PROFESOR PSIHO T

U velikom ormaru naše duše obično skrivamo i jednu malu kutijicu u kojoj su pohranjene stvari koje nikom, ali baš nikom ne bi otkrili, pa čak ni sebi. Ako ipak uđete u skrivene katakombe moje psihe nadam se da ćete naći nešto toliko lijepo da nećete moći razumijeti ili nešto toliko zlo i ružno da ni sami nećete moći spavati.
Među tim propalim životima ne mogu se naći, ali neki vrag mi ne da mira, pa stalno iznova čeprkam po tamnim stranama mozga ne bih li našao odgovore kojih nema, pa nema. Zar zaista nitko ne razumije što mi je? Mogu li si pomoći i zašto bol ne prolazi? Samo nemir... Uvlači se poput ljepljiva medija i ne mogu ga s ničim sastrugati. Bol je neopisiva. Da li ima neki lijek ili bar otrov koji bi ju odagnao iz mojih misli. Možda bi trebalo popiti koju... Nemir, nemir, nemir.
Neću više da budem zdrkan i zato idem trčati. Ovaj put ću mačka zavezati na uzicu pola metra dužu od povodca moga Bobija i obje za desnu ruku. Alaj ćemo se natrčati ovaj puta...

PREMETALJKA:
Misli su crne,
Oči su plave.
Šrafi su stegnuti
Oko moje glave.

Izvadi jedan,
Izvadi dva.
Promjene nema,
Jebo te ja.

Ako ste tu, jedno je sigurno. Vi ne pijete. Odao bi vas autobus kojim vas kljukaju svaki dan. Kad netko ode kući, pitaš ga dali vozi. "Vozim, vozim" znači da još pije to sranje, a strah od povraćanja, mučnine i tvrdokornih mrlja po tijelu, pa i smrti, jači je od neodoljive želje da se oduzme.
Ne piti nije lako. Treba tu dobro zapeti, lopatati, krampati, a možda napraviti i kakvu radnu akciju, kao za bivše vlasti. Divnog li vremena. Ne bih želio ispasti nostalgičan, ali mogao si piti svugdje i nesmetano se obžderavati alkoholom, a da te nitko ništa ne pita. Nisu te ni hapsili.
"Gle, baš mu lijepo stoji flaša u lijevoj ruci, to je naš pravi autohtoni alkoholičar. Ma gdje bi bio ovaj svijet da njih nema... Kako je samo simpatičan i smiješan. Vidi ga, upravo je razbio flašu, naravno ne namjerno, i posjekao ovog do sebe, naravno slučajno. Odista su preslatki. I kako samo znaju odabrati boje... Sve je tako purpurno crveno. Onaj drugi sigurno je neki slikar. Sto posto je nekakav umjetnik bio prije nego je počeo piti."
Moraš priznati da baš lijepo i obilato krvare. Neće proći ni dvajst minuta, oni će zagrljeni otići do onog kafića. Rupa, šupa, tako nekako se zove. Tu će popiti po koju pivu, zapjevati one naše borbene i lagano se razići kao ljudi opraštajući svakom sve. Otići će kući, nalemati ženu, postrojiti djecu, a sutradan, kao da ih gledam, pit će od jutra jednu pa drugu i sve tako, ma sve dok se ne porežu. Baš su medeni zar ne? CMOK, CMOK!

Liva je bila lijepa, crnoputa ženka i svima je htjela pomoći. Poljubio bih je nekad u prolazu, ne znam točno zbog čega, no njoj je to bilo toliko drago, da jednostavno nisam mogao odoljeti. Voljela je piti po hotelima pa tako i u onom gdje je radila. Smjestio sam je u vječni herbarij hotelske pijanice, osobito drage mome prevrtljivu srcu. Za razliku od nje, Mare još uvijek nazove, a na njezin grlati smijeh bi rijetko tko ostao ravnodušan. Muzla je sve i svakog, za sve i svašta. Od mene je dobila utjehu, lijepu riječ i razumjevanje. Cijenila je to, pa smo ostali dobri prijatelji.
Stručni tim, bacao bi i njih dvije u isti koš s natpisom; "alkoholičari", kao i mnoge divne ljude koje sam tamo upoznao. Treću ženu koja je, osim njih, najviše doprinjela mome izlječenju upoznao sam drugi dan grupne terapije na odjelu 2a.
Misli su mi bile van ovog vremena i prostora, kad sam odlijepio pogled uprt u pod. Zasigurno sam umro i sad sam u raju. Srce mi je stalo. Gdje su drugi anđeli, vidio sam samo jednog. Imala je lice male prekrasne curice (one što dokone bake ocrtavaju vunom, a vrsni slikari kistom) na tijelu zrele žene. Izazivala je svakim pokretom svojih ruku, nogu, očiju i skladnih guzova. Pratiti sve to istodobno, a ne pasti u nesvijest, bilo je gotovo nemoguće... Na brzinu ću iscijepati dva metra drva, da se smirim, pa se vraćam tamo gdje sam stao...

