PROFESOR PSIHO T

Liva je bila lijepa, crnoputa ženka i svima je htjela pomoći. Poljubio bih je nekad u prolazu, ne znam točno zbog čega, no njoj je to bilo toliko drago, da jednostavno nisam mogao odoljeti. Voljela je piti po hotelima pa tako i u onom gdje je radila. Smjestio sam je u vječni herbarij hotelske pijanice, osobito drage mome prevrtljivu srcu. Za razliku od nje, Mare još uvijek nazove, a na njezin grlati smijeh bi rijetko tko ostao ravnodušan. Muzla je sve i svakog, za sve i svašta. Od mene je dobila utjehu, lijepu riječ i razumjevanje. Cijenila je to, pa smo ostali dobri prijatelji.
Stručni tim, bacao bi i njih dvije u isti koš s natpisom; "alkoholičari", kao i mnoge divne ljude koje sam tamo upoznao. Treću ženu koja je, osim njih, najviše doprinjela mome izlječenju upoznao sam drugi dan grupne terapije na odjelu 2a.
Misli su mi bile van ovog vremena i prostora, kad sam odlijepio pogled uprt u pod. Zasigurno sam umro i sad sam u raju. Srce mi je stalo. Gdje su drugi anđeli, vidio sam samo jednog. Imala je lice male prekrasne curice (one što dokone bake ocrtavaju vunom, a vrsni slikari kistom) na tijelu zrele žene. Izazivala je svakim pokretom svojih ruku, nogu, očiju i skladnih guzova. Pratiti sve to istodobno, a ne pasti u nesvijest, bilo je gotovo nemoguće... Na brzinu ću iscijepati dva metra drva, da se smirim, pa se vraćam tamo gdje sam stao...

Zaljubih se trenutno, nepovratno, zauvijek. Boja moje nesreće ne dade mi da se utopim do kraja. Teške željezne rešetke oko moje duše stegoše se još jače i ja samo spustih pogled natrag na pod.

Mrav je glodao komadić napolitanke, a ja sam tražio dobar razlog da ga ne zgazim. Nisam ga našao...