PROdo's world... or something ^^

slušam baš na radiu... reminds me of something :o)

eto... cca 10 komentara... vrijeme za novi post hehe
što me muči zadnja 2-3 dana... kako napravit mašinu... koja bi ti ujutro ispekla friški kruh... istostala dvije šnite i nazala ih putrom i marmeladom... isprešala friški sok od naranđa... skuhala meko do srednje meko jaje... i spremila šalicu kave...
nije da NEZNAM kako to napravit... no kad bi ja to radio... well... ta mašina bi bila veličine 2-3 moje kuhinje... i mislim da je jednostavnije onda dignut se 10 minuta ranije i namazat si 2 šnite kruha i skuhat kavu, jelte? ^^
iako... sad se baš mislim... napravit automatiziranu mašinu aka robot... doduše... problem kod robota je da bi sve trebalo uvijek na cca milimetar bit na istom mjestu tako da on može ujutro proći kroz istu proceduru... hm... oh well... ostavit ću si to za kad budem miliunaš i ne imo poso na kojeg moram svako jutro ić ^^
anyhoo...
osim toga... moram si NAKOPON dovršit izgled bloga... i mean realy... uvijek počmem stvari a nikad ne dovršim...
al mi se tako ne da crtat okrugle rubove i slagat sve da se isto vidi i IEu i firefoxu... itd, itd... treba mi netko da mi radi društvo ^^
"depresija" me opet prošla... popio sam praxiten jučer i išo u krpe... tako da sam danas opet ok za nekoliko tjedana... dok opet mi se sve ne skupi and stuff... WTB nove ideje za život :o) sigh... a kad sjetim... prije 4 godine sam sjedio sa frendicom u kafiću i kovao planove kako ćemo sa 30 biti miliunaši...
well... još nije kasno... al ni njoj ni meni ne ide najbolje... iako... milion lipa možda čak i imam hihihi ^^
imagine... otić do banke i reć "ja bi 10.000 kuna... može sve po jednu lipu?"... ofc... rekli bi da ne može... iako (ako me itko iz banke čita... ne kršim ovime nikakva pravila privatnosti jer ne navodim imena niti ništa privatno o strankama)... imali smo jednom dvije cure koje su htjele 10 kuna sve po lipu...
imali smo to u trezoru pa smo im dali... trebalo im je za svadbu umjesto riže ili tako nešto... nice idea :o)
osim toga... poeta... stihovi jesu lijepi... no to je sve što jesu...
ne tražim lijepo... tražim riječi koje bi ljude ostavili bez daha...
sure... kroz moj život sam razljutio ljude, rasplakao, nasmješio, naveo do suza od smijeha, raznježnio, "natjerao da vole"... and who knows what not... (što se bivše tiče... nju sam sve od navedenoga)... al nikada nisam nekoga ostavio bez riječi...
to je ono nešto što mi fali... nešto što... well... djeli nebo od zemlje :o)
najbolji rezultat koji sam dobio... well... definitivno najljepše riječi koje mi je itko ikada rekao... je bila moja bivša kad mi je rekla... ne citiram točno ali "još nikada nisam imala nekoga kao tebe. Ti si mi i prijatelj, i psihijatar, i ljubavnik, i muž, i dečko i... sve u jednom"...
i niti nju nikad nisam ostavio bez riječi... ne brojimo kad bi ju prekinuo sa pusom, jelda? ^^

i tako ljudovi moji... dan za danom... mjesec za mjesecom...
hodam krugove jer neznam cilj...
fale mi stari prijatelji... fale mi stare ljubavi... fale mi svi oni "what if"... fale mi svi oni "it could happen"....
a ja i dalje starim...

i da... što je najgore... vratio se onaj feeling... teško je za opisati ga al... recimo nevjera u pravu ljubav... vječnu ljubav...
nego vjera da se ljudi samo zaljube iz nekog hira... i kasnije ostaju skupa ili iz navike... ili zato jer ne poznaju ništa bolje...
ne znam više što da vjerujem... kada bi mi sada netko rekao "volim te"... vjerojatno bih tu osobu poljubio... no u sebi bi pomislio "koliko dugo?"...
taj pesimizam nije dobar... no jel to pseimizam... ili realizam... ili od stabala ne vidim šumu?
where's a flashlight when you need one?
tom bi vjerojatno rekao "Bog ti ne nudi samo džepnu lampu... on ti nudi vječno svjetlo"... well... da... vjerojatno... no meni je sad i flashlight dovoljan... bar dok se ne naviknem na svjetlo... jer već dvije godine sam u tami... i ako On ima plan za mene...
well ko kada šivaš mustru na stoljnjak... ja od dolje vidim samo hrpu konca... i rado bi da me već jednom uzdigne i pokaže sliku sa njegovog stajališta...

wakaranai... wakaranai...

Hold me close tonight and make me feel allright
Let me feel your lips on mine for every moment with you is divine
Say you'll always stay with me and love me for eternity
For every time that we have kissed, God proved to me, angels do exist...

Gledam Forest Gump po neznam koji put.. to je jedan od onih filmova koje mozete gledati 50 puta u zivotu i nece vam dosadit.. ko recimo "what dreams may come" ili "city of angels"...
i sad sam sav... bleh...

i opet nisam zadovoljan ovim stihovima gore koje sam napisao... neznam... sve moje priče i pjesme... kad ih pročitam nakon što ih napišem... ko da... nemaju života... hm...

Well... tko hoće čitat stara remek djela... dolje su... hvala na komentarima do sada :o)

Evo... malo sam kopao po mome blogu... svašta sam našao :o)
Uglavnom sam izdvojio sada neke od mojih trenutaka inspiracije... Par pjesmica... par pričica... sve ovisno o raspoloženju u kakvome sam bio... i za kraj... jedan citat citata koji me nasmijao jer sam se sjetio „prošlosti“ :o)

Krenimo od pjesmica... našao sam samo 4... a i mislim da su to sve koje sam napisao... ne znam dal sam nedavno pisao koju al nije ni bitno, jelda? :o)

Prvo ona koju ne mogu skuzit danas kad ju čitam iako sam ju sam pisao :o)


Hold me as a child
So tender and so mild
For life today is wild
And only YOU can see my inner child

Hold me as a girl
In a way that no one ever will
And our youth around us will swirl
When you hold me as a girl

Hold me as a lover
And in darkness let us seek cover
And who knows what we might discover
When you hold me as a lover

Hold me like a friend
For with you I want to see the end
For so deeply on you I deppend
So please hold me like a friend

And hold me as your wife
Like the women who gave your children life
And as towards the end we strife
Please hold me as your wife

So if your love is true
You know what you have to do
Just hold me close to you
And answer me "I do"


Očito sam pisao nešto o internim osječajima... valjda potaknuto depresijom jer mi fali bivša... al siguran sam da če nekoga dirnuti pa evo... ako vas je dirnula... drago mi je... meni je sasvim prosječna...

