HTIO BIH TE PODSJETIT'
Htio bih te podsjetit'
na ono što je već zaboravljeno
da se više ne sjećamo
i da još pokatkada razgovaramo
o stvarima kojih više nema.
Tako je i sa prošlošću,
koja je kao noć i duboka tama
sa nebeskim svjetlilima bez dana,
sa zorom na početku kraja
i suncem na zlaćanoj prostirci
kao nomadska serdada.
Otpali samo od Boga,
otpadnici od usuda nužna,
koji je razlog tome,
da je duša zaboravila na Boga,
da se sa bogovima kuša,
iako potječe od Njega
i u potpunosti njemu pripada.
Ne prepoznajemo više sebe,
a niti Boga svesilnoga,
jer nam se prohtjelo biti svojima vlastitima,
nakon što smo se obradovali svojoj slobodi
mi smo pobjegli na suprotnu stranu
i potpuno se odvojili od Boga svedržitelja
pa smo, kao djeca oteta od svojih očeva,
koja su dugo odgajana daleko od njih
i više ne prepoznajemo niti same sebe niti njih,
tako sebe potcjenjujemo
uslijed nepoznavanja svojega podrijetla
i svemu se više divimo, nego sebi.
Mi ne poznajemo Božje vrijednosti,
nego su nam ljudi kao makovi
crveni nježni cvjetovi, koji traju za dana
i sva njihova snaga otpadne
za proljetnog povjetarca.
Više se ne sjećamo stvari i događaja,
nego bismo još zaboravili dana od megdana
i kada te podsjećam,
izražavam vrijeme
koje se odnosi na prošle stvari,
vrijeme, koje se odnosi na sadašnje stvari
i vrijeme, koje se odnosi na buduće stvari,
a sve postoji u našim dušama
i mi ih ne vidimo, jer su u njoj,
Sadašnjost prošlih stvari,
koja se sastoji u sjećanju,
sadašnjost sadašnjih stvari
koja se sastoji u promatranju
i sadašnjost budućih stvari,
koja se sastoji u očekivanju
i sve vrijeme,
ono prošlo, sadašnje i buduće
postoji u mojoj duši...
Nije druga budućnost,
koja još ne postoji,
već je drugo očekivanje budućnosti,
nije druga prošlost,
koja više ne postoji,
nego je drugo pamćenje prošlosti
u privremenosti i nestalnosti ljudskog života,
u božanskoj neraskidivosti svijeta i čovjeka.
Privremenosti u mojim očima
osnovne su karakteristike promjenjivoga bića
postojim samo zajedno sa svijetom,
u svijetu i zahvaljujući svijetu,
u dugotrajnosti povijesnog vremena,
vremena, kojega nema.
Sva naša prošlost izvire iz budućnosti,
a sva budućnost slijedi za prošlošću,
ujedno sa tim cjelokupna prošlost i budućnost
tvore se i izlijevaju iz onoga svagda postojećeg,
za kojega nema niti prošlosti niti budućnosti,
nego iz onoga što nazivamo vječnošću
u našem vječnom postojanju i prisutnosti.
Govorim o kratkoći ili trajnosti prošlosti,
o velikim ili malim odsječcima vremena,
oni koji pričaju o prošlim događajima
naravno, ne bi pričali istinito
kada ih ne bi vidjeli umom,
no, ako uopće ne bi postojali
ne bi mogli niti da se vide,
Promatrajući Zoru
mi, dakle, znamo za sunčev izlazak,
ali to ne znači da promatramo
i samo sunce koje još nije izašlo.
Tako je i sa prošlošću,
koja je kao noć i duboka tama
da nebeskim svjetlilima bez dana,
sa zorom na početku kraja
i suncem na zlaćanoj prostirci
kao nomadska serđada,
Zlatan Gavrilović Kovač
