PROdo's world... or something ^^

Anyway... pustimo filozofiranje vidim da niste raspoloženi :o)
Evo jedan kratak post... poklon koji sam dobio za rođendan od kolega iz banke uz riječi "sad moš vježbat doma"

Predivan je i plišan je... erm... predivna i plišana pošto je rukavica ženska ^^
ovo iza je moj monitor i pakovanje u kojem je došla rukavica ^^
skoro pa je lijepša neg jedna određena kapa koju znam... jelda BC? ^^

btw... ja nisam nikad bio za poklone izmišljat... nemam taj gen šta bi reko Jack O'neill ^^

Baš gledam K-Pax i zamislo sam se oko citata "svatko ima snagu da sam sebe izliječi". Ali ako idete malo dublje analizirat film se zamislite. Tko je točno onaj koji liječi?
Svi mi možemo plivat iznad vode sam nedavno rekao, no trebamo dopustit da nam netko ponekad pokaže dno i površinu.
Zamislite jednu ping-pong lopticu koju bacite u vodu. Sama loptica po sebi će uvijek plutati na površini. No što bi se dogodilo kad bi se sa vremenom na njenoj površini počele skupljati alge, školjke ili propuštat voda u nju? Loptica bi počela tonuti. Tonula bi polako, neprimjetno ali bi tonula i tonula i sa vremenom došla do dna. Zašto? Iz 2 razloga.
1. Jer ne bi našla vremena da se sama očisti, pokrpa, ispusti vodu
2. Jer nebi dopustila drugoj loptici da dio njenog tereta uzme na sebe
A svaka loptica će sa vremenom nakupit alge i dobit rupice.
No znate li šta je zanimljivo na svemu tome?
Ne postoji površina ili dno na planetu na kojem ta naša loptica života pluta. Cijeli planet je jedna velika vodena kugla. Kugla koja nema dno. Tu je samo voda, gravitacija i naše ping-pong loptice. I gravitacija nas polako vuče I vuče. Pritisak od vode na nas postaje sve veći I veći, a kuglica sve teža i teža. Dok na kraju, što?
Evo još jedne zanimljivosti. Na kraju, ako stvarno ne nađemo vremena za sebe ili ne dopustimo da nam drugi pruža ruku, dođemo do dna. No dno ovdje nije standardno dno. Dno je ništa doli središte kugle. Mjesto gdje se nalaze puno drugih ping-pong loptica i sve gledaju jedna u drugu I polako od pritiska pucaju. Ne shvaćajući da od tog centra svaki put koji god da uzmu vodi ka površini. Samo trebaju stat i sredit se ili dopustit nekome da to napravi za njih.
Zar je stvarno riješenje u tome da se prepustiš i čekaš na dnu sa drugim lopticama? Toneš dublje i dublje dok se polako skupljaju razni problemi u nama I oko nas. Zar je stvarno toliko drugih važnijih stvari doli pripazit u kojem je stanju loptica? Zar će biti važno u trenutku kad počmemo pucat i svijetlost počme nestajat oko nas koliko smo bili ponosni, koliko smo dugo izdržali, koliko smo duboko došli?

I svijetlost je sve tamnija… i tamnija… I tamnija… Dok ne nestane I zadnji tračak svjetlosti... i mi smo u sredini... I čekamo… što?

Daklem... jednom sam imo na blogu "kaze no nokutaan" pjesmu... sa prijevodom...
no sjetio sam se jedne druge verzije te pjesme... "prevedene" na engleski što znači da riječi nemaju veze sa originalom :o)
Shii!