Onda sada jedna kratka...

If you could only feel, my love
The feelings in my heart, my love
Then you would surely see, my love
That we are meant to be.

And if you only tryed, my love
To give my heart a chance, my love
Then surely my romance, my love
Would be for you AND me.

But you will never see, my love
The things you mean to me, my love
So never we will be, my love
In love eternaly...

Ova mi je jednoj frendici najdraža... jer, ko šta ona kaže „prenosi poruku“... moja najdraža je najvjerojtnije ova


I wish I could be like the ocean
Watching stars so calmly at night.
Collect all their warmth and also their light
Then send them right back on their flight.

I wish I could be like that ocean
So endlesly wide and so deep.
And swallow all tears and the darkness from people
So no one will ever have to weep.

For every heart is a shining star
Full of warmth and full of light.
Hiding darkness and tears, sorrows and fears
And forgeting about love and it's light.

So if I could be like the ocean
I could watch them and hear their dark heir.
For when they with it part, I can then warm their heart
With a reflection of love already there.

Zašto? Zbog okolnosti u kojima je ostala... jer su mi sve stvari vezana na sječanja... kome nisu :o)
A moja prva pjesma... koja će uvijek imat posebno mjesto u mom srcu i koja nikada nije dovršena...

I woke up in the morning
Feeling a familiar pain
It didn't take long to realize
I had "the dream" again

So I lay there thinking
Me and that familiar pain
Wondering if my existance
Realy WAS one in vain.

For in "the dream"
Of days of old
I have her again
In my arms to hold

We're together, we feel love
We hug and we kiss
Not knowing that soon
She'll be the one that I'll miss.

So I get up and wonder
If you could go back in time
Would I be the same fool again
Or maybe this time she'd be mine?

Would I live the same life
Re-live good times and bad
Or maybe, just maybe
Walk another path instead?

Because the life that I lived
Wasn't perfect at all
But a lot might be different
If I change even things small

I might have said "yes" once
instead of a "no" i regret
But because of this "no"
We maybe have met

Sve ove pjesme su pisane direktno... dakle nema tu previše premještanja ili razmišljanja... više manje bi napisao jedan redak... onda drugi... pa malo gledao... pa treći... završio kiticu i išao na sljedeću :o)
I to je to što se tiče pjesama... nisam vas upozorio... ovo će biti poduži post... najbolje uzet predah... čitat ga preko 1-2 dana... na miru... inače nečete shvatit autora... ... ... OK! Nečete me shvatit ni ovako! Pa šta! :o)
Pričice... hmm... koju prvu...
Ajmo depresivnu pričicu prvu... a dijete u tami ču za kraj ostavit...

Gledao sam se tako u ogledao dok sam se umivao. No, da li je ta osoba koja gleda natrag u mene stvarno ja? Ili ko je to sa druge strane? Stavio sam ruku na ogledalo. On je napravio isto. "Hladno" bila je pomisao koja mi je prošla kroz um. Spustio sam ruku i uzeo ručnik, obrisao sam se i otišao obuć cipele. Zavezivajući ih sam pogledao kroz prozor. "Hladno" bila je pomisao koja mi je prošla kroz um. Uzeo sam mobitel, novčanik i ključeve i krenuo van. Zaključao sam vrata i okrenuo sam se. "Veoma hladno" bila je pomisao koja mi je prošla kroz um. Sagnuo sam glavu, duboko uzdahnuo i krenuo u trgovinu.
Uobičajeni ljudi, uobičajeni razgovori. Svi su negdje žurili a nisu niti znali kuda hodaju, još manje, koje im je odredište. Jedna zgodna žena prošla je pokraj mene, nasmijala se, ja sam se nasmijao natrag, zatvorio oči i spustio glavu. U trgovini ovaj puta nije bilo nikoga osim prodavačice. Pozdravila me. Odzdravio sam i nasmješkao se. Mlijeko, kruh, kava... zamalo sam zaboravio novine. Što bi bilo jutro bez novina. 22 kune. Dao sam 25, zahvalio i otišao.
Došavši kući, stavio sam kavu da se kuha. Počeo sam čitat novine. Nakon nekog vremena gledanja u naslovnu stranicu shvatio sam da ne čitam. Samo sam sjedio i gledao. Koliko je vremena prošlo? Ustao sam se i otišao po kavu. "Hladno" bila je pomisao koja mi je prošla kroz um.
Ili je to bila hladnoća u meni?

Ova se zove... točno... „hladno“... kako ste pogodili? :D
Bio sam loše raspoložen daj dan... i pokušao sam malo toga osječaja prenjeti na druge... nije u biti to lijepo... al nisam htio druge bacit u taj hladni feeling... ne znam ni sam :o)
Umorni? Još malo :o)
Sljedeća... well... prisječao sam se trenutaka rastanka... i onda je nastala ova pričica...

