VELJKO KADIJEVIĆ I ZLATO NARODNE BANKE JUGOSLAVIJE

28.12.2015.

Godine 2007. general tadašnje JNA Veljko Kadijević objavio je u Moskvi knjigu pod naslovom “Kontraudar” i meni se činilo, da je riječ o vojnoj knjizi, koja obrađuje vojnu tematiku. Odatle i moj interes prema njoj s obzirom, da je sam naslov sugerirao kako je riječ o strateškim vojnim pitanjima. Međutim, duboko sam se prevario, jer je riječ gotovo i isključivo o našim problemima vezanima za raspad bivše države u kojoj je Veljko Kadijević imao jako značajne vojne funkcije, važne za obranu zemlje. I prema Tanjugovom izviješću doznajemo, da je strani faktor, prije svega politika USA, direktno odgovorna za nastalu situaciju raspada i sloma bivše države. Iz toga teksta cijenjenom čitateljstvu predstavljam ovaj odlomak:

“Kadijević je u tom izdanju ekskluzivno objavio "stenograme pet svojih razgovora" u Beogradu sa tadašnjim američkim ambasadorom i ocenio, pozivajući se posebno na razgovor iz aprila 1991. godine, da su "SAD, delimično zahvaljujući i ličnom doprinosu Cimermana, u potpunosti preuzele od Nemačke ulogu vođe i koordinatora raspada Jugoslavije kao jedinstvene države.”

“- Pogubna američka politika za Jugoslaviju nastavljena je do bombardovanja Srbije i Crne Gore i vojne okupacije, smatra Kadijević, koji je od maja 1988. godine do januara 1992. godine bio savezni sekretar za narodnu odbranu SFRJ i načelnik Štaba vrhovne komande oružanih snaga SFRJ.

On je takođe optužuje Cimermana da se starao da onemogući svaki njegov kontakt sa članovima američke administracije, pogotovo sa ministrom odbrane Dikom Čejnijem, sa kojim je želeo da priča o evropskoj bezbednosti i Jugoslaviji.

Kadijević je istakao da je potrebno zaustaviti rat u Hrvatskoj da se ne bi preneo u BiH, a Cimerman je izrazio zabrinutost zbog izjava predstavnika Srba, "na primer Radovana Karadžića" da priznanje BiH može dovesti do rata.”


I to je već jedna prilično poznata pozicija naših bivših lidera, da u drugima vide razloge naše vlastite tragedije, iako je istina sasvim drugačija i nju svakako treba potražiti u nesposobnosti i nestručnosti rukovodećeg kadra države, koje je znalo doduše zakljinjati se Titovom imenu i putu, ali nije moglo izaći na kraj sa najednostavnijim političkim, a to će onda reći također i vojnim pitanjima važnima za sigurnost i obranu zemlje.

Kao jedan jako značajan primjer, koji potvrđuje vjerodostojnost gornje tvrdnje, je svakako slučaj hiperinflacije, koja je više od jedne decenije harala prostorom bivše države ostavljajući u beznađu i bijedi najšire slojeve našeg društva, dok su čelnici tipa Kadijevića, Mamule i Šuvara zatupljivali narod našim autentičnim putovima u buduće društvo.

I kao što bi rekli Tešićani iz Bosne “…bilo je tada para, da nisi znao kuda ćeš sa njima…” mada su smetnuli sa uma činjenicu, da je to bio zapravo bezvrijedni papir, koji nije imao pokriće u zlatnim polozima što su se trebali čuvati u Narodnoj banci Jugoslavije.

Mislim, da se nikada u povijesti nije dogodilo kako je u jednoj državi tiskana novčanica od 50 milijardi dinara i da se sa njom mogao samo platiti gradski toalet. Sa druge strane oni, koji su bili u blizini državnog trezora, otuđivali su zlato i zlatne poluge kako se to njima ćefnulo.

Tako su, na primjer, zlatne poluge pronađene na bankovnim računima i u sefovima Miloševića, Perkovića, Tita, Markovića (to je ono što se zna) pa se onda govorilo o zlatnim polugama Vojne bolnice u Zagrebu, partijskom zlatu, koje je bilo pohranjeno u sefovima republičkih CK i o zlatu, koje je preneseno u banke na Cipru i Grčkoj u milijardama vrijednosti kako nam je dostavilo izviješće suda za ratne zločine na prostoru bivše države u Den Haagu.

Sve je to zlato – zlato Narodne banke Jugoslavije, koje je vremenom rasprčkano, podijeljeno i opljačkano, jer su naši jugoslavenski komunisti zamislili kako će trebati nastaviti rat i nakon raspada države, a za to su im potrebna sredstva. Pri tome se zaboravilo, da su upravo takva razmišljanja i praksa doveli do raspada jedne države pored ostalog i zato, jer ona nije monetarno stabilna.