Imate i lyrics na toj stranici al evo ih opet ^^

Danas ćemo malo o jednoj temi koja je svima u biti jasna al ja ju ponavljam... za promjenu :o)
Međuljudski odnosi... zanimljiva tema u biti... i mota se ljudima po glavi...
Da li pustit drugima da pomognu... da li im se povjeriti... koliko im vjerovati...
Ja sam, na primjer, čudna biljka... svakome uvijek izlazim sa potpunim povjerenjem... i kad mi se pruža pomoć ili kad ju mogu pružat... uvjek ću je dat ili primit... Doduše nikad se neću potpuno oslonit na nekoga... niti nekome dat moju potpunu pomoć... kao i što nikad ne vjerujem nekome 100%...
Da ovo zvuči čudno :o) vjerujem... al u svom umu uvijek imam 100 pomoćnih planova i mogućnosti kako bi stvari mogle krenut loše... nije baš previše čudno ako uzmemo u obzir da skoro uvijek i krenu loše... čudno je da svaki puta ja ih stavim sa strane i rečem "paranoja... situacija nije loša... i nemaju razloga da te povrijede"...
Evo jedne priče iz davnina... o mojoj prvoj vezi... točnije mojoj prvoj pseudo vezi preko neta...
Bio sam se doselio u zg i sve mi je još bilo novo... a ona je bila mlada cura iz rijeke... kojoj nije išlo u životu... ja ko ja... bio sam tu... slušao sam... pružao sam vječitu potporu... i stvari su se jednostavno razvijale... došlo je na kraju toliko daleko da je tvrdila kako me nikad neće ostavit i tako... al problem nije bio u tome... problem je bio što je ona smatrala da bez mene ne može... svaki puta kad je trebala donjet odluku... nešto napravit... svaki put bi pitala mene...
Greška je u meni... nisam dovoljno rano shvatio... i dopustio da se dogodi što se dogodilo... sa vremenom... sve je to izbljedilo... no posljedice će ostati i na meni i na njoj tokom cijelog života... iako sam kasnije pokušavao malo po malo joj pokazat kako ja neću moć uvijek i stalno bit uz nju... koliko god to želio...
No što da to nisam napravio? ... nikad nećemo znati... no kad mi se napokon počela otvarat mi je priznala kako skoro 2 tjedna nije skoro ništa jela... i kad sam stekao malo više povjerenja... i kad je ponovo bar malo jela... sam ju pitao kilažu... koja je bila ispod 50 kila...
Nema nekog određenog pravila... koliko nekome pomoć... da li nekome pomoć... ili vjerovat...
ekstremi nikad nisu dobri... svima vjerovat ili nikome... nije dobro... ako svima vjerujete... morate znat da će te biti i iznevjereni... a ako nikom nevjerujete... postat će te egoista... kojem cilj uvijek opravdava sredstva... a neznam koliko vas to želi...
a isto i vrijedi za pomoć...
Da imaš obitelj... i da ste gladni... a ja da sam bogataš i vaš dobri prijatelj... no da se iz nekog razloga nismo čuli... a i kad se vidimo... da ste se pravili da je sve ok... i da je situacija postala jako loša... dijete bolesno... otkaz na poslu...
Da li biste odbili pomoć u uvjerenju da kroz to morate sami proć... ili bi ste mene pitali da vam posudim novac... ili ako znate da bih vam ja taj novac dao i nebi tražio povrat... da li me nikad nebi pitali zbog ponosa?
Što vam sav ponos i sva uvjerenja i jačanja "sebe" vrijede... ako dijete umre... a imali ste mogućnost da ga spasite... sve što ste trebali je dignut slušalicu i reč "pomozi... molim te..."
zašto imamo prijatelje... zašto imamo supružnike? Da je čovjek biće koje može sve sam... zar mislite da bi se vjančavali... tražili prijatelje... radili pozanstva?
Ono što je bit svega... je znati granice... mojoj bivšoj sam obećao da ću uvijek biti uz nju ako joj zatreba... to je obećanje koje ću izvršavati...
Nikad više neću moć na isti način to bit ko tada... al ako joj zatreba pomoć i mogu ju pružat... bit ću tu... al naglasak je na MOGU...
Isto tako svatko mora shvatit... da postoje ljudi koji će sve riskirat za vas... i postoje ljudi koji će sve napravit da vas unište... i jedni i drugi izgledaju na prvi pogled isto... no ko i oni koji nikad neznaju što hoće... oni su donjeli odluku... i shvatili neke stvari kroz svoj život...
Tko je u pravu ili tko je u krivu... neću suditi nikome... svatko ima svoj put u životu... no i jedni i drugi će se složit... da vam treba pomoć u životu... jedino način na koji oni dolaze do pomoći se razlike.
Nije nikakva sramota pitat nekoga gdje je površina... nije nikakva sramota niti dokaz slobasti da te taj netko uhvati i vuće na površinu... jer svi mi imamo svoje slabe trenutke... Nije niti loše ako ste na površini i ponovo tonete viknut "ne mogu!"... loše je... ako nakon svega toga... niti ne POKUŠATE ostat ponovo na površini... jer znate da je taj netko opet tu... jer onda ste se tek predali...
Sve one trenutke ste mogli reć "bio sam slab"... i sve vam je oprošteno... jer ste izgubili bitku... no kad voljno više ne želite biti sa svojim snagama iznad površine... ili ne vidite razloga kao ja da budete na površini... onda ne samo da ste izgubili još jednu bitku... nego ste i voljno izgubili rat...
Svatko tko ovo čita... mora znat... da on IMA snage da pliva na površini sam... jer činjenica da je još uvijek živ... i još uvijek u stanju čitat ovaj tekst dokazuje upravo to... da smo svi jednom bili slabi... i svi smo dopustili da nas se dovuče na površinu... i zato su još tu... jer on/ona je jedan od onih koji MOŽE izdržat na površini... sad samo još ostaje pitanje... da li ti to želiš?