Stajao je tako na autobusnoj stanici. Padala je kiša a on nije imao kišobran. Dao ga je njoj u slučaju da joj zatreba tamo gdje ide. Tamo. Negdje daleko. U drugi život kojeg on više nije bio dio.
Stajao je tako. U hladnoći i kiši. Gledao ju je u autobusu. Sjedila je tamo i gledala u njega. Činilo mu se da joj je vidio suze u očima. Ili je to samo bila kiša?
Stajao je gledajući ju. I ona je gledala njega. "Još jedna minuta i autobus će krenut" je pomislio.
Stajao je razmišljajući. "Što ako sad uđem u autobus i zagrlim ju i rećem da mi je žao" mislio je. "Što ako to ne učinim? Ili ako uđem i odem s njom gdje god da išla. Da li ju moram pustiti da izađe iz moga života? Postoji li način da ju zadržim?"
Stajao je dok ga je kiša obljevala. Obljevala ga je kao i sječanja na prošle godine. Kad je njihova ljubav isčeznjela? Da li ju je kiša isprala? Da li je to samo jedan od njenih hirova? Da li mu je nešto glumila svo ovo vrijeme? Ne... toliko lijepih trenutaka nije mogla odglumit...
Stajao je i gledao kako autobus odlazi. Duboko ga je gledala i ona i zadnji puta mu je odpuhnula poljubac.
Stajao je i samo je spustio glavu. I suze su mu se lijevale niz obraze ko pljusak koji je padao.
Stajao je tako još dugo vremena. Ne videći sunce koje je počelo zavirivat iza oblaka koji su zacrnili taj dan, zacrnili njegovo srce, bacili još jednu ljubav u tamu i zaborav.
Stajao je... a sunce se smješkalo i grijalo ga... čekajući strpljivo... onaj dan...

Pitam se dal je ikada došao onaj dan :o)
Evo sada malo da dignem raspoloženje...

Sjedio je tako na klupi u parku sa ciragetom u ruci i odsutnim pogledom na licu. "kako se ste to moglo dogoditi? Sve je bilo tako savršeno... tako... isplanirano!" mislio je tako u sebi dok je povukao još jedan dim pa spustio ruku sa cigaretom u krilo skupa sa pogledom i promatrao dim cigarete kako se lagano uzdiže i raspršava. Misli su mu se vratili tjedan dana unatrag.
Poslovna večera ja upravo završila i hodao je natrag ka svome stanu. Bio je presretan. Znao je da će ga doćekati žena sa večerom i njegova 6togodišnja kćerka. Prenjet će im radosne vijesti da je njegov projekt prihvaćen i da će zbog toga možda uskoro bit poglašen novim managerom u svojoj filijali. "Život je predivan" Rekao je potiho dok je prošao pored jednog prosjaka na ulici i pravio se da ga ne vidi.
"Da sam tada samo znao" rekao je sam sebi i potegao još jedan dim. Naime, tu večer, sve što ga je dočekalo je bio jedan sendvić i poruka na njemu. "Dragi, ja te ostavljam. Tvoj posao ti je bio važniji od nas već 3 godine i više to ne možemo trpit ja i Ami. Moj odvjetnik će ti se javiti oko razvoda još, mobitel sam prodala pa ni ne pokušavaj nazvat. Oprosti ali imao si svoju priliku."
Pogledao je u nebo i počeo se lagano smijati kad se sjetio. Al taj smijeh se nije moglo razaznat da li je bio jauk ili smijeh. Smijao se jer je pomislio kako mu se tada činilo da ne može gore. Da je samo znao. Sljedeći dan je došao na posao iskomiran Nekima je objasnio što je, neki su ga jednostavno ostavili na miru. No najgore je tek slijedilo. Njegov dugogodisnji "kolega" je iskoristio priliku. Kad je bio u najgorem mogucem stanju on ga je "napao" i oduzeo mu njegov projekt bez da se stigao obranit. No ne samo to, uvalio mu je još greške koje on nikad nije napravio. Znao je da mu je sve bilo svejedno, da se neće moć branit. Sljedeći dan ga je dočekalo otpusno pismo na stolu, važi odmah. Samo se nasmijao i ziašao iz ureda.
Sada... malo manje nego tjedan dana kasnije. Sjedio je tu. Bez posla, bez žene, bez djeteta. Da je samo uvidio, da je znao tada što zna sada. Gledao je tako u daljinu. Izgubljen. Usamljen.

No kroz cijelo to vrijeme, nije vidio andjela koji je cijelo vrijeme stajao u njegovoj sjeni i čekao. I svaki puta, kao i sada, kad se kolebao on se pomaknuo i uhvatio ga da ne padne pa nastavio ćućati u sjeni.

Podigao je onda svoj mobitel koji je zvonio i na njemu je pisalo ime njegove najbolje prijateljice još iz doba djetinjstva... nasmješkao se i javio riječima "kako uvijek pogodiš" i suza mu je skliznula niz obraz...

Vaši andjeli vas uvijek pratite... i kada mislite da ih nema... oni su tu... samo ih ili vi ne slušate... ili rade na večem problemu :o)
Još 3 pa smo gotovi... reko sam vam da čitate sa pauzama :o)