Isto bi se to moglo reći i za devizne rezerve države, koje su bile procijenjene na 30 milijardi dolara, a koje su podijeljene odanim sljedbenicima Tita kroz politiku tzv. bespovratnih kredita, odnosno kredita, koje je “pojela” inflacija, jer se uglavnom radilo o dinarskim sredstvima uz 10% deviznog učešća građana što znači, da je cijeli kredit, i kamata i glavnica “isparila” u bezvrijednim novčanicama pa se tako moglo doći do znatne imovine, koja je dobivena zapravo besplatno. I to se smatralo velikim uspjehom premijera Markovića, koji je nakon sloma države postao ni manje ni više, nego cijenjeni bankar u Austriji i kojega su dočekivale oduševljene Sarajlije sa cvijećem i pjesmom na ustima vjerujući, da je tu riječ o posljednjem Titovom čovjeku. Da čovjek pukne od smijeha!!!

A zapravo je bilo riječi o čovjeku, koji je pored svih ostalih bio direktno odgovoran za slom države i njen monetarni kolaps, koji je doveo do bratoubilačkog rata nezapamćenog u povijesti novijeg ratovanja.

Amerika je tu imala sekundarnu ulogu, koja nije bila naročito značajna s obzirom na naše prilike, koje su same po sebi bile katastrofalne pa nam nije trebao netko sa strane, da nas uništi kada to mi sami već jako dobro radimo.

Ja, koji sam, kako bi Kangrga rekao, bio “mali korumpirani bestidnik”, koji difamira njegovu svetost i svetost njegovih odanih pristaša i kojemu je to posao za dobre pare imao sam u to vrijeme dijete, koje je trebalo prehranjivati, ženu koja je od gladi imala 48 kg, dok sam ja imao 68kg, kao da je riječ o mladiću od mojih petnaest godina. Pa se onda pitamo zašto je bilo rata na našim prostorima???!!!

Odatle se čini, da zaključimo ovaj kratak tekst, da Veljko Kadijević nije bio baš sasvim informiran o stvarnom stanju stvari kod nas, niti mu je bilo stalo da bude informiran, niti je imao ikakvu značajnu ulogu s obzirom na funkciju, koju je obavljao, niti je što rekao, niti je što porekao, niti je bio dosljedan, niti je bio nedosljedan, nego je učinio vjerojatno ono što su i mnogi drugi učinili, a to je da je pobjegao u Moskvu isto tako sa zlatnim polugama Narodne banke Jugoslavije, koje su mu omogućile pristojan i miran život do njegove duboke starosti.

Pa i jest unekoliko apsurd Titovog socijalizma u nas, da su nekadašnji naši lideri, koji su se kleli u autentičnost našeg puta u socijalizam, preko noći postali najbogatiji kapitalistički tajkuni, povukli se u zavjetrinu ili pobjegli, sklonili se od pitanja naroda i nezadovoljnika i tako digli spomenik Titovom samoupravljanju kao najvećoj bestijalnoj svjetskoj laži, koja je uspjela mazati oči čitavom kulturnome svijetu i to decenijama uz glasno odobravanje mnogih, koja je na koncu klala po gudurama i stratištima bivše države.

Dr. Zlatan Gavrilović Kovač



http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=122151




čestitka...

25.12.2015.

Image and video hosting by TinyPic

JEDAN RAZGOVOR SA SUSJEDOM ARMANOM

09.12.2015.



Image and video hosting by TinyPic



A bijaše ovdje u Adelaide pristigao nedavno jedan Talijan, zapravo Sicilijanac pa se on nastani u mome susjedstvu kao jedan stanar našeg Housing Trusta.

Bijaše već priličnih godina, prosijede velike glave, ali sav opet malen i zdepast i nabijen od tezackog rada. Ta je činjenica bila lako uočljiva karakterističnim plavim haljetkom kojeg nose svi mediteranski težaci.

I živio je on skromno, a povremeno bih ga znao viđati u društvu jedna pristala mlada čovjeka, koji vjerojatno bijaše njegov rod ili možda čak i sin. Ali nedugo nakon prispjeća on otkrije da u našem Housing Tustu nema dovoljno intime pa stane graditi ogradu oko svoga dvorišta te se zakloni od pogleda susjeda, kupi jednu malu papigu i stane sa njome povremeno razgovarati.

Jer mnogi migranti koji tek nasele Australiju, vrlo se brzo osjete usamljenima pa se tako i naš Armano osjetio usamljenim, a ta papiga bijaše lijepo drustvo.

Ali, kako mi jednom povjeri, njegov san bijaše dobiti neki posao ovdje pa možda i zaraditi, a onda se ponovno vratiti u Italiju kao mali bogatun.