Zaljubih se trenutno, nepovratno, zauvijek. Boja moje nesreće ne dade mi da se utopim do kraja. Teške željezne rešetke oko moje duše stegoše se još jače i ja samo spustih pogled natrag na pod.

Mrav je glodao komadić napolitanke, a ja sam tražio dobar razlog da ga ne zgazim. Nisam ga našao...

Korisno je pročitati ponešto o psihologiji i psiho analizi ljudske prirode, ako ste na odjelu za suzbijanje alkoholičara i ostalih neprijatelja društva. Tko ovdje jednom dođe, postane ovisnik, pa se redovito vraća i po više puta godišnje. Socijalni status alkoholičara u ovom djelu svemira poražavajući je. Sazvježđa su; Jankomir, Dubrava itd. Pijanci sa najnižim prihodima dolaze uglavnom preko zime jer su drva zapili, pa se tu sklanjaju od hladnoće. Jednom sam svratio u susjednu sobu gdje spava osmoro ljudi. Na stoliću je televizor. "Gle! Televizor u boji! Moram dovesti djecu da to vide!" Bar pola sobe nije se nasmijalo. Što mislite zašto neki od tih ljudi nisu shvatili zajebanciju?
Drugi tip domaćina ove bolnice kad izađe nema kuda otići, pa putem raznih trikova ostaju što duže. Većinom su to žene s razmjerom 1:10 u korist muških nesretnika. Najpopularniji su nasilnici. Svi su im krivi, od policajca koji ih je jedva izgurao iz kombija do konobara koji mu je krivo potočio "terapiju" zamišljenu u svom alternativnom izbjegavanju žestokog pića. Sud im je za vratom, krivično, kazneno i što sve ne. Žena samo što nije došla po mene reći će 'ko li me je samo prijavio, mater mu!
Tu nastupa stručni tim, sa dosjeom crno na belo.
Ima toga malo više od verbale;"Spominje se neki šerajzl i čupanje kose majstore?..."
"Ma niti slučajno. Nosio sam drva pa mi je muha išla oko glave, kako sam mahao šerajzlom vidio je to susjed kroz prozor i nazvao brata u policiju,koji nikad ne bi namjerno mene uhapsio. Sve je to nesretna koincidencija, a što je, je, malo sam se i opirao pa je čovjek morao obaviti svoju dužnost. Sutra će doći moja žena pa ćete vidjeti da ima svu kosu na glavi. A i djeca me obožavaju..."
Sutra je došla žena... Imala je svu kosu.

Idem narezati tablu špeka, pa oko 2 ujutro skinuti one dve kobasice s prozora. Bit će veselo na 2a.
Još da je koja piva, gdje bi nam bio kraj...

Alkoholizam je društveno-psihološka bolest, a očituje se prekomjernim pijenjem kojekakvih destilata. Po mišljenju stručnjaka alkoholičar ne može postati umjereni pilac, s čim se u potpunosti ne slažem. Kad dođe u stadij ovisnosti samo mu dragi bog može pomoći. Ili Kalibar 45.
Nekom drugom prilikom nastavit ćemo razglabati na ovu temu, ionako imamo više vremena nego šunke i prezgušta na tavanu.

