas slatko, čas gorko,
gorčina nam je duše zatrovala,
gorko se sa bijedom miješa.
Rat je danak svoj sakupio,
nitko ne prepoznaje lice milo,
u svijetu gdje ratuju dnevi sa noćima,
nitko nije više sebi dovoljan,
sve se svijet sa vikom okreće,
a tama dnevi pokreće.