MISLIM da sam odlučio... da... naglasak na mislim... :o)
Nemam u biti šta za izgubit... osim novaca i vremena... a vrijeme i onako već gubim...
daklem... ljeto još ostajem ovdje... poslije toga su dobre šanse da mi neće produžit ugovor... čak smo danas doznali da nećemo nove sezonce za ljeto dobit... a na rabu mi nema budućnosti... osim ako se ona cura ponovo ne pojavi koja mi je nedavno bila na šalteru...
nisam pričo? well... jedna od onih kojoj pogledate u oči i vidite da nije ko ostatak svjeta... pali anđeo i tako to :o)
anyway... vjerojatno ću probat bar par mjeseci doć gore... nać stan... probat poso nabavit... pa u najgorem slučaju... ako ostanem bez love koju sam zarađivao ove 3 godine na otoku... vratit se natrag na rab i "umrijeti u miru"...
šta drugo?


Hold on tight to your dream
Hold on tight to your dream
When you see your ship go sailing
When you feel your heart is breaking
Hold tight to your dream.

Its a long time to be gone
Time just rolls on and on
When you need a shoulder to cry on
When you get so sick of trying
Just hold tight to your dream

Chorus:
When you get so down that you cant get up
And you want so much but youre all out of luck
When youre so downhearted and misunderstood
Just over & over & over you could

Accroches-toi a ton reve
Accroches-toi a ton reve
Quand tu vois ton bateau partir
Quand tu sents -- ton coeur se briser
Accroches-toi a ton reve.

Repeat chorus:

Hold on tight to your dream
Hold on tight to your dream
When you see the shadows falling
When you hear that cold wind calling
Hold on tight to your dream.

Oh, yeah
Hold on tight to your dream
Yeah, hold on tight...
To your dream.

Eto... gledam još uvijek stargate serije... fora... nasmiješ se... a ponešto i naučiš novog... a i inače volim SF tematiku... a i F tematiku... valjda jer ne volim svijet oko sebe :o)
i koliko god glupo zvučala rečenica... al upravo sam se odčetao do wca... i pri obavljanju svojih "dužnosti"... zagledao sam se u ogledalo u vlastite oči... i tad mi je sinulo... za 2 dana če bit godina i 8 mjeseci od kad smo se vidjeli... za 3 dana če bit godina i 8 mjeseci od kad je prekinula... za 5 dana če bit 2 godine i 8 mjeseci od kad smo se upoznali... i sinulo mi je... u zadnjih godinu i 8 mjeseci... koliko prilika sam imao, da smo još bili skupa, da ju vidim? uvrh glave dvije... dakle... što bi sve skupa činilo prosjek od jednom na godinu... jednom... na par dana u godinu... teško bazirati vezu na tome... nije li...
zato je prekinula... nije jer smo se svađali... nije jer smo slčni ili isti... nije jer me mrzila... ne... voljeli smo se više nego sunce i nebo... i naša ljubav je bila bistrija od destilirane vode... nego jer je donjela odluku... i znala je da jedan od nas mora... jer je znala da smo ko mjesec i sunce... Mjesec bez sunca ne može sjati... ali kad jedan svane... drugi zađe... i vječito se love a nikako da se uhvate...
I uvijek je ta daljina kriva... vježbe... kilaža... život... posao... zašto? kad više nemam razloga ustajati... kad više nemam sunca da me obasjava... kada me nitko na nebu više ne vidi... kad ne postojim... ...

Ukratko ko i većinom zadnje vrijeme...
bio kod doktora da pogleda šta mi je sa ramenom... imem neku deformaciju na ramenu koja ima za posljedicu da kad držim ruku u određenim pozicijama, čašica upadne u tu deformaciju i vrši se pritisak na kost... što poslije dužeg vremena, ko i kod mišića, uzrokuje upalu kosti... od tuda bolovi...
osim toga imam genetski defekt... tako da žene koje traže dobre gene mogu otpisat :o)
radi se o nekom defektu koji me čini "gipkijim" nego prosječno... posljedica moje "opuštenosti" i skoro vječitog sjedenja je loš stav... a za cca 20 godina i puno gore... redovito vježbanje može donekle pomoć doduše...
i najbolje za kraj... počeo sam čut glasove u glavi... zabavno... za sad su samo neki čudni glasovi koji na nekom neidentificiranom jeziku govore 1-2 riječi... s vremenom možda budem u stanju pričat s njima kad mi bude dosadno... i always wanted an imaginary friend ^^