Sjedio je na stolici u sobi i gledao ju je, a ona je stajala i nije se mrdala. Bila mu je okrenuta leđima. Gledala je u mrak, u daljinu. No iako se njihvi pogledi nisu sretali, znala je da ju gleda, a i on je znao da ona zna.
Prošlo je tako nekoliko minuta tišine koja je samo bila prekinuta povremenim teškim uzdisajem jednog od njih dvojice. "Što se to samo dogodilo" pitao se. "Kad sam prestao shvaćati? Zašto je moralo doći do ovoga?" i tisuće drugih pitanja mu je prolazilo kroz um. Bio je to osjećaj ko da se nuklearna eksplozija dogodila u njegovoj glavi. Al i dalje nije skidao pogled sa nje jer je znao... njoj je puno gore.
Otvorio je tada usta da nešto reće. Nije znao što će reć, no u tom trenu, od tišine i napetosti, i ona je čula i osjetila da je vrijeme da se tišina prekine. Zatvorila je oči i spustila glavu i progovorila prva.
"Zar misliš da išta što rećeš može promjenit ono što je sad?"
Tužno se nasmješkao. Znala ga je kao i on nju. Riječi su bile suvišne u tom trenutku. No riječi su bile jedino što mu je ostalo u tom trenu.
"Znaš da moram" rekao je sa tugom u glasu al trudeći se ne zvučat nesigurno.
"Znam" odgovorila mu je dok je podignula pogled i nastavila gledat u noć.
"Postoji vrijeme za sreću i vrijeme za tugu. Vrijeme za zajedništvo i vrijeme za samoću. Vrijeme za tišinu... ali i vrijeme za pričat" zatvorio je oči i dugoko uzdahnuo pa je nastavio.
"Neću ti puno pričat. Znam, nikad nisi bila od riječi u ovim situacijama. Uvijek si mislila kako čovjek mora patit i mora sam ići kroz život i uvijek sam poštovao tvoje mišljenje. I vidi sad... Ne želim zvučat kao da pametujem no moram ti napokon i ovo reći."
Dao joj je malo vremena u tišini da upije riječi koje joj je pričao pa je nastavio.
"Znaš koliko mi značiš. Ne samo meni. Ima toliko ljudi kojima toliko puno značiš da neki od njih niti da znaju kako nebi mogli izreći u riječima ili djelima što osječaju. Al ti jednostavno ne želiš da shvatiš da u životu nikada nisi sam. Koliko god prostorija bila mračna. Uvijek se u nekom kutku skriva tračak svjetlosti."
Ona je i dalje stajala na tome prozoru. Njegove rijeći sve manje dopirući do nje što je više pričao. I njemu je to isto bilo jasno. Radio je ono što uvijek radi... Udaljavao je ljude od sebe pokušavajući ih zbližiti. Al ne ovaj puta. Ovaj puta nije smjeo to dopustiti... nije HTJEO to dopustiti. Zatvorio je oči i nakon dugo vremena je lio suze pa je dalje progovorio.
"Neću nikada moć shvatit svu bol koja je u tebi. Niti ču to ikada pokušat. Ali jednu stvar ti obećajem. Ako sad ostaneš uz mene, dati ću sve od sebe da više nikada ne budeš sama i koliko god mogu tvoju bol preuzmem na sebe." Potom otvori oči i podigne se sa stolice i pruža joj ruku i ponovo prozbori kroz suze
"Već si mi jednom pružala svoju ruku kad sam te zamolio. Znam da nisam uvijek držao pre čvrsto. Ponekad sam popustio, ponekad si me potezala, ponekad sam ja tebe potezao. Molim te za još jednu jedinu priliku. Pruži mi ruku sada, kao što si mi pružala onaj dan. I nedaj mi da te ikad više pustim jer... ne želim te ikad više pustiti."
Gledao ju se sa očima punim suza i tužnim smješkom na licu pružajući joj ruku i dalje.
Još nekoliko sekundi je bila tišina. Sekunde koje su se činile kao godine dok je ona zatvorila oči i počela plakat sa njime. Tada se okrenula sa prozora nebodera na kojemu je stajala i gledala u njega.
"Obečaješ?"
Klimnuo joj je samo glavom i potiko rekao "Obećajem." i gledao ju duboko u oči.
Nakon toliko mjeseci patnje ona se po prvi puta ponovo nasmjehnula. I on se još uvijek smješkao njoj. I napokon nakon vremena koje im se oboje činilo kao vječnost... prućala mu je ruku i rekla mu "Uvijek ću biti uz tebe"

i onda je... ... ...

za ovu sam dobio par pohvala... čak i od ljudi koji ne vole ovakvu vrstu priča... šteta šta nemam talenta... da imam bi trebo možda pisat ljubiće ^^
Evo predzadnje... ova je... well... hm...

Stajala je tako. Leđima okrenuta svijetu. Ili je svijet bio okrenut leđima k njoj? Toliko toga se dogodilo u zadnje dane... zadnje mjesece. Kada je sve počelo? Nemoguće je reči. Znala je samo jedno, da je sama. Oko nje ruke koje ju vuku, glasovi koji ju zovu, oči koje ju gledaju. No di su bile uši koje ju čuju? Da li ih je ikada bilo? Kada su otišli? Da li ih je ona potjerala?
I okovi tame i samoće su je stiskali. Okovi, koji svih nas stišću. Okovi koje je nosila sa ponosom i saznanjem da ih mora nosit, kao i terete drugih glasova oko sebe, kojih su joj oni nametnuli. No da li je sve bilo tako? Ili si je okove sama stavila, svoj put sama odabrala, svoje snove sama tkala? Snovi... Jednom ih je bilo tako puno. Bili su tako topli, tako nježni. Di su nestali? Zamjenili su ih okovi? Zamjenili ih tereti drugih ljudi na okovima?
Stalno je bila tu kada je trebalo. No di su sad svi oni čiji teret nosi? Oni kojih je lišila okova. Oni koji su joj obećali vječnu zahvalnost.
Ostala je sama sa svojim okovima i teretima na njima. Svjetla su se odavno pogasila. Uši ju prestale slušat. Srca ju osječat. Ostalo je samo jedno, zatvorit oči i tražit svjetlo u sebi. No što ako ga i tamo nema? No ona je znala odgovor. Hodat će kroz život. Kroz tamu. Uzdignute glave i sa ponosnim smješkom na licu. Smješku koji če cijelom svijetu govorit "ja to mogu i bez Vas", a u njoj če se odjekivat "jer ste me Vi tu doveli".
Nije imala drugog izbora. Sva srca su joj se zavorila i nije bilo druge nego da se i ona zatvori njima. I oko nje je bila tama. I ispod nje je bosa koračala po hladnome asfaltu života, znajući, da tako mora biti.

Ali kada je zadnji puta pogledala prema gore?

Eto... možda nekoga ponuka na nešto...
I za kraj... dijete u tami... koje je nastajalo kroz više postova... i nikad nije lektorirano ko nijedna od ovih stvari... morat ću jednom možda :o)
Za shvatit ju... morate znat stanje blogova koje sam tada čitao... no... mnogo nas ima „dijete u tami“...