Nekada davno, davno prije Krista i video rekordera, kad su se čitale dobre stare knjige, posudio sam jednu. Zvala se KVAKA 22. Radilo se o besmislu rata. Odmah sam je zafrljačio u kantu za smeće, uzeo Alan Forda i odmorio živce. Nakon pola sata izvadio sam je iz kante razgrtajući otpatke iznutrica divlje šljuke koju je mama pravila za ručak. Lijepo smo se najeli ja i moja ujna pa poslje maznuli tri četri pivčuge i zapjevali u kvartetu "Šoto voće". Znam da bi vas ova priča više zanimala, ali strina misli da ovo, ako nije neophodno za priču, ostavimo za neki drugi put ili kada zamiriše na čempres. Sutra ću kupiti komad štrika i udavit je golim rukama.
Dakle negdje u pripizdini gdje je bog odavno rekao; "Jedu mi se palačinke u bijelom vinu", vojnik kojemu nešto nije jasno,.pitat će vojnika do sebe, a koga drugoga. Neće valjda nekog više pozicioniranog pedrčinu i ispirača sivih stanica.
Odgovor je najčešće bio spakiran kao; "Kvaka 22 je to, ne čeprkaj po tome ionako nećeš ništa postići, a moglo bi doći i do nekontroliranih povratnih reakcija". Koliko sam ja razumio poantu, samo je glavni lik znao što je kvaka 22. Skužio je negdje potkraj knjige, ali to nikome nije rekao iz veoma jednostavnog razloga; bio je usranac po rođenju, ali vojničina koja je čuvala tajnu. Tvrda pederčina, nepokolebljivi seronja i vojnik, te profesionalni govnar. Naime kvaka 22 je u sebi sadržavala i kvaku po kojoj nisi smio odati što je kvaka22. Možda zbog rupa u glavi, a možda se i knjiga drugačije zvala. Možda; "Pao je prozor 22". Ne mogu se oteti dojmu da sam upao u paučinu i skrenuo s teme, naziva; Kako je dobro čitati... Amerikanci bi se ovdje uhvatili ljubit, grlit i volit, jer su to dobro odradili. Nije sve u čitanju, treba ponekad i slušati.

PIO SAM I PITI ĆU
PIJAN SAM I BITI ĆU
AKO MI NE DAŠ GUTLJAJ,
OBILATO SLINIT ĆU.

Pijani subjekt ležao bi mirno u jarku, haustoru ili odlagalištu otpada, nedaleko od vaše kuće... Neprimjetno stopljen sa svojom okolinom između dvije-tri kante na kojima možete pročitati; "Staklo, papir, nuklearni otpad, utušena dojenčad" i slično. Sa dopola praznom flašom zamućena vina, boje vlastita pogleda, ne znajući da je s odjela pušten potmuli krik u slušalicu. Krevet 67 požurite, još jučer bit će kasno. Zahuktali su točkići mašinerije, zavrtjeli zupčanici i zapornji... Kvaka 67 kreće u pogon. Alkoholičar, skitnica, beskućnik, zlostavljač, luđak ni ne sluti da od ovog trena postaje lovina, da njegov blaženi san biva prekinut. Nikad ne bi pogodili zašto. Taj siromah kojem je između dva kontejnera smeća, adresa, kreće na godišnji odmor, ali to još ne zna. Zadnji put se najeo kad ga je iznervirani supijanac gađao paštetom. Njega ne traže ni obitelj ni prijatelji, jer im ne nedostaje, ali na odjelu krevet 67, sada ostaje prazan, a to ne smije biti, jer omjer donacija biti će porazan. Stručni tim doček mu sprema. Biti će sit, biti će čist, imat će grupnu terapiju i zadatke. Jedino on neće biti sretan, jer više voli jesti otpatke.