well... zanima me kako če se eksperiment završit ^^

Ponovo osjećam jednu bol koju nisam dugo vremena... Osječao sam slične kroz ovaj period al ne ovu...
Bol koju sam osjećao dok sam bio u "vezi" sa Natašom...
Lijepe su te veze na daljinu i sve to... al sve što sam imao su bile riječi... I u svih tih skoro pa godinu dana... lijepo je to sve išlo... al...
Za one koji to nikad nisu prošli nadam se da nikada niti neće... jer neznate koliko boli ne bit u mogućnosti dodirnuti...
I sada me ponovo boli... sve što imam... što uvijek imam su riječi... a jedan dodir bi mogao toliko toga promjeniti...
Ljudi koji to imaju "svaki dan" niti ne shvaćaju koliko znači... staviti ruku na nečiji obraz... obrisati nekome suze... zagrliti nekoga... i u zagrljaju provesti malu vječnost...

toplina...

Evo... prošo još jedan dan...
uvalili mi subotu... to sam nekako odradio...
onda sam došo doma... dovršio gledat densha otaku... super "serijal"... o anime geeku koji nađe curu :o)
i na kraju... 10 godina male mature...
večera u restoranu... od cca 35 nas je došlo 22... i razrednica... cool je bilo... malo smo popričali... pili... jeli... ja sam bio outsider djelomice... sure... mogo sam se uvalit u jednu od dvije grupa koje su pričale kasnije al nije me bilo volja... još pogotovo ne kad sam iz nekog razloga se zabuljo u jedan prozor i sjetio se 24.10.2004. godine...
bila je rođendanska zabava mog frenda... ostao sam u zgu 2-3 dana duže neg planirano da "proslavim" jer su me nagovorili... 3 dana prije je nataša prekinula samnom... i... kad su se svi povukli sam bio u sobi njegove sestre... sjeo se na prozor... i gledao svjetla zagreba... gledao... razmišljao... preko sat vremena... i eto... iz nekog razloga me taj prozor podsjetio na to... valjda radi svjetla koja su se visila u tami ili nešto...
i... oko pola noći smo se pokupili u jedan klub... masa ljudi u vrlo malom prostoru... sve puno dima... glasna glazba... puno alkohola...
neznam... nagovarali su me da "zaplešem" malo s njima... i da se "zabavim"... al to jednostavno nije moj način zabave...
znam, znam... čudak sam... ponekad bi htio da nisam... al to sam jednostavno ja...
volim mala okupljanja od 3-4 čovjeka max... di moš pročavrljat.. zabavit se... i tako to... kad je više ljudi nastanu previše razgovora... en možeš sve pratit... i kad je previše alkohola u pitanju je to sve čudno...

Anyway... oči me peku od svog tog dima... čak sam promuko a neznam zašto... tj ne promuko... imam "žabu u grlu" šta bi rekli njemci... treba mi odmora... treba mi netko uz mene :o)

hug veliki svima...

PRO

Jeste ikad imali osječaj... da što više nečem se pokušavate približit to ono više bježi od vas?
A još gore... kad prestanete bježat... ono stane i približi se... približi se tik do vas... samo trebate ispružit ruku mrvicu i tu ste... i stoji... i gleda vas... i vi gledate njega... i želite ispružit ruku... al znate kada ispružite ruku... ili će pobječ ili se slomit i doć će nešto drugo na to mjesto... i opet ćete se naganjat... i tako u beskraj...

Ja bi... tako rado ispružio ruku... al ovaj puta da se ne slomi... i ne pobjegne...