Dođe svim "lijepim dušama" u životu taj jedan trenutak... kad se sve nakupi... kad više neznaš di si... i kuda si krenuo... i od kuda si došao... i sklopiš se u klupko na podu i plačeš... i plačeš... i mala soba u kojoj se nalaziš raste... i raste... i pretvara se u pustinju... beskrajnu pustinju... no iako nigdje nema zidova... čuješ jeku svoga plača kako odzvanja na stotinu puta... i ponekad ti se čini ko da čuješ glasove koji ti zovu ime... a ponekad ih nema... i to je onaj trenutak kad dođe do preokreta... onih par rijetkih... JAKO rijetkih... se okrenu glasu... i pružaju mu ruku... i neke... još rijeđe od njih... obasije nevjerojatna toplina... i ostane s njima... no večini svih ostalih... toplina se pretvori u hladnoću... glas izblijedi... ili ga nikad niti nije bilo... i plaču i dalje... dok više vlasitat jeka nema snaga za odgovorit... dok pustinja ne utihne... dok više nema suza niti snage za proljevat ih... i ispuste zadnji jecaj... zadnji vapaj... al odgovora nema... i dijete zatvori prozore i roletne... zaključa sve ulaze... zabarikadira put od praga do svoje sobe... zaključa se u sobu... i zavuče se ispod kreveta... skupljeno u klupko... povučeno u sebe... sjedi... gleda... čeka... lagano se njišući u nekom ritmu vjetra kojeg čuje u glavi... al vjetra nema... vani je tišina... sve je nestalo... sve... čak i nada... jer sad je ta osoba odrasla... i odrasli u njemu vodi život... vodi život... sa svojim maskama... sa svojim ciljevima bez cilja... sa svojim nadama bez nada... zaboravljajući na dijete koje se se sakrilo u sobi... koje je jednom reklo kako nikad neće dati odraslome da odlučuje bez da ga pita za savjet... ali svijet ga je pregazio... no... ono još uvijek osluškuje... i ponekad se nasmije... a ponekad i zaplače... no odrasli ga više ne čuje... i svijet oko njega ga je zaboravilo... a i ono zaboravlja svijet oko sebe... jer ga je on natjerao u tamu... na sigurno... tu mu nitko ništa ne može... tu se može družit i igrat sa svojim snovima... sa svojim nadama... na sigurnom... u tami... i kad čuje da netko kuca pozorno gleda prema vratima... u nadi da će možda izači... otvoriti mu vrata... zaderati se "TU SAM!"... al ne otvara... šuti... i gleda... jer zna... ili misli da zna? da je to samo još jedan od onih koji su ga osudili na vječnost u tami... ispod kreveta... u sobi... zabarikadirano u kući... na sigurnome... ne... to je samo još jedna lažna nada i iluzija... još jedan koji me želi izvuć van samo da bi me ranio... a kucanj se nastavlja... i dijete se počme smijat i plače u isto vrijeme... prožima ga strah i sreća... nada i tuga... radoznalost i... još uvijek kuca...

i dijete proviri glavom i gleda... i čuje se nježni "kuc, kuc" na vrata... i dijete sjedne na krevet i osluškuje... i glas sa vrata ispriča vic... a dijete se nasmija kako to samo djeca mogu... iz dubine srca... i glas ju pozove da se dođe igrat... i dijete krene da će ustat... al sjeti se... sjeti se svih trenutaka prije... i svih glasova prije toga... i stane... ukoči se od straha... i pokrije se pokrivačem... a glas opet zatihne... pa osluškuje... ispriča još jedan vic... i strpljivo čeka...

i dijete makne pokrivač sa sebe... zatvori oči... i sječa se... sječa se dobrih vremena... sječa se loših vremena... no koja su dobra... a koja loša? ... i ko ju je doveo tamo gdje je sad... u tamu... u svojoj maloj sobici... u tišini... sama... i prije je bila sama... prije... prije je sve bilo drugačije... prije... da li je bilo? ... i gdje je pogriješila... što to nije vidjela... koju riječ nije čula... koji pogled krivo protumačila... koje ideale pobrkala... da li je uopče pogriješila? ... a sa vratiju se ponovo začuje blagi "kuc, kuc"... i dijete se opet pokrije... al ovaj puta ne da se sakrije... ovaj puta dijete legne na krevet... da možda zaspe?... da se odmori... možda da i nešto sanja?... hoče li biti snovi isti ko i na hladnome, tvrdome podu... koliko dugo če spavati... hoće li se napokon odmoriti... i što će biti kad se probudi?... a glas ispred vratiju zapjevuši laganu pjesmu... nježno... i tiho... ko da joj želi reći "odmori se... zaslužila si... kad se probudiš... svanut če sunce i bit če novi dan"...

Koliko je prošlo? Dani? Tjedni? Mjeseci? Godine? Nije bilo važno.... Sve što je bilo važno je da otkrije što je to svijetlo koje koje je dolazilo od posvuda oko nje... I muzika koju je čula svugdje oko sebe... Kad se probudila... Bili su tu... Jaki... Toliko da su ju oči i uši bolile nakon toliko godina samoće... no iz nekog razloga... nosili su joj toplinu i mir... kako su je mogli uništavat i gradit u isto vrijeme? Morala je otkrit što ih prouzrokuje... tko ih prouzrokuje... kako i zašto... makar trajalo cijeli život... morat će znati što to znaći... no isto tako... znala je da sobu nesmije napustiti... jer u sobi je sigurna... morat će to napravit u sobi.. bilo kako bilo... bilo bi tako lako izać i pogledat što je... al ne... onda će ju opet povrijedit... a ona nije spremna... ne još... sada je samo bilo važno otkrit što je to svijetlo i ta muzika... od koje se osijeća tako lijepo... al ju svejedno boli glava... no zašto ju boli glava... možda ju želi uništiti... možda je to još jedan od njihovih planova... ili se možda zamarala previše pitanjima žašto i kako... umjesto da je izašla i napokon se prepustila... prekinula okove koji ju vežu... ižašla iz male, "sigurne" sobice... ili ... ... ...