Banbo je priznati profesor za suzbijanje tvrdokornih rupa u glavi nepopravljivih alkoholičara, bez obzira otkud su se stvorili i gdje su ih nabrali, jer možeš ih pronaći diljem naše reljefne zemlje. Obitavališta su im najčešće; jame, šahte, najmračniji uglovi haustora i parkova, pa ih zbog toga i nije lako uhvatiti. Ne možeš ni zamisliti gdje sve možeš naći zamaskiranog pijanca. Ljubu zvanog čvarak, čiju glavu po obličju nisi mogao svrstati ni u jednu kategoriju (kugla, kvadar, kocka, valjak, krnja piramida i Ljubina glava) geometrijskih tijela, našli su stopljenog s rubnjakom ulice. Sakrio se između onog povišenog djela ceste i čuperaka trave koji rastu svugdje u svijetu, a ne samo kod nas na takvim lokacijama, kako neki neupućeni misle. Majka ga jebala, taj je zaista znao eskivirati hitnu službu sa odjela 2a.
Kurva je ipak dolijala i evo ga stoji tu preda mnom. Sa svojih 37 kila djelovao mi je prilično opako i odmah sam znao da će mi taj mali seronja praviti probleme. Naime trebao sam tehničara za poboljšanje higijenskih uvjeta pri sanitarnom, mornarskom čvoru. "Možeš li prati zahode ili bar mesti, obrisati hodnik, bilo što?" Dobro sam ga procijenio... Na sva moja pitanja, on se uvija, stenje, jadikuje; žali se na boleštine i samo što se ne rasplače. "Ovaj će mi se najebati majke!", pomislih. Sto posto je zlostavljač žena; majke, djece i strine. Majku mu jebem antifašističku, žilavu. Dva puta bi mi mogao biti deda, procijenim od oka na brzinu prije nego što je vlak iz Popovače stigao na glavni kolodvor i zapitam ga kad je rođen. "Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj generacijo moja pa kakvo je to piće, sunce ti jebem na prozorčiću? Jesi li bio u vojsci majka mu stara?", pitam gledajući Pandorinu kutiju bačenu s Marsa iza kante za smeće. Trubač! Strgoh zavjesu od 7 metara prije nego moje prekrasno lice tipa Deni de Vito zališe suze. Do malo prije htjedoh ga zadaviti kabelom telefonske pretplate, ali samo zasučem rukav na svom čvornatom zapešću i ukaže se čvornata podlaktica, a na njoj tetovirana truba promjera pola metra. "GENE", rekoh prijateljski "odi u sobu odmori dva tri sata, pa se poslije javi profesoru Banbi, neka ti napiše terapiju uz koju nipošto nesmiješ raditi jer bi moglo doći do neželjenih, nus pojava!". Pola čokolade Životinjsko carstvo, jer mi se pola otopilo u džepu, zgurao sam u njegovu stisnutu šaku i produžio hodnikom loveći sljedeću žrtvu.
Mali gad, mora da je nekog ubio.
Nasilnike alkoholičare nije lako prepoznati jer imaju jak obrambeni sistem koji se stručno dijeli na intelektualiziranje, umanjivanje, laganje, itd... Još teže im je pomoći jer oni sebe kao takvog ne vide. Oni koji su na većoj intelektualnoj razini pa to sagledaju, pametuju pa to nevide pogotovo, a oni na još višoj razini misle da im je "liječenje" manja kazna od kazne sudskog liječenja, da to tako nazovemo i da je nesrazmjerna onom što su napravili u obitelji ili van nje u alkoholiziranom stanju. Liječenje je kazna?
Naravno da takav tip liječenja, po mojoj osobnoj prosudbi, nema veze s mozgom jer knjiga je stara, a ima i pogrešan pristup. To što se čita pijancima iz njih, trebalo bi naučiti njihove roditelje, suprugu ili odraslu djecu. Ljudi ni izdaleka ne znaju kako prepoznati kod svojih bližnjih obrambeni sistem, a kamoli kako postupiti kod neugodnih ili incidentnih situacija. Najbolje je potencijalnog nasilnika opizditi šakom ili tvrdim predmetom po lobanji, odvesti ga u Bolnicu Rebro i reći da je pao niz štenge.
Ako vam mogu pomoći savjetom kako prepoznati pijanca ili nasilnika pitajte me...
Ako vam treba savjet kako ga zatući, zovite na moj tajni broj...
Sutra nastavljamo baljezgati, a ja odoh tati spremiti pitu od oleandra, iako me mlatio dok sam bio mali.
Kako se sigurno obraniti od nasilnika? Odrastite... Budite veći i jači od tate.