Trebalo bi izmislit instant sreću... ono... "add water, stir, done" :o)
Ima doduše i dobra strana u svemu tome... kasnije više cijeniš ono dobro u životu :o)
Sječam se kad je frend jednom reko u afektu "najbolje oženit neku siromačnu curu... ona će znat cijenit ono šta imaš"... ima istine i u tome :o)
Al mislim da se karakter ne razvija samo tako... interesantno je u biti kako se sociološki gledano razvija karakter. OK, sociologija nije baš moj hobi al zanimljivo je... kad dijete previše voliš... ono će jednog dana uzvratit tu ljubav... ili kad ga previše mrziš... ono će znat da je to krivo i uzvratit mržnju ljubavlju... no sa druge strane... može se pojavit suprotni efekt... da ga previše voliš i da on to zlouporabljuje... ili da kad ga previše mrziš i on sve zamrzi...
Vjerojatno tu geni utječu na razvoj... ljudski mozak ima neograničen potencijal, al zbog nekog razloga se drukčiji ljudi drukčije razviju... ili možda činjenica da na razvoj utječe MNOGO faktora...
Ja sam, npr, kao klinjo 2-3 puta krao... lagat mi nikad nije bila navika al par puta sam znao... normalno... ko dijete iz straha uvijek zalažemo... npr... sam u dnevnom borakvu... gledam jednu "kristalnu" zdjelu... sručim je i razbije se... mama dođe... "Jesi ti to razbio?" "... ... ... ne..." ne... sigurno je vjetar pošto sam sam u prostoriji... hehe... no moram reć da sam jako jako rijetko batine dobivao ko dijete... ok... otac mi je 2 puta usnicu razbio... no bilo je dovoljno da me on jednom udari da postigne taj efekt... i od njega sam sveg 3-4 puta dobio šamar... mat me znala i češće... al svaki puta 2-3 puta po dupetu i to je bilo to... iako je imala naviku sa kuhačom ponekad tuč pa kad je bila jako, jako ljuta bi ja otrčao u kuhinju i slomio sve kuhače koje sam našo... hehe... lijepih li vremena :o)
al zanimljivo je da sam uvijek shvatio krivicu... možda sam zato takav kakav jesam sad...
bitno je shvatit... shvatit tko je kriv... i što se dogodilo... ko šta sada shvaćam da sam sam... ne mislim sad "oh my, i have no one in this world"... ne nego samo na otoku... ok... ovaj vikend je 10 godišnjica male mature... idem na večeru čisto da vidim malo ko će doć... kako su ljudi... i možda obnovim koji kontakt...
sumljam doduše pošto sam ja vječiti outsider :o) u konverzaciju 1-1 se nekako uvijek uklopim... al nisam tip za mase... to jednostavno nisam ja... volim mir... volim tv... volim se šalit i zafrkavat... volim hugove i rovodit vrijeme samo šutjet blizu nekoga... to je meni zabavno...
nedavno sam dobio komentar, ko što sam spomenuo jednom, da kako sam ja puno toga propustio u životu jer sam takav... to je tako relativno... opijanja, drogiranja, sex... stvari koje su toj osobi, ok ne baš toj govorim generalno, važne... meni su tako nebitne... dok su recimo toj istoj osobi animei ili igrice nebitne... al meni su zabavne... jer ja u njima vidim ono što ta osoba vidi u tim drugim stvarima...
da smo svi isti... svijet bi bio TAKO dosadan... ok... nebi bilo slomljenih srca, ratova i takvih gluposti... al ponekad je i slomljeno srce dobra stvar... i ne mislim "aha... sljedeći puta će manje bolit"... oće vraga... sljedeći puta te može boljeti još i više... to su emocije... na emocije se nikad ne možeš naviknut... nikad ne postaneš otporan... i svi ih imamo... al ono što možemo i trebamo... je shvatit... i učit...
shvatit... kako je bilo nama kad nam je netko slomio srce... učit... kako se to dogodilo... i kako to izbjeć... i... sad opet previše filozofiram ko i stalno... i odlutao sam od teme ko i uvijek...
to je jednostavno moj tok misli... stalno u pokretu... a nikad se ne kreće...
Sve u svemu... sreća... tako blizu a tako daleko :o)

Dananji post je kratak... tko treba će shvatit...

Puno toga fizika priča... među ostalim spominje mogućnost putovanja vremenom i paralelne stvarnosti
Šta bi se moglo kad bi se moglo "putovati" vremenom i stvarnostima...
Da li bi se moglo išta promjenit? I htjelo...
Gledam ove dane malo stargate seriju... Jedna koju baš sad gledam priča o mašini koja stvara simulaciju u mozgu... doduše ova je stvarala "najgoru" stvar koja ti se ikad dogodila i nju si proživljavao ponovo i ponovo i pokošao ispravit stvari...
Pitanje je sad... kad bi ja ili netko od vas bio zarobljen... koja bi to bila stvar koju bi ponovo i ponovo proživljavao i pokušao ispravit?
Moja najveća greška?
Teško za reć... možda bi još uvijek bio pod utjecajem nataše i pokušao ju nagovorit da ne prekine... iako sam i taj dan sve isprobao al eto... Doduše ova mašina na svaku interakciju sa tvoje strane pogoršava situaciju tako da ne uspiješ... grozno za zamislit...
I... što bi vi ljudi proživljavali ponovo i ponovo?