Danas ćemo malo o jednoj temi koja je svima u biti jasna al ja ju ponavljam... za promjenu :o)
Međuljudski odnosi... zanimljiva tema u biti... i mota se ljudima po glavi...
Da li pustit drugima da pomognu... da li im se povjeriti... koliko im vjerovati...
Ja sam, na primjer, čudna biljka... svakome uvijek izlazim sa potpunim povjerenjem... i kad mi se pruža pomoć ili kad ju mogu pružat... uvjek ću je dat ili primit... Doduše nikad se neću potpuno oslonit na nekoga... niti nekome dat moju potpunu pomoć... kao i što nikad ne vjerujem nekome 100%...
Da ovo zvuči čudno :o) vjerujem... al u svom umu uvijek imam 100 pomoćnih planova i mogućnosti kako bi stvari mogle krenut loše... nije baš previše čudno ako uzmemo u obzir da skoro uvijek i krenu loše... čudno je da svaki puta ja ih stavim sa strane i rečem "paranoja... situacija nije loša... i nemaju razloga da te povrijede"...
Evo jedne priče iz davnina... o mojoj prvoj vezi... točnije mojoj prvoj pseudo vezi preko neta...
Bio sam se doselio u zg i sve mi je još bilo novo... a ona je bila mlada cura iz rijeke... kojoj nije išlo u životu... ja ko ja... bio sam tu... slušao sam... pružao sam vječitu potporu... i stvari su se jednostavno razvijale... došlo je na kraju toliko daleko da je tvrdila kako me nikad neće ostavit i tako... al problem nije bio u tome... problem je bio što je ona smatrala da bez mene ne može... svaki puta kad je trebala donjet odluku... nešto napravit... svaki put bi pitala mene...
Greška je u meni... nisam dovoljno rano shvatio... i dopustio da se dogodi što se dogodilo... sa vremenom... sve je to izbljedilo... no posljedice će ostati i na meni i na njoj tokom cijelog života... iako sam kasnije pokušavao malo po malo joj pokazat kako ja neću moć uvijek i stalno bit uz nju... koliko god to želio...
No što da to nisam napravio? ... nikad nećemo znati... no kad mi se napokon počela otvarat mi je priznala kako skoro 2 tjedna nije skoro ništa jela... i kad sam stekao malo više povjerenja... i kad je ponovo bar malo jela... sam ju pitao kilažu... koja je bila ispod 50 kila...
Nema nekog određenog pravila... koliko nekome pomoć... da li nekome pomoć... ili vjerovat...
ekstremi nikad nisu dobri... svima vjerovat ili nikome... nije dobro... ako svima vjerujete... morate znat da će te biti i iznevjereni... a ako nikom nevjerujete... postat će te egoista... kojem cilj uvijek opravdava sredstva... a neznam koliko vas to želi...
a isto i vrijedi za pomoć...
Da imaš obitelj... i da ste gladni... a ja da sam bogataš i vaš dobri prijatelj... no da se iz nekog razloga nismo čuli... a i kad se vidimo... da ste se pravili da je sve ok... i da je situacija postala jako loša... dijete bolesno... otkaz na poslu...
Da li biste odbili pomoć u uvjerenju da kroz to morate sami proć... ili bi ste mene pitali da vam posudim novac... ili ako znate da bih vam ja taj novac dao i nebi tražio povrat... da li me nikad nebi pitali zbog ponosa?
Što vam sav ponos i sva uvjerenja i jačanja "sebe" vrijede... ako dijete umre... a imali ste mogućnost da ga spasite... sve što ste trebali je dignut slušalicu i reč "pomozi... molim te..."
zašto imamo prijatelje... zašto imamo supružnike? Da je čovjek biće koje može sve sam... zar mislite da bi se vjančavali... tražili prijatelje... radili pozanstva?
Ono što je bit svega... je znati granice... mojoj bivšoj sam obećao da ću uvijek biti uz nju ako joj zatreba... to je obećanje koje ću izvršavati...
Nikad više neću moć na isti način to bit ko tada... al ako joj zatreba pomoć i mogu ju pružat... bit ću tu... al naglasak je na MOGU...
Isto tako svatko mora shvatit... da postoje ljudi koji će sve riskirat za vas... i postoje ljudi koji će sve napravit da vas unište... i jedni i drugi izgledaju na prvi pogled isto... no ko i oni koji nikad neznaju što hoće... oni su donjeli odluku... i shvatili neke stvari kroz svoj život...
Tko je u pravu ili tko je u krivu... neću suditi nikome... svatko ima svoj put u životu... no i jedni i drugi će se složit... da vam treba pomoć u životu... jedino način na koji oni dolaze do pomoći se razlike.
Nije nikakva sramota pitat nekoga gdje je površina... nije nikakva sramota niti dokaz slobasti da te taj netko uhvati i vuće na površinu... jer svi mi imamo svoje slabe trenutke... Nije niti loše ako ste na površini i ponovo tonete viknut "ne mogu!"... loše je... ako nakon svega toga... niti ne POKUŠATE ostat ponovo na površini... jer znate da je taj netko opet tu... jer onda ste se tek predali...
Sve one trenutke ste mogli reć "bio sam slab"... i sve vam je oprošteno... jer ste izgubili bitku... no kad voljno više ne želite biti sa svojim snagama iznad površine... ili ne vidite razloga kao ja da budete na površini... onda ne samo da ste izgubili još jednu bitku... nego ste i voljno izgubili rat...
Svatko tko ovo čita... mora znat... da on IMA snage da pliva na površini sam... jer činjenica da je još uvijek živ... i još uvijek u stanju čitat ovaj tekst dokazuje upravo to... da smo svi jednom bili slabi... i svi smo dopustili da nas se dovuče na površinu... i zato su još tu... jer on/ona je jedan od onih koji MOŽE izdržat na površini... sad samo još ostaje pitanje... da li ti to želiš?
Post je objavljen 21.05.2006. u 23:05 sati.