Hodala je tako po sobi... gore... dolje... oko kreveta... do prozora... pa da malo ispred vratiju... pa bi se opet okrenula... i opet nastavila... tražila je odgovore... al sve što joj se nametalo je bilo još više pitanja... zašto je ovdje... što je vani... ko je ispred vratiju... otkud svjetlo i muzika... dal je ovo pravo što cini... dal da opet riskira... al ponajviše... zašto ne shvaca da je ona ovdje na sigurnom i jednostavno ju ne pusti na miru...
Otisla je do prozora i provirila... no prozor je bio zatvoren... i samo se mogao mali tracak svjetlosti vidjeti od vani... nastavila je hodati po sobi... a svjetlost ju je polako grijala... i zastala je da pogleda na vrata... i gledala je... misleci na ništa... nego jednostavno je gledala... i nakon nekog vremena... rekla je na glas "možda..." no protrese glavom i nastavi opet hodat... i kada više nije mogla... sjela se na pod... blizu vratiju... gledajuci ih... a glavna misao joj je bila... "hocu li imat snage ako se sve još jednom ponovi"... zatvorila je oci i duboko uzdahnula... cekajuci odgovor... no odgovora nije bilo... no umjesto odgovora... zacou se još jedan nježni "kuc, kuc"... i svjetlost... i muzika oko nje... koja ju je sve više grijala i sve manje zbunjivala... i djevojcica spusti glavu... i nasmije se... i bio je to još jedan od onih smješaka... kakav samo one mogu da dadu... blagi... topli... od srca... i jedna suza joj potekne niz obraz... i padne joj na dlan... u ruke... koje su joj ležale u krilu kao da su cekale tu suzu... i djevojcica stisne šaku... i zagrli tu suzu sa obje ruke... i stavi ruke na srce... smijuci se dok su suze lagano tekle... al ovaj puta... bile su suze radosnice... i slušala je svoje srce kako kuca... nježno... toplo... blago... ko da je htjelo van... van?... i djevojcica se zamisli na kratko.. i ponovo pogleda na vrata sa tim istim smješkom... i klimne glavom... obriše suze... uspravi se... i krene ka vratima... i dotakne ih... i na sam njen dodir... culo se kako su se vrata otkljucala... i srce joj jako zalupa... i još jednom joj 1001 pitanje prode kroz glavu... no ona ih lagano odškrine... i proviri u hodnik... i svjetlost koja je sada bila puno jaca ju obasije ljubavlju i mirom.


Pustite dijete da izađe van... molim vas :o)
Eto... nadam se da sam potako mnogo raznih emocija... i da nisam ljudima dosadio... za kraj... evo jedne ideje za poklon svima onima koji su se zatvorili od svijeta... i jedan veliki hug tim istima... i puno pusa svima koji me čitaju... voli vas čika prodo :o)


Prodotes (12:01 AM) :
nisam ni mislio da upadneš sa vratima u kuću :o)
Prodotes (12:02 AM) :
osim ako si mu kupila nova vrata za rođendan... što bi promjenilo situaciju, jelda ^^
Prodotes (12:03 AM) :
viš... originalan poklon...
"kupio sam ti vrata al od ovih imam i ja ključ pa da mi se više ne zatvaraš stalno u sebe" :o)

čisto... malo SMSam i blogiram sad za "odmor" jer dugo nisam... i palo mi nešto na pamet... nije boljelo al nekome možda izmami smješak... and that's the point of my blog :o)
bio sam treći srednje... proveo sam većinu vikenda u informatičkoj učionici koja je bila vikendom otvorena... i tokom tog vikenda... jedna cura je pisala maturalnu...
ja bi tu i tamo uskakao... tipa kako se napravi novi paragraf... skače na novu stranicu... radi sadržaj... i tako te jednostavne forice...
došla nedjelja... popodne ja i frend za "odmor" išli do obližnjeg kafića na kavu i kolač...
tamo bila i ona sa jednom frendicom sa kojom sam isto bio dobar...
i na kraju... završili smo nešto prije od njih... cca 1 minut... jer smo se spremali al konobar ej prvo do nas došao... one su bile par stolova dalje...
i ja vadim novčanik i kažem "naplatite meni ovaj stol i onaj tamo otraga sa one dvije cure... to su kolegice iz srednje"...

nekoliko dana kasnije... od ove druge frendice (čekala je vlak za doma pa sam joj išo radit društvo jer mi je bilo dosadno)... čujem priču sa njihove strane :o)
kaže mi izašli... one zovu konobara... konobar kaže "plačeno je"... "kako plačeno"... "platio je mladić sa drugog stola koji je sad izašao"...
konobar ode... ova kojoj sam pomagao za maturalnu se okrene ovoj frendici... "jel to bio onaj tip koji mi je pomagao oko maturalne?" "da"... i on je MENI platio kavu i kolač?" "da"... "... ... ... IMA BOGA!" :o)

evo... hugs and kisses svima ^^

sutra je dvije godine... da zapalim 2 svijeće? hehe

dakle... pošto mi je pun kufer ovog "naravno da možeš"...
ljudi... da vidim solucije mislite da ju nebi upotrijebio?
stanje doma mi je katastrofalno... i jedino mogu pobjeć od doma da dignem kredu i ostavim dvoje roditelje nek se brinu za sebe...
za ovo prvo nemam sredstva... za ovo drugo nemam srca :o)
neću detalje... jer se ipak radi o mom privatnom životu a neznam tko sve čita...
al kad se jednom nađemo na kavi ću "ti" ispričat sve... tko god sve bio taj ti i koga god zanimalo :o)

vidim samo jednu soluciju koja djelomice bi mogla radit... nabavit pošteni auto pa svako malo... na vikend u zg ili ovisi gdje već je "zabava"...
ko što sam reko... svakim danom imam sve manje solucija... ovo sa autom je teško bez krede... a ne usudim se sa svojim unićem radit tour de croatia...

sure... svaki izlet na kopno me košta jedno 150 kuna trajekta... i tko zna koliko benzina... no bolje to nego samo sjedit doma... gubit dane za kompom... i gledat stanje u kući...
ali... P.S.
http://www.youtube.com/watch?v=rj5coEMti3g

2 stvari su mi danas postale jasne...
1. fali mi bivša... 21vog je 2 godine i zbog toga mi je opet "ko na početku"... svako malo je se sjetim i nekih od stvari koje smo skupa prošli...

i 2... izgleda da mi život ne dopusti da odem sa ovog **** otoka... well... hello solitary life...

