Ako ste tu, jedno je sigurno. Vi ne pijete. Odao bi vas autobus kojim vas kljukaju svaki dan. Kad netko ode kući, pitaš ga dali vozi. "Vozim, vozim" znači da još pije to sranje, a strah od povraćanja, mučnine i tvrdokornih mrlja po tijelu, pa i smrti, jači je od neodoljive želje da se oduzme.
Ne piti nije lako. Treba tu dobro zapeti, lopatati, krampati, a možda napraviti i kakvu radnu akciju, kao za bivše vlasti. Divnog li vremena. Ne bih želio ispasti nostalgičan, ali mogao si piti svugdje i nesmetano se obžderavati alkoholom, a da te nitko ništa ne pita. Nisu te ni hapsili.
"Gle, baš mu lijepo stoji flaša u lijevoj ruci, to je naš pravi autohtoni alkoholičar. Ma gdje bi bio ovaj svijet da njih nema... Kako je samo simpatičan i smiješan. Vidi ga, upravo je razbio flašu, naravno ne namjerno, i posjekao ovog do sebe, naravno slučajno. Odista su preslatki. I kako samo znaju odabrati boje... Sve je tako purpurno crveno. Onaj drugi sigurno je neki slikar. Sto posto je nekakav umjetnik bio prije nego je počeo piti."
Moraš priznati da baš lijepo i obilato krvare. Neće proći ni dvajst minuta, oni će zagrljeni otići do onog kafića. Rupa, šupa, tako nekako se zove. Tu će popiti po koju pivu, zapjevati one naše borbene i lagano se razići kao ljudi opraštajući svakom sve. Otići će kući, nalemati ženu, postrojiti djecu, a sutradan, kao da ih gledam, pit će od jutra jednu pa drugu i sve tako, ma sve dok se ne porežu. Baš su medeni zar ne? CMOK, CMOK!
Post je objavljen 29.03.2006. u 21:10 sati.