Međutim prilike mu, zbog njegovih već poodmaklih godina, baš ne bijahu naklonjene te bi on po sav dan tako usamljen pušio cigaretu za cigaretom.

I ja bih ga znao viđati ispred njegova stana sa cigaretom u ustima i duboko zamišljena.

Tako jednom odem ja do svoga poštanskog sandučića da provjerim ima li koje pismo za mene i stanemo mi tako razgovarati: "A moj Armano, pušiš ti možda i previše !" okrenuo bih ja prema šali.

A on, kako nije poznavao dobro engleski jezik, stane brkati svoj materinji sa ono nekoliko engleskih riječi pa stane strastveno:

"Australia not good brrrrrrrr, brrrrrrr, brrrrrrrr, brrrrrrr two hundered dollars brrrrrrrr, brrrrrrrrr, brrrrrrrrr, brrrrrrrr, brrrrrrrr, pension same, working brrrrrrr not working brrrrrrr two hundred dollars difference brrrrrrr, brrrrrrrr. In my country different brrrrrrrrr, brrrrrrrr, brrrrrrrr, brrrrrrr,much biger, pension biger if you are working, thirty years working pension biger brrrrrrr, brrrrrrrrr. Toobaco gooood, chiper, cigaretes eleven dollars fucking brrrrrr, brrrrrrrrr, Australia not good, fucking Australia. "

A ja se stanem smijati jer on pokaže toliko sicilijanske strasti da se osjetih domaćim, odem do poštanskog sandučića izvučem pismo moga liječnika sa datumom našeg novog susreta pa napustim Armana, koji bas upali novu cigaretu
.



odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

LJUDI KOJI NOSE NAOČALE

05.12.2015.


Image and video hosting by TinyPic

slika: internet

Nema nikakve sumnje, da mnogi ljudi, koji nose naočale danas imaju problema zbog toga. Malo začudno djeluje da danas nakon našega osvajanja Mjeseca ljudi, koji nose naočale, moraju biti oprezni u susretu sa ljudima kako ne bi bili proskibirani kao kolebljivi smutljivci, nesigurni ljudi u svojim stajalistima i kao ljudi skloni fantazijama.

Međutim, mnogi od nas, koji nose naočale iz zdravstvenih razloga, svjedoci su snage ovih današnjih predrasuda, tako da se može slobodno reći kako ne postoje samo socijalne predrasude u pogledu rase ili spola, nego da također postoje snažne predrasude i u slučaju ljudi, koji nose naočale.

Možda je najbolji slučaj, koji tumači snagu ove predrasude slučaj Pol Potova režima što ne samo, da se krajnje negativno odnosio prema ljudima koji nose naočale, nego je čak snaga predrasude bila toliko jaka, da su ljudi koji nose naočale bili predviđeni za egzekucije.

Ovoj slici pogoduju i inače standardne socijalne predrasude u najrazvijenijim zemljama kod kojih je ova predrasuda duboko ukorijenjena u predrasudi o pogubnosti intelektualaca, koje tobože karakterizira nerad, fantazije, kolebljivost, nedosljednost, nesigurnost u stajalištima naspram krutosti i snage suvremenih Ramba, koji predstavljaju idealnu sliku suvremenih muškaraca.

U tom smislu Tanovićev film ‘’Ničija zemlja’’, koji je dobio Oscara za svoju temu, snažno podilazi ovom prosječnom razumijevanju ljudi, koji nose naočale. Naime, poznato je da u ovom priznatom filmu akteri sa naočalema predstavljaju lažljive, kolebljive i nedosljedne Srbe. Odatle je bilo moguće onda da se cijela priča oko ljudi koji nose naočale proširi do istinske dimenzije predrasude, koja je u svezi sa time povezana sa našim velikim Ivom Andrićem i sa japanskim carom Hirohitom.

U oba ova slučaja također je riječ o ljudima, koji su nosili naočale iz zdravstvenih razloga.

Također, u oba ova slučaja riječ je o velikim individuama i svjetsko-povijesnim osobama, koji su ostavili trajnog traga u kulturi i duhovnosti svojih naroda. Međutim, u oba ova slučaja danas kao da se kani kazati kako je u njihovom slučaju bilo riječi o bolesnim i kolebljivim pojedincima, koji samo zaslužuju prezir poštena svijeta.

Da ovim projekcijama doista nedostaje zdrave pameti već je svima na prvi pogled sasvim jasno.

Riječ je samo o tome, da se pokušamo spasiti ove "apsolutne praznine" stajalista i mišljenja, koje je nadilazeći partikularnost na koncu završilo u blatu vlastite sumanutosti.


odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.