Eto...
Neki če reći "ma... san ti se ne može ostvariti ionako"... ili "da imaš para drukčije bi mislio"...
Well... sad JE ostvariv... samo što pod
1. jako malo ću ljudi naći a potporu... a u ovom slučaju mi treba masa ljudi...
2. treba mi ogromna količina startnog kapitala... to nemam ^^

1 bi još nekako mogo kompenzirat... 2 ne mogu bez da imam sponzore ili nekoliko stručnjaka da mi pomažu ;o)

a da imam para bi drukčije mislio...
prije par dana je bilo neš na televiziji... tipa domače životinje slavnih osoba...
neka ženska ima malu pudlicu... i pokazali su kako ona jede isto što i njena gazdarica koja ima para da nezna šta bi s njima...
žena ide u restoran i za desert jede zlatnu tortu... šta je to?
to ne nešto tipa čokoladne torte... samo malo manje veličine ofc... i onda preko svega toga ide preljev od zlata
ne... pravo zlato... to su vam mali listići... neš ko one tetovaže koje se mogu u žvakačama dobit... samo veće po površini... koje na sebi imaju ZLATO... i onda ih se stavi na tortu... i papir "odlijepi" tj zlato ostane na torti... i tako se obloži cijela torta...

i mean... pardon the french, WTF!
ljudi nemaju za jest po svijetu a ona jede tortu koja košta 1000 dolara za desert?!?
i ako mi itko sad reče (znam da oni koji me redovito čitaju neće al ipak) "pa i ti bi" ili "pa ima pravo"
ko 1... da... ja bi probao jednom... al ne tortu nego komadić... jer me STVARNO zanima kakav okus ima zlato... zvuči gadno *fuj*
a da ima pravo... nema APSOLUTNO NIKAKVO pravo... makar bila slijepa, gluha, doživotno paralizirana i radila je 30 godina ko kopač ugljena... NITKO i NIŠTA joj ne daje pravo da se TAKO razbacuje novcem.... točka
ni sa njene strane ni sa strane psa... sure... obožavam pse... i svog bivšeg (psa :P) sam tu i tamo volio razmazit... al ovo krši svaku mjeru... ako neznaš šta bi sa lovom... upali malo tv... ima jedna zgodna reklama na RTLu (njemačkom)... možda više i ne jer je to bilo prije koju godinu... za 1€ dnevno možete nahranit gladno dijete u africi...
dakle... za 3000 eura mogu nahranit 100 djece u africi mjesec dana... a šta je njima 3000 eura? potroše 50 puta više kad jednom idu u shopping...
trebalo bi ih sve u top stavit i ispucat u svemir... (da crash... jacka isto... :P)

on a sidenote...
kako meni poso upropaštava život...
godinu dana sam bio sa bivšom a uživo smo se vidjeli samo jednom... nema veze što mi je na susjednom otoku... ALI
preko tjedna radim... nemam pošteni auto za duže staze... preko vikenda se malo opustim...
i šta se dogodi... netko me pita "aj nađi malo vremena za mene"... i ako ta osoba nije na rabu... nema ŠANSE...
i to me ljuti... jer imam osjećaj da sam ja krivac... uf...

pjesma mi se nekak usjekla ove dane u uho... neće van... sad ju baš skidam sa neta...
vidim da čim sam u depri svi šute... ništa... moram van iz depre prije neg nekog povučem dolje umjesto gore... to mi je poso ^^

Baš se danas mislim... kako bi bilo lijepo otvoriti vlastitu banku... lagano ju proširiti po HR... pa na druge zemlje... i biti strašno bogat...
al... nije mi u cilju zarađivat miliarde godišnje... plan je drugačiji... banku striktno kontrolirat ili dat ju pod kontrolu samo ljudima u koje imaš 100% povjerenja... a profit... ne dioničarima... profit bi išao u zasebnu "granu" banke... čija dužnost bi bila da novac koji banka zaradi prosljede na pravo mjesto... dakle... gladnima i bolesnima u africi... siromašnima u aziji... djeci bez roditelja...
ili čak oprostit kredit nekima koji su ostali bez posla...

sure... netko će to zlouporabit... al što je par zlouporaba godišnje... naspram tisuće i tisuće dobrih djela?

i have a dream... ... ...

11ti listopad...
za deset dana joj je rođendan... i 2 godine od prekida...
danas u banci... hoću sebi pogledat malo račune... i šta napravim? kucam njezin matični... na pola matičnog sam se zabulji... "ček... nisam ja 8Xto godište..." hehe...
ne mogu si pomoći... što je bliži taj dan... to je ovaj osjećaj jači...
rupa je tu... a nemam ništa da ju napunim...
uz to... događa se šta sam i mislio da će se dogoditi...
ljudi iz zga sa faksa ga polako završavaju... i javljaju mi kako odlaze pu svim krajevima svijeta...
ergo... nema više niti smisla ić u zg za mene...

ko što sam frendu danas reko... "i'll die as an old, lonely, fat pc freak"... kad je reko da nije istina sam reko "ma... da... smršavio sam skoro 10 kila u zadnjih par mjeseci od loše ishrane... pa možda i neću bit toliko fat heh"...
ok... nisu to točni citati al ono :o)

ove dane bi mogao opet biti tih...
zanimljivo je to... imao sam i te "faze" sa bivšom... točnije... jednom... kad sam bio u totalnoj depri... i ona me probala malo uzdignut... a ja sam joj govorio "ma... samo me pusti"... to je bio prvi od 2 puta šta smo se posvađali...
drugi je bio zato jer ona meni nije htjela reć što ju muči... uviđate zašto smo bili skupa? :o)
zanimljivo je da me još nitko nije uspio "izbavit" iz te faze... zato ljudima uvijek rečem da me puste... proći će... a da me izbaviš bi me morao jako dobro poznavat... i biti uz mene taj dan kad me uhvati... ako ne... čekaj x dana dok prođe :o)

ah anyway... to su oni dani kad ti dođe da uzmeš cigaret i bocu viskija... na žalost ne pijem i ne pušim...

bleh...

Sve je bilo crno, mutno. Kako se našao tamo? Gdje je? Kako je sve počelo?

Šetao je tako jednoga dana ulicom. Dan kao i svaki drugi bi čovjek rekao. Da je ON samo znao. Naime, to je bio dan kada je počeo rat.
Iznenada, bez razloga, bez najave, neprijatelj je napao. Mladića su pozvali u rat. Mladić prvotno nije ni znao što se zbiva. Sve se dogodilo naglo. Svi njegovi prijatelji su već bili na bojištu kada su ga pozvali. Neki su već bili i u bolnicama, neki izgubili živote. No mladić je znao da je ovo rat od kojega ne može pobjeći.

Bitka je bila naporna. Većina vremena je prolazila u zatišju. No i jedna i druga strana su znali da je neprijatelj tu. Sa vremena na vrijeme bi jedna strana napala. I svaka bitka je na mladiću ostavljala tragove. Ponekad ogrebotine, ponekad umor, a ponekad bi ga i pogodio koji metak. No nikada mu život nije bio u opasnosti.