Mlad sam već 38 godina, ali 37. dan na odjelu 2a ostario sam 10 godina. Mladi prdonja postao je stari seronja. Da ti dlake na šupku naprave ježevu kućicu. Pomislim kako se to moglo dogoditi preko noći. Vrijeme je stalo. Strah je obuzeo moje mlitavo tijelo. Drhtao sam iznutra i odlučio. Uvijek sam bio radoholičar. Radio sam godinama na tome da ne radim ništa. Gle me sada... Živnuo sam kao pečeno govno od klokana i odlučio da ne radim nikako. Ovo je roman i nemojte me zlostavljati glupim pitanjima. On neće nikada završiti. Jednostavno, on nema kraj. Kad mi stolar napravi pidžamu od drva,nastavit će ga pisat netko drugi. Najradije bih rekao da će kraj biti onda kada ja to kažem, ali ne mogu to reći, ne mogu i gotovo. Ja ću samo odrediti tko će nastaviti, a uvjet je jedan. Alkoholičar sa 2a, premazan svim kremšnitama. Neodgovoran gad, ubojica sa dva jaja, pivopija od formata, šarmer od jebača. Kad spusti nadrkanu olovku na prevareni papir, On ne smije ni da mu nude ogromnu svotu, ni da mu režu kurac na ovolike komade; On nikako ne smije prestati piti, jer kakav bi to bio pisac od struke? Kao tulum bez vode, kao vojska bez vođe.
Neće nam valjda neki sroljo, goljo i slinavac pisati o blagodatima opijanja, skitnji i drhtanju nad svakom prolivenom kapljicom alkohola. Ženo,.. nemoj mi ispustiti onih 160 litara vina čiju sam lozu tako brižno uzgajao i njegovao na sunčanijim obroncima grbave nam Moslavine. Ne viči jer krv ću dati i život. Daj mi rastavu, zovi advokata, ja samo hoću mojih 20 kvadrata ,što mi po zakonu pripada. Ne prosipaj vino molim te ko' brata!
Bolje pisati nego piti. Bolje pisati i disati. Ma ne, bolje piti i ne disati duboko. Nećemo slikati pluća. Nama pijancima to ne treba. Mi imamo drugih vrednota, kao jetru, gušteraču, test gama-t za cijeli život i priču. Svaki od nas, baš sve i jedan, ima tužnu ili veselu priču, ali nitko nas ne razumije i ne shvaća ozbiljno. Ne mogu nam pomoći, mi to dobro znamo i zato se priklanjamo njoj, čaši koja plače s nama, svršava, smije se i tuguje. I ja sam u toj priči, ali vi to ne razumijete.
Drago je razbio vrata sikirom da bi ušao u kuću. Ja i Bego smo ga jebali sa suznim očima da je ustvari htio izaći van misleći da je zaključan, a tako mu se još pila piva ispred dućana. Taj dan htio je unijeti malo veselja u svoj usrani život. Volio je svoje svinje i krave. On živi sam pa drugo društvo traži vani, u malenom mjestu u malom kafiću. Jebo te mali kolačić, ja kad zaboravim ključeve čekam po dva sata da mi neko otključa vrata, umjesto da nosim univerzalni, kao moj prijatelj Drago sa odjela 2a. I što će biti, vrag ga odnia; udari poznanika s posla. Ovaj ostade ležati u nesvjesti, a moj budući drug sa 2a završi u Popovači. Drugi dan nakon jedne prospavane noći nazove ga brat i veli kako je vidio Grgu na biciklu, ide muškarčina u drugu smjenu.... Eto ti vraga. Nije mu ništa i nije morao ni ići na hospitalizaciju. Koje li nepravde rekao bi Ivić Pašalić.
Bego kojeg su neki ljudi povezani s njim rodbinskim vezama zvali Vlastimir, bio je kurčevito ponosan na svoje porijeklo tvrdokorne loze pijanica i alkoholičara s mamine, tatine, čak i ženine strane. Ljudi koji su ga posvojili rado bi potegli iz flaše u bilo kojoj prilici, bila to kakva prigodna veselica, rođenje, ili je netko otego papke pa su svi sretni zbog toga jer čovjek sad može piti koliko mu drago, a da mu nitko ne broji, laprda, sere i prodikuje.
Mi smo dokazano potrošačko društvo i alkohol je opće prihvaćen u našoj sredini kao nešto bez čega nejdeš ni u zahod na sranje. Kad se dobro istovariš zar jedva ne čekaš da odeš na pivo, vino, čajanku. Tako se potvrđuje ona stara, da ti za dožderavanje i nije potrebno neko specijalno društvo. Dovoljno je i ono govno razmazano po tvojim usranim gaćama, jer nisi imao slobodnu ruku s kojom bi poslije neuredne stolice poradio na higijeni. "Imate li stolicu?" - pitale bi na viziti glavna i sporedna sestra, to je bilo veoma važan dio tvojega izliječenja. "Imam, imam!" - odgovaraš ti objema ko iz topa i pomisliš kako ima već mjesec dana da te ne posjećuju hemeroidi. Bože, jel' moguće da si već ovdje oko mjesec dana? Da li to ima neke veze sa ne pijenjem alkoholnih prerađevina? Oko čmara su se smanjile otekline, čajni kolutić izgleda manji, veseliji i zdravo. Nakon ove eskurzije kroz šupak, vodim vas na neke važnije i ozbiljnije teme Dakle, sutradan kad isplaziš mamuran iz kreveta ili pored njega, okreneš gaće naopako i kažeš sam sebi "Ajmo u nove pobjede!". Mali vrabac na prozorćiću veselim cvrkutom poželi ti dobar dan jer je već 4 popodne, pogodiš ga teglicom feferona iz kojih si popio slasnu tekućinu i pogledaš s puno entuzijazma kroz prozor u bašću..., Da, da, i ove godine ljute papričice lijepo će roditi.