365 fotki u 365 dana ;)

Vrijeme i onako dolazi po nekoj svojoj, meni nepoznatoj logici, a ja zapravo ne znam čemu ono služi. Možda tek da ostariš. I da bez i malo grizodušja odeš cestama koje ne dolaze u moju stvarnost. Ipak.. Ne mogu te zaustaviti.
Čak ti ne mogu garantirati, ono, zakleti se, da te jednom možda neću zaboraviti. Zato je dobro da si tu. Gdje je svijet crno bijelo, i gdje postoji samo jedna cesta. I gdje smo mi umotani u sve ostale boje.
Osim ako.. Ako i sam ne ostarim i postanem ništa.


I BITI ĆEŠ STVARAN, U BOJAMA..

Jesmo li to ti i ja? Ovaj oblak kojeg danas gledam!? Sutra će biti magla... Ima li u njoj dovoljno kisika??? Hoće li ljubav hroptati? Hoće li biti kriva!? Ili će moći disati. Jesmo li to ti i ja? Ovi ovdje. Dvoje što se u magli ne mogu pronaći. Dvoje što ne znaju jesu li pogriješili. Zato gledam oblak. Čini mi se da danas odlazi, nestaje.. Ovo je svijet za tebe, negdje...
Tamo gore je Oblak. Nosi li kišu u sebi, ili... Ili moje ime bez inicijala u kapima što ne padaju po tebi. Možda je to tek duga. Tako prividna, krhka, plaha kao... Kao svijet koji može nestati.
Taj ja. Možda ti. Taj što oblake hvata, al'...
Ide oblak sve dalje, galopira. Nitko ga ne zaustavlja.
Magla nam je zabranila da se volimo! Možda smo odabrali krivi dan u tjednu. Krivi grad?
A da pobjegnemo u Oblak? Na nestanemo u svom svijetu? Kažeš, snovi su varka stvarnosti. Teret koji ne nosiš na putovanja. Duga što će nestati.
Ovdje smo. Oblak. Magla. Nas dvoje.
Pomisliš li ponekad kakav je to svijet koji može nestati?
I kako neke ljubavi umiru? Ma koliko se voljeli. Ma koliko ih čuvali. Same. Zaboravljene. Sakrivene. Bespomoćne.
Krive.
Kopne.
Ne dišu.

Sve ovo, znaš... moglo je to biti i jučer.

Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da ce nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se čuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.
Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvacenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunce. Tako to izgleda i tako to zvući, kao velika izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjecaja. Ali takva je ljubav.. nitko nije nedodirljiv. Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi, sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti.

Ponovno ne znam kuda idem. Čini mi se da svakih nekoliko godina skupljam žličicom krhotine života i počinjem ispočetka. Što god radila i koliko god se trudila, ne uspijevam doseći vrtoglave visine sreće, uspijeha i sigurnosti, što tolikim ljudima polazi za rukom. Ne govorim o tome da postanem milijunašica i živim sretno do kraja života. Govorim o dostizanju jedne točke u životu u kojoj ću moći zastati, ogledati se oko sebe, odahnuti i pomisliti: upravo ovdje želim biti.

... gledamo na sat, živimo po rasporedu. No vrijeme ističe i u dubini duše moraš se zapitati jesi li te sekunde, minute, sate, dane, tjedne, mjesece, godine i desetljeća iskoristio na najbolji mogući način.
Sve se kovitla oko nas - posao, obitelj, prijatelji, ljubavnici - i katkad poželiš vrisnuti: DOSTA!, ogledati se oko sebe, presložiti neke stvari i zatim nastaviti.

Još uvijek se ogledavam da vidim što drugi rade kako bih bila sigurna da nisam posve drugačija; još uvijek se ogledavam tražeći pomoć, nadajući se da će me netko pogurnuti ili mi došapnuti savjet. No, čini mi se da ne uspijevam uloviti ničiji pogled. Izgleda da se nitko oko mene ne ogledava i pita što sad. Zašto imam dojam da sam jedino ja zbunjena i zabrinuta zbog svojih odluka i smjera u kojem idem? Gdje god pogledam, vidim samo ljude koji guraju dalje.

Fabienne: No. Pot bellies make a man look either oafish, or like a gorilla. But on a woman, a pot belly is very sexy. The rest of you is normal. Normal face, normal legs, normal hips, normal ass, but with a big, perfectly round pot belly. If I had one, I'd wear a tee-shirt two sizes too small to accentuate it.

Butch: You think guys would find that attractive?

Fabienne: I don't give a damn what men find attractive. It's unfortunate what we find pleasing to the touch and pleasing to the eye is seldom the same.

Postoje brojna čudesa koje bi oči mogle vidjeti da se doista usredotoče. Život je na neki način poput slike. Iznimno neobična apstraktna slika. Možeš je gledati i zaključiti da je sve to samo brljotina. A možeš i nastaviti sa životom smatrajući da je sve to samo brljotina. Ali ako doista pogledaš sliku, doživiš je onakvom kakva ona doista jest, usredotočiš se i upotrijebiš maštu, život može postati mnogo više od toga. Ta slika može predstavljati more, zgrade, leptira na cvijetu ili sve osim brljotine kakvom si ju nekad smatrao.