Šetao je tako jednoga dana bojištem. Dan kao i svaki drugi bi čovjek rekao. Da je ON samo znao. Naime, to je bio dan kada je...
Sve se dogodilo nevjerojatno brzo. Bitka je bila kao i svaka druga. No ovaj puta to nije bila bitka kao svaka druga. Ovaj puta, metak je prošao ravno kroz njegovo srce. Njegovi suratnici nisu ni primjetili. Svatko od njih vodio je svoju bitku.

Ležao je tako i gledao u nebo. Njegovo srce je kucalo sve slabije... sve tiše...
Ležao je nezamječen na bojištu ljubavi. Dok je svijet kakav ga je on poznavao polako blijedio oko njega. I drugi ratnici nisu marili za njega. Kako bi marili? Ta svatko od njih je vodio svoju bitku. Od kuda im vremena da liječe njegove rane?
Ležao je na bojištu ljubavi. Metak ljubavi ga je pogodio. Ali metak se nije zadržao u njegovom srcu. Metak je napustio njegovo srce, njegovu dušu, i ostavio je samo rupu iza sebe. Rupu koju je znao da ništa ne može više ispuniti. Rupu koja ga je vukla sve dublje i dublje...




iiiii... da budem iskren... nemam inspiracije :D

Ne... neću pisat pjesmu... ni priču... nit odlazim :o)
nego Fem i poeta su krivi za ovaj post ;o)

o čem se radi... koliko VAMA znači... kada vam netko koga niti ne poznajete kaže iz vedra nema "laku noć"...
i koliko vam znači kad vam netko do koga vam je stalo reče laku noč?
a koliko vam znači kada vam best frendica/frend reče laku noč?

what's the point?
mislim da nije prošao 1 dan dok sam bio u vezu sa bivšom da jedan drugom nismo rekli "volim te"... al ne "hej! volim te, šta ima novog?"... ne... svaki puta je taj volim te bio iskren i od srca...
i svaki put kad rečem ja dobro jutro ili laku noć... je to od srca... nikada nikoga ne pozdravljam iz navike... ako nisam od volje... onda će te to odmah i čut od mene... jer ču ili promrmljat nešto nerazumno... ili ništa neću reć...
no nakon 5 godina da nekoga poznajete... ili 10 godina... svakim danom iste stvari... ljudi zaborave koliko jedno "dobro jutro" znači...
koliko jedan osmjeh može promjeniti nekome cijeli tjedan...

ja sam... ko pas... nema veze što svaki dan idete na posao... i nakon 10 godina... on će vas još uvijek dočekati ispred vratiju i mahat repom... tako i ja... svaki puta kad čujem "dobro jutro" ili "laku noć"... a znam da je od srca... i ja "mašem repom"... i odma mi je malo toplije oko srca :o)

trudite se nikada ne prestat mahat repom ljudi... i ne živiti život u navici... jer ja znam... i za 50 godina... kad budem svoju ženu pogledao u oči i rekao "volim te"... to će biti zato jer to stvarno mislim... a ne iz nekakve navike...
...
...
...
jedino se nadam... da će i ona biti takva :o)

Nešto mi palo na pamet... well već davno al sad sam se opet sjetio kad mislim o slici...
žene kad stare... stare...
sure... lijepe su one i kad su stare... ko je reko da ne...
al mi muški... kad smo mladi smo "lijepi" (kako ko hehe)... a onda sa godinama... ne gobimo ljepotu... nego dobivamo šarm...

ko mi ne vjeruje... sean connery? ^^

zagledo sam se u ovu sliku... ja u "mladim" danima...
bas sam bio zgodan... a imo sam i dugu kosu :D
hm... fali mi duga kosa... nekako je bila dio mog "imiđa"... al... duga kosa je tak... well... ne volim ju odrzavat :D

Slika

eh...

Evo vam detalje...

naime ovo ljeto smo radili ovako... jedan dan ujutro... jedan popodne... i kad ti je petak bio popodne... onda bi odradio subotu...
al posto nas je 5... a 2 su u smjeni... naizmjence jedan je uvijek imao jedan tjedan ujutro... i onda je taj jedan ušao u smjenu di bi drugi bio cijeli tjedan ujutro... no... taj jedan nije radio subotu...
i sada... šta se dogodilo... ja došao sa GO... i oni se ne mogu odlučiti kako će radit...
ja sam reko "ok... ja ću ovaj i sljedeći tjedan odradit sve ujutro... i onda idem u smjenu umjesto onog tko ide na GO...
e klinac... sad su neki ljubomorni i neće da ja, koji sam došao sa GOa imam slobodnu subotu... i ne samo to... nego DVIJE slobodne subote...
i svejedno što uvijek subotom rade 2... neka ovu subotu radim i ja... i neka budemo 3... samo da mene nebi pripala jedna slobodna subota...

nije meni do subote... jedan dan više-manje mi apsolutno ništa ne mjenja...
meni je to... dali prešutjeti... biti dobar... trpjeti... ili jednom napokon povuć granicu i reć "čekaj malo... zašto bi ja sad radio samo radi toga jer je netko ljubomoran a nema potrebe?"

to je cijela priča... gdje povući granicu između dobrote i naivnosti... jer uvijek tu koračam na tankom ledu...
inače... odavno sam odlučio već da više neću prolaziti pored ljudi koji "pate" i okretati glavu...
vidiš nekoga u parku... plače... zar je problem sjest pokraj i pitat "što je?"

sure... dosta njih će pomislit "omg! pervert!"
al... nekome možda bude stalo... a mene ne košta...

ili... prođeš pored bakice koja nosi 2 teške torbe... zar je problem, ako ideš u istom smjeru, reć "treba pomoć bako?"

so little can sometimes mean so much...

On the side news... produžili mi ugovor do kraja godine...

al... što me muči ove dane... kad svi prestanu brinuti se za svakoga... da li nastaviti svojim putem ili se pridružiti...
kad svatko samo počme gledat svoje interese... da li reči "stani malo"... ili jednostavno reči "god bless ya, my child"...
tko će veči čovjek... i tko če bolje proči... i gdje povuči granicu...

